Sutra se konstituiše Narodna skupština Srbije. Zamislite scenario, da neko sa Studentske liste jutrom preleti kod Vučića. Kako bi prošao? Kako bi momentalno reagovao narod koji mu je dao mandat? U jednostavnom i jedinom mogućem odgovoru na to pitanje leži i suština političkog gliba i nemorala u kojem se Republika Srpska danas guši. Ne samo lošim vazduhom.
Tu se jasno vidi koliko je Srbija, nošena voljom i nadom u bolje društvo, već sada miljama daleko od nas.
Kod nas, poslanica sa kompenzacione liste opozicije, usred dana konstituisanja parlamenta Srpske, prelazi u okrilje vlasti. Nagrada? Fotelja potpredsjednice Skupštine.
To je toliko mizerno da akteri ove sramote ne zaslužuju apsolutno ništa osim čistog prezira; nema tog izgovora koji bi mogao opravdati ovakav čin, nezavisno od toga ko je u čiji tabor prešao.
Narod čija je volja prodana, po dobrom starom običaju ćuti.
Gospodar Dodik političko vlasništvo nad Republikom Srpskom glatko danas prenosi na sina, dok grunt, naravno, zadržava za sebe. Tako smo i zvanično postali porodična firma.
U tu farsu i Vladu koja samo što nije savršeno se uklapa i Petar Đokić, za čijeg je mandata temeljno raznesen elektroenergetski sektor od koga smo mogli živjeti da ništa drugo ne radimo. Sad uvozimo struju, dok Ugljevik iskašljava zadnje znake života. Njegovo pominjanje kao novog-starog ministra iste oblasti samo potvrđuje tezu da epsko neznanje nije prepreka za ambiciju da se sistem uništi do kraja. Ako je tu uopšte ostalo išta za uništavanje.
Na čelu Skupštine je Nenad Stevandić, koji do juče nije ni krio svoje javno zgražavanje Studentskom listom, istom onom koja od sutra gospodari Parlamentom Srbije. Vodeći se tom logikom apsurda, ministar policije morao bi ostati onaj isti koji je studentima zabranjivao da se obrate građanima Srpske i koji je nijemo tolerisao napade na njih. Ili Dodika, koji je prijetio novim članovima novog Parlamenta Srbije ako dođu u Srpsku.
Pa kako i zašto, pobogu, onda ne očekivati harmonične odnose i dijalog, sa takvim temeljima. Čemu sumnja …
Od našeg političkog života i demokratije ostale su samo razvaline, započete pa napuštene skulpture, poneki izblijedjeli besmisleni osce plakat i prigodna pjesmica koja poziva na izbore, kao tužni spomenik potpuno atrofiranom društvenom biću, koje je odlućilo da prećuti svaki put kad je trebalo da progovori, glasno.