Indy nas je napustio 9. 11. 2026. Gledajući ga kako se gasi, vidio sam njegov život kao svjetlost koju je unio u naše živote i živote mnogih drugih.
U Banjaluku je došao hladnog februara 2012. godine. U porodici smo htjeli da imamo psa nakon porodične tragedije koja se desila mjesec dana ranije.
Dvoumili smo se između labradora i vipeta i na kraju odlučili za vipeta. Ne postoji poseban razlog, samo nam se više dopao. Indy je došao iz Bačke Topole, od jednog predivnog čovjeka, odgajivača vipeta i veterinara. Kada smo ga uzeli, rekao je da vipeta neće prodati osobi koja se neće brinuti o njemu. Imali smo prilično dug razgovor da nas upozna, da vidi da će Indy biti u dobrom društvu i na kraju je rekao: „OK, možete dobiti psa.“ Hiawata je njegovo ime iz pedigrea, a sin mu je dao ime Indy, skraćeno od Indiana Jones. Odabrali smo Indyja između sedam štenaca jer nam je njegova boja bila prelijepa, a svidjelo nam se i njegovo ponašanje među ostalima.
Po dolasku u Banjaluku organizovali smo se, posebno ja, da naučimo Indyja da ne piški u kući, da dođe kada ga zovnemo, a uz to smo ga učili i druge stvari – da ide uz nogu, da sjedne, da legne, da dâ šapu, da ne izlazi iz dvorišta na ulicu. Sve je to naučio po savjetu našeg prijatelja Siniše, koji se bavio dresurom, a koji glasi: „Pričaj sa psom kao sa djetetom i on će sve naučiti.“
Ali imali smo i početne incidente, prije nego što je naučio sve te stvari. Čim je počeo da trči sprinteve u našem, valjda dovoljno velikom dvorištu, on je, nesvjestan svoje brzine, povrijedio nogu. Mi smo mislili da je slomio nogu, ali, srećom, nije. Nosio je elastični zavoj kao sportista. Zatim, jednom prilikom, kada sam prelazio ulicu ispred kuće, i on je istrčao za mnom i udario ga je automobil. Ne mogu opisati taj osjećaj. Nismo ni vjerovali da je tako dobro prošao – ništa slomljeno, mala ogrebotina pored oka. Poslije toga smo radili s njim i nikad više nije izašao na ulicu, nikad otišao iz parka na ulicu ili uradio bilo šta što bi značilo da ne sluša. Jako dobro je slušao.
Dešavale su se na početku i neke smiješne situacije. Jedan od bisera vezanih za njegove prve mjesece u Banjaluci jeste taj da sam ga, kada je bio povrijeđen, morao iznositi vani prije spavanja ili tokom noći da ne piški u kući. Jednom prilikom sam mu prišao da ga podignem i, bunovan, rekao: „Dođi tati.“ Drugi biser je vezan za park u koji smo često išli, pa me jedan prijatelj vidio i pitao: „Ti imaš troje male djece, a uzeo si psa?“ Na šta sam ja odgovorio: „Ja psu samo kažem ‘hop’ i on skoči u auto, a djecu moram hvatati po parku.“
Dani, mjeseci su se nizali. Išao sam na posao, a poslije posla sa djecom na treninge ili u park. Kod Rebrovca je bilo mjesto gdje su se sastajali vlasnici pasa sa svojim psima i ja sam se brzo uklopio, pa kad nisam išao u park, dolazio bih tu da se Indy druži sa što više različitih pasa. A to su bili bišoni, maltezeri, jorkširski terijeri, sve mali psi, ali jako glasni. Kad Indy dođe, njih pet-šest pojuri prema njemu uz lajanje. Dobro su ga istraumirali na početku, ali je tu naučio da to ignoriše i, već kad je stasao, više nije ni obraćao pažnju na to. Samo su se družili.
Indy je napunio godinu, a djevojčice dvije. U parku „Mladen Stojanović“ bili smo skoro svaki dan, par puta tokom radne sedmice, a vikendom su bili turniri u tenisu, pa smo dolazili sa sinom. Moram reći da smo u prvom periodu Indyja ostavljali u autu. Nešto prije nego što je Indy došao u Banjaluku, stavili su znak zabrane ulaska pasa u park „Mladen Stojanović“. Na prvim teniskim turnirima za djecu ostavljali smo Indyja u autu, ali smo ubrzo vidjeli da drugi ljudi dovode svoje pse, pa smo i mi počeli. Tako smo dolazili u park nekoliko puta sedmično i pitali ljude smeta li im. Velika većina je govorila da ne smeta. Neki ljudi koji se boje pasa gledali su ga, pa su na kraju pristali da se njihova djeca igraju s njim, da bar kod djece ne stvore taj strah od pasa. Ako bi neko rekao da mu smeta, mi smo odlazili u drugi dio parka.
