Prva obrazovna konferencija „Znanjem do snage društva“, održana u Banjaluci u organizaciji Udruženja prosvjetnih radnika „Ipak se okreće“ i pod pokroviteljstvom Grada, okupila je domaće i međunarodne stručnjake koji su otvorili ključna pitanja budućnosti obrazovanja – od globalnih izazova do konkretnih promjena u školama.
U fokusu drugog dana konferencije bila su dva različita, ali komplementarna pristupa obrazovnim reformama, globalna perspektiva profesora dr. Slavka Gabera iz Slovenije i model „odozdo“ koji je predstavio prof. dr. Aleksandar Baucal.
Gaber: obrazovanje pred tri velika izazova
Govoreći o savremenim reformama, Gaber je upozorio da se obrazovni sistemi nalaze pred dubokim promjenama koje nadilaze nacionalne okvire i zahtijevaju novu društvenu paradigmu.
On je izdvojio tri ključna izazova, a to su klimatske promjene i zelena tranzicija, digitalna transformacija društva, te rastuće nejednakosti i odnos ekonomije profita i održivosti.
„Moja prva poruka je da nam treba znanje, znanje i još jednom znanje. Bez znanja, i najbolje ideje ostaju samo osjećaj“, poručio je Gaber, naglašavajući da obrazovanje mora postati centralni oslonac novog društvenog ugovora.
Posebno je istakao da reforma nije jednokratan čin, već dugoročan proces koji uključuje očuvanje dobrih praksi, unapređenje postojećih rješenja i promjenu onoga što ne funkcioniše.
„Reforma nije događaj, već proces“, rekao je Gaber, dodajući da se u vremenu dezinformacija i društvenih tenzija uloga obrazovanja dodatno pojačava.
Baucal: reforma koja polazi iz škola
Za razliku od pristupa koji reforme vidi kao proces „odozgo“, Aleksandar Baucal je predstavio model koji počiva na praksi škola i njihovom međusobnom umrežavanju.
„Problem je što dobre škole često ni ne vidimo“, kaže Baucal. „A ako ih ne prepoznamo, ne možemo ni da učimo iz njih.“
U istraživanju su takve škole najprije identifikovane kombinacijom više izvora– procjena pedagoških službi, upitnika nastavnika, spoljašnjih evaluacija i rezultata učenika. Na osnovu toga je izdvojeno oko 120 škola koje su postizale natprosječne rezultate u istim uslovima kao i ostale.
„Nismo znali da postoji toliki broj dobrih škola. To su zapravo oaze kvaliteta u sistemu“, ističe on.
Zatim je iz tog skupa odabrano deset škola za detaljnu analizu, kako bi se razumjelo kako funkcionišu i šta ih razlikuje od drugih.
Model 3P se dalje zasniva na proučavanju tih praksi i povezivanju škola, ali bez nametanja, jer saradnja mora biti dobrovoljna i zasnovana na interesu škola.
„Škole moraju same birati s kim sarađuju. Tek tada razmjena znanja ima smisla“, kaže Baucal.
On je posebno naglasio da reforma ne podrazumijeva kopiranje rješenja, već razumijevanje principa koji stoje iza uspješnih praksi, kao i njihovo širenje kroz saradnju škola.
U tom procesu važnu ulogu imaju i istraživači, institucije, nevladin sektor i mediji, koji mogu doprinijeti vidljivosti dobrih primjera i jačanju profesionalne zajednice.
„Promjena se ne dešava na papiru. Ona se dešava u učionici“, poručio je Baucal.
Škola kao živa zajednica
U završnim porukama oba profesora naglašena je ideja da obrazovanje nije statičan sistem, već proces koji se stalno razvija.
Gaber je istakao potrebu za novim društvenim ugovorom u kojem obrazovanje ima ključnu ulogu u odgovoru na globalne izazove, dok je Baucal naglasio da je dobra škola ona koja se stalno mijenja i uči iz vlastite prakse.
Konferencija je zaključena porukom da budućnost obrazovanja neće zavisiti samo od strategija i reformskih dokumenata, već od sposobnosti sistema da prepozna, poveže i osnaži ono što već funkcioniše u školama.