Rast cijena i dugotrajna inflacija postali su jedna od glavnih ekonomskih tema u Bosni i Hercegovini, jer direktno utiču na svakodnevni život građana. Troškovi hrane, energenata, prevoza i osnovnih usluga rastu brže nego primanja, zbog čega sve veći broj ljudi teško uspijeva pokriti osnovne životne potrebe.
Istovremeno, globalne krize i geopolitičke napetosti dodatno produbljuju ekonomsku neizvjesnost, dok domaći politički i ekonomski faktori često otežavaju stabilizaciju tržišta.
U takvom okruženju građani su primorani prilagođavati svoje navike potrošnje i tražiti načine da zaštite kućni budžet, dok se istovremeno postavlja pitanje koliko država i ekonomske politike mogu ublažiti posljedice krize. O aktuelnim ekonomskim izazovima, njihovim uzrocima i mogućim rješenjima govori za BUKU ekonomski analitičar Igor Gavran.
Igore, kako trenutna inflacija i stalni rast cijena utiču na svakodnevni život građana i njihove osnovne troškove?
Čak i bez aktuelne prijetnje dodatnog rasta cijena uzrokovane posljedicama američko-izraelske agresije na Iran, inflacija ne prestaje i rast troškova života nadmašuje rast primanja. Samim time se pogoršava i životni standard i sve veći broj građana sve teže finansira svije potrebe.
Koji faktori trenutno najviše doprinose ekonomskim neizvjesnostima, i koliko je realno očekivati da situacija uskoro stabilizuje?
Iako trenutno dominiraju očekivanja rasta cijena nafte i njihovog uticaja na troskove prijevoza i posljedično cijene svih vesta robe i usluga, u Bosni i Hercegovini ključni negativan faktor predstavljaju domaće vlasti na svim nivoima čije i djelovanje i nedjelovanje najviše doprinosi negativnim ekonomskim kretanjima. Iako se vanjski faktori poput aktuelne američko-izraelske agresije na Iran mogu stabilizovati, nama opet ostaje problem nesposobne, korumpirane i uglavnom destruktivne vlasti.
Kako građani mogu racionalno planirati svoje finansije u vremenu kada je teško predvidjeti promjene u cijenama i prihodima?
Tek mali broj njih je u mogućnosti da aktivno upravlja finansijama, dok većina mora smanjivati svoje rashode i svoditi ih na egzistencijalne potrebe ili se čak zaduživati radi osnovne potrošnje. Promjene cijena je nažalost lakše predvidjeti – uglavnom se povećavaju, dok prihodi uglavnom rastu manje i sporije.
Koliko globalni konflikti i krize direktno utiču na lokalnu ekonomiju, građanima je jasno da sve poskupljuje, a malo šta pojeftini kad se stanje u svijetu stabilizuje?
Nažalost eskalacija kriza u svijetu djeluje brzo i uglavnom mulitiplicirano pohlepom, pa i kada imamo objektivno rast troškova za određeni procenta prodajne cijene se povećavaju puno brže i više od toga. S druge strane deeskalacija i nestanci vanjskih kriza djeluju tek u manjoj mjeri jer se cijene uglavnom ne smanjuju i kada troškovi poslovanja padaju. Iako neposredan uzrok jesu zloupotrebe i pohlepa, ipak je najveća odgovornost vlasti koje sve to dozvoljavaju.
Koje mjere ili strategije država i pojedinci mogu primijeniti da ublaže negativne efekte ekonomske krize na svakodnevni život?
Pojedinci najčešće nemaju mnogo izbora i tek podnose posljedice, a jedino oni s natprosječnim primanjima eventualno štednjom i stvaranjem određenih zaliha i rezervi mogu ublažiti ili barem usporiti negativne efekte na vlastiti budžet ili poslovanje. Država najviše može učiniti adekvatnim pripremama za krizu, stvaranjem finansijskih rezervi koje se u krizi mogu upotrijebiti za njeno ublažavanje. Daleko su manje mogućnosti djelovanja bez takvih priprema. Ali ako na vlasti imate one koji niti su slobodni niti su zainteresovani djelovati u tom smjeru onda se opet sve svodi na same građane i privredu i njihovo snalaženje i preživljavanje.