Toliko godina smo dolazili da su nas znali svi prodavci grickalica, a i svi roditelji koji su takođe često dolazili. Mi smo bili oni kod kojih se djeca penju, skaču na trampolini, a pas tu stoji i ko priđe da ga pomazi – dobrodošao je.



Zbog svih tih godina u parku, gdje smo dolazili kad god bismo imali vremena, poslije mog posla, poslije njihove škole, kad su krenuli u školu, ja volim da kažem da je Indy upoznao svako dijete koje su roditelji dovodili u park. Čak sam sada upoznao i par gimnazijalaca koji ga se sjećaju i to mi je izuzetno drago i smatram to nekakvim postignućem.
Nikad nije pokazao ni najmanji znak da bi uopšte mogao da napadne ili ugrize nekoga. Nikad nije zarežao, a dešavalo se i da ga dijete povuče za rep, da ga uštine rukom. Kako sa ljudima, tako i sa drugim psima. Nikad nije napao psa, a mogao bih reći da ga nisu ni napadali psi, jer smo sretali jako mnogo pasa, ali ipak su se desile dvije situacije kada su ga napali psi. U jednom slučaju sam ga bukvalno spasio jer ga je napao veliki pas koji je imao istoriju napada na pse. Prošao je sa malim povredama i brzo smo zaboravili sve ono negativno, ali smo i nešto naučili i gledali da nam se to ne desi opet, mada je teško tu nešto uraditi. Kaže se – našao se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
Zbog ovakvih stvari sam se zalagao za odgovornost vlasnika, ali i za slobodan pristup javnim površinama. Na ulazu u park stajala je zabrana za pse, a mi smo išli sa psima svuda i nigdje nismo vidjeli zabranu. Išli smo u Beograd, Zagreb, Sarajevo, išli smo na more i nigdje nema parka u koji ne mogu psi. Išli smo i dalje.
Posebno mjesto u našim životima zauzima put u Prag, u posjetu sinu. Išli smo kao cijela porodica – mi, roditelji, dvije kćerke i četiri psa. Imali smo karavan i psi su bili u prtljažniku, a srednji otvor na zadnjem sjedištu bio je otvoren zbog komunikacije. Stajali smo relativno često da izađu, protegnu noge, a mi popijemo kafu. Stigli smo u Prag, obišli jedan dio starog grada, naselje u kojem je Tibor živio i na kraju smo ušli u tramvaj sa psima i niko nas nije ni pogledao. Nadam se da ćemo vidjeti ovakve stvari kod nas. Indy, eto, nije, ali jeste se vozio u tramvaju i vidio je Češku.
Do Indyjeve šeste godine već smo ušli u rutinu. Djevojčice su rasle, krenule u školu, nastavili smo posjećivati park, kampus kada bismo išli na trening. Rjeđe sam išao do Rebrovca, a trčao sam sa Indyjem od prvog Banjalučkog polumaratona. Najčešće sam trčao u parku. Tako da se dešavalo da dva puta u jednom danu budem u parku. Jednom sa kćerkama, a drugi put sam, kada bih bio slobodan da trčim.
Iako smo svih ovih godina gledali da nađemo neku ženku vipeta i da se Indy pari, nije nam išlo od ruke jer sam prestao Indyja voditi na izložbe. Vodio sam ga u prve dvije godine i dobio je odlične ocjene kod pet različitih sudija, postao je šampion Bosne i Hercegovine i to nam je bilo dovoljno ako bi neko tražio psa za parenje.
Pošto nismo mogli da dogovorimo parenje, počeli smo da razmišljamo da kupimo jednu ženku i parimo ih i da Indy tako dobije nasljednike. Prva prilika koja nam se pružila bila je kada je Indy imao sedam godina i u naš dom je došla Leia. Stigla je iz Kragujevca. Leiu smo takođe vodili na izložbe da štenci mogu da dobiju pedigre. Leia je izuzetno graciozna i lijepa. Ona je sve naučila od Indyja što se tiče trčanja, hodanja, da dođe kad je zovnemo, ali je bila jako razmažena, mnogo joj je toga dopušteno.
Bračni život je godio Indyju, podmladio se, imao je drugaricu. Kada je napunila godinu dana i kada je ušla u prvo tjeranje, parili smo ih i u avgustu je na svijet donijela devet štenaca. Naš plan je bio da ostavimo sebi jednog mužjaka, a da ostale prodamo. Desilo se da je prvo štene koje se oštenilo bilo muško i to je sada naš Blue, jer je plavotigrast, a ostali štenci bili su ženke. Indyjevi potomci su sada po cijeloj Evropi, kod ljudi koji se dobro brinu o njima. Njegovo štene je šampion Italije, a njegova unuka čeka štene sa svjetskim prvakom.
