Puna su nam usta boljitka, napretka, razvoja, reforme, uspjeha, promjena. Satiremo se trčeći (tapkajući u mjestu!) ka superiornim idejama i ciljevima koji veze sa razvojem i napretkom nemaju. Usput guramo jedni druge, takmičeći se ko je ljepši, pametniji i ko bolje i uspješnije laže! Jer laž je jedina prava riječ kojom možemo imenovati sve što se u ovom đavoljem igralištu govori, misli i radi kad je u pitanju napredak, razvoj i reforma! Lažemo sebe, lažemo one oko sebe, lažemo naširoko i nadugačko kako bismo izbjegli sopstvenu odgovornost!
Teškom mukom savladavam gađenje dok ovo pišem, jer pisati znači mentalno, duhovno i analitički nanovo prolaziti kroz ono o čemu pišeš. Da, djeci uvijek govorim da promišljanje mora biti završeno prije no što se napiše prva riječ, ali samo pisanje zahtijeva ponovni prolazak svih puteva misli, spoznaja, svih rupa u koje upadaš usput i iz kojih se kobeljaš…Ako se iskobeljaš, pišeš….
A ja sam ovog vikenda sa nevelikim brojem kolega boravila istovremeno na devetom nebu, ali i u najdubljoj i najmračnijoj crnoj rupi prepunoj slijepih miševa koji glume bijele golubove! I sve dok u lepetu krila slijepog miša ne budemo prepoznali upravo njega, a ne golubije srce i ne nazovemo ih pravim imenima – goluba golubom, a miša mišom, neće nam biti bolje. I ne treba. Ako ti je miš golub, ako ti je dobro tako u toj rupi, onda ništa!
A kako sam shvatila da je dobro? I kako sam shvatila da miševe zovete golubovima? Pa tako što ste ovaj vikend, dragi moji drugari prosvjetari – veliki broci za boljitak svih nas – ostali u svojim čahurama konformizma koji vam je obezbijedila platica stigla prošle sedmice! Vazda kukanje kako je mala, nedostojna, sramotna, al’ kad legne, mi prosto ne znamo kud bismo prije! Al’ na konferenciju o obrazovanju znamo da nećemo! Što bismo?!
Кoja vajda?
Ja sam svoje naučio, od mene dosta.
К'o da to ima nekog smisla?!
Sunce granulo, valja prozore oprati!
Imam punu kesu pismenih, pripreme treba napisati, valja spremiti kontrolni, sad će praznici…
I ovo što znam previše mi je!
A vi, desižn mejkeri, polisi krijejtori, đe ste vi bili prethodna dva dana? Niste čuli da se u petak u Banskom dvoru otvorila Obrazovna konferencija „Znanjem do snage društva“? Niste pročitali da su govornici ljudi koji su u svojim zemljama odradili fantastične stvari? Ne znače vam ništa imena Slavko Gaber, Aleksandar Baucal? Onda sigurno ne znate ni za Aleksandra Ristića, mitsko biće našeg obrazovnog sistema, o kojem nikad ni riječi čuli nismo iz vaših usta! Nisu vam dovoljno dobri, zanimljivi, vrijedni naši drugari koji su odradili sjajne radionice iz potpuno različitih oblasti koje svi mi možemo iskoristiti da oplemenimo prostore svojih duša i svojih učionica? Da, sigurno vam je isprazna priča o vrijednostima (jer, pobogu, koja je to nastavna jedinica?!), besmislen učitelj koji kroz svoju nastavu provlači umjetnost (kakva umjetnost među matematičkim zadacima?!), teatar u nastavi (jer nije škola pozorište!), a ovaj što je pričao o korišćenju vještačke inteligencije i njenih alata u nastavi bi možda mogao i na disciplinsku (jer je sramota da profesori prepisuju s Interneta, a kamoli još da ih na to neko motiviše!), kao i ova priča o inkluzivnom obrazovanju (jer ko ima pravo o tome da govori bez vaših stručnjaka?!)… A, bogami, ne bi ni političkih predstavnika da ukupe koju ideju za predstojeće kampanje… Ili im obrazovanje opet nije u programima… `Ta će to, finansije su važne!
Samo, mislite li kad o tome ko će vam zaraditi tu jedinu vrijednost koju u životu njegujete, kojom pameću, kojim vještinama, i kojim znanjem?!
Zašto bismo koristili iskustva slovenačke reforme obrazovnog sistema, slušali savjete i preporuke najvećeg poznavaoca obrazovnih sistema i metoda od Dositeja naovamo, prof. Gabera, kad mi imamo sve svoje?! Zar da dozvolimo sebi da nam jedan vrhunski istraživač kakav je prof. Baucal drži slovo o neophodnosti PISA istraživanja, vrijednostima njihovih rezultata i načinima rješavanja uočenih problema?! Pih, i to mi je nešto!
Dragi svi, dok god se ovako velike stvari koje se dešavaju pred našim ponositim nosevima budu smatrale nevažnima, dok god svoju veličinu budemo glumili unižavajući drugoga, dok god ne budemo počeli svako u svom šoru davati maksimalno, neće nam biti bolje i ne treba da nam bude! Ostaćemo u crnoj rupi sa slijepim miševima da nam glume golubove!
P. S. Tekst inspirisan činjenicom da niti jedan zvanični predstavnik obrazovnog sistema Republike Srpske nije prisustvovao Obrazovnoj konferenciji „Znanjem do snage društva“, te da je na plenarnim predavanjima, gdje su izlagači bili prof. dr Slavko Gaber, prof. dr Aleksandar Baucal, Aleksandar Ristić i Nedim Кrajišnik bilo još mnogo besplatnih mjesta za fantastična 4 sata učenja, uživanja i usavršavanja obezbijeđenih od strane Udruženja prosvjetnih radnika „Ipak se okreće“ za sve naše kolege!