Sa četiri psa bilo je malo drugačije nego sa dva, a sa dva je bilo mnogo bolje nego sa jednim. Psi imaju društvo i mnogo ih je lakše socijalizovati, a imali smo sreću da je najbolje vaspitan bio najstariji i on ih je sve učio.
U kući je bilo malo više dlake, to je definitivno. Ako sa samim Indyjem to uopšte nismo primjećivali, sa Leiom smo primjećivali, a sa četiri psa mogli smo reći da ima dlake i to je uključivalo svakodnevno ili skoro svakodnevno usisavanje, ali u osnovi je bilo isto. Nema drugačijeg ponašanja zato što ih ima više, mirni su, naučili su ići vani i samo mogu reći da je zadovoljstva bilo više. U šetnji je bilo isto, kada sjednem u kafić, bude isto, zauzmem malo više prostora.
Štenci su odrasli, lijepo vaspitani, svaki ima neki svoj poseban karakter. Blue je malo plašljiviji, Suknjica je jako neobičnog karaktera, neće da ide od mene, laje na velike pse i trči prema njima, Leia je princeza, mada ponekad i ona zalaje, a Indy je jedan kuler, stalno pribran, dobrica bez ikakve pogrešne reakcije. Stalno bi gledao u nas kada se nešto desi, da vidi šta treba da radi.
Kako su štenci rasli, tako su i Indyja stigle godine. Od jedanaeste godine je dobijao terapiju za srce i prekinuli smo trčanje, samo smo šetali, najčešće do Gimnazije, pa bih ja trčao oko terena, a oni bi rado trčali, dok bi Indy šetao.
Djevojčice su porasle i više nismo išli u park, odnosno samo sam ja išao u park da trčim i vodio sam samo tri psa. Ponekad bih došao autom u park i onda bih poveo sve. Jednom prilikom, nakon dvanaest-trinaest godina u parku, opomenuo me komunalni policajac da psi ne mogu ući u park i od tada nisam više ulazio u park sa psima. Kada sam trčao pored parka, vidio sam da opet ima ljudi sa psima, da ponekad budu i lutalice unutra, ali mi više nismo ulazili.
Kada je napunio četrnaest godina, a to su za bilo koju rasu dobre godine, duboka starost, dobili smo poziv da snimimo emisiju za BHT sa jednim psom i ja sam, naravno, odabrao Indyja. Emisija je bila sjajna.
Pola godine poslije toga stanje mu se pogoršalo, nakupljala mu se tečnost u abdomenu. Od februara do novembra smo išli veterinaru svake dvije sedmice. Promijenili smo mu ishranu. Kuhali smo bijelo meso, junetinu, jaja, da dobija više proteina. Mnogo je smršao, izgubio mišićnu masu. Bilo je težih trenutaka i lakših.
Kada je vrijeme, pitali smo veterinara, čovjeka koji ga je previo kod prve povrede i čovjeka koji će biti sa nama vjerovatno do kraja naših života. Rekao nam je da je to onda kada prestane da jede. Ne treba da govorim da smo ga pitali, šopali kao da je beba.
U posljednjih pola godine sam ga nosio niz stepenice da ide van, šetao je po dvorištu, nosio sam ga uz stepenice da ne napreže srce. Nekad nije mogao ustati, nekad je ustajao sam, tražio da ide van.
A onda je u novembru, jedne nedjelje, prestao da jede. Taj dan nije pio ni vodu, osim malo popodne. Sutradan smo znali da je to taj dan. Nismo mu mogli dati ni terapiju. Otišli smo do veterinara i dao nam je potrebne papire.
Indy je kremiran u Beogradu.
Doživio je duboku starost za pse. Doživio je da upozna mnogo ljudi i pasa, sa njim smo mi upoznali mnogo djece, ljudi i pasa. I dalje se čujemo sa mnogima od njih. Doživio je da ne može ući u park, ali je doživio da se vozi u tramvaju u Pragu. Bio je na planini, na moru. Gdje god se pojavio, donosio je radost.
Tu svjetlost koju je širio svi smo u porodici osjetili, zbog njega smo upoznali mnogo ljudi. Na kraju je doživio da bude na televiziji i ta emisija će nam biti jedno lijepo sjećanje.
Ostali su Blue i Suknjica sa nama i urna u dnevnom boravku.
Mi se nadamo da smo uradili sve kako treba.