Azra Talić, profesorica psihologije i
pedagogije i programska koordinatorica u Udruženju “Genesis Project” u
intervjuu za portal BUKA govori o mentalnom zdravlju, prevenciji i posljedicama
vršnjačkog nasilja, stanju u društvu nakon tragičnih događaja u Srbiji.
Imajuću u
vidu posljednja dešavanja, masovna ubistva u Srbiji, trebamo li se svi
kolektivno zabrinuti?
Živimo u dijelu svijeta koji ima krvavu
i tragičnu prošlost, a koji se smatra zabačenim i marginalizovanim, ali na
planeta zemlji gotovo da ne postoji regija koja je geografski i konceptualno
toliko udaljena da je izolovana od uticaja novih tehnologija i njihovih
refleksija na mlade. Da, trebamo se kolektivno zabrinuti, pogotovo kada duboko
psihološki povežemo ove dvije činjenice.
Nakon prvog
napad u školi, juče smo imali smo najmanje tri incidenta gdje su učenici
prijetili da će učiniti isto kao 13-ogodišnji učenik Osnovne škole “Vladislav
Ribnikar”. Koliko ovo zabrinjava?
Postoji velika mogućnost da tragični
slučaj iz OŠ „Vladislav Ribnikar” postane u raznim varijacijama model ponašanja
isfrustriranih, nezadovoljnih i za destrukciju predisponiranih osoba.
Imajući u
vidu informacije koje su u medijima da li postoje naznake preko kojih se moglo
možda nešto prepoznati, znam da je nezahvalno govoriti o tome, ali koje su to
karakterne crte koje nas trebaju zabrinuti?
Generalni odgovor na ovo pitanje ne
postoji, jer da postoji recept onda bi bilo mnogo lakše i jednostavnije
prevenirati i predviđati ovakve događanje. Dječak iz pomenute beogradske škole
je na prvi pogled imao idealne uslove za odrastanje. Materijalno je bio
obezbjeđen, inteligentan, uspješan, ambiciozan itd. Ali? Tražimo uvijek to ali.
I to je uvijek ono što nas iznenadi. Sve što ovdje možemo reći je da
destruktivna ponašanja treba prepoznati, korigovati i u pravo vrijeme djetetu
pružiti adekvatnu pomoć. Uzroci destrukcije su mnogobrojni: prirodne
predispozicije, sklop ličnosti, stres, osjećaj nemoći, osjećaj nekompetencije,
pogrešan stav roditelja u vezi s postignućima djeteta i još mnogo, mnogo toga.
Znaci nasilničkog ponašanja su obično laž, krađa, usvajanje loših navika,
traženje destruktivnih ličnosti za identifikaciju itd. Postoji velika mogućnost
da roditelji i okolina opravdavaju ovakva ponašanja, npr. „to je dječje
ponašanje kroz koje smo svi prošli”, „on ili ona ima specifične stavove, to je
djetetov individualni pogled na svijet, ma dijete to ne razumije itd.
Koji je najbolji
način da roditelji u ovoj situaciji razgovaraju sa mladima, sa djecom o ovome
što se desilo, kako da im predstave da je ovo nešto što se nije smjelo desiti i
ne smije se ponoviti?
Razgovor, razgovor i razgovor. Lični
primjer naravno. Ne samo u ovakvim situacijama. Uvijek i kad imamo priliku i
kad dijete pokaže potrebu. Ono što bih naglasila u ovakvim prilikama je da
treba imati mjeru. Kad ovo kažem mislim na to da je vrlo teško odrediti granicu
između toga da istraumiramo i blokiramo dijete, a da mu u isto vrijeme kažemo
svoj stav o događaju. Želim da naglasim i pošaljem poruku svim roditeljima da
se empatija, ljubav, razumijevanje, povjerenje i poštovanje dječjih osjećanja
ne pokazuju samo u ovakvim prilikama, nego se to radi od prvog dana dječijeg
života.
Šta društvo
može uraditi u smislu prevencije ovakvih slučajeva, dan poslije krvavog masakra
pokazuje nam da je to bio okidač za pokušaje I čak slične događaje (slučaj u
Mladenovcu)?
Kao prvo, sve društvene zajednice u
regionu imaju zatrašujuće emotivno istorijsko iskustvo, koje je vezano za
četiri godine rata, razaranja, ubijanja, protjerivanja, masakra i odjeci se još
uvijek čuju u riječima preživjelih i osjećaju u njihovim postupcima. Svako
društvo, pored nekih univerzalnih normi, mora da pogleda u svoje lice i da se
zapita, dokle veličanje ubica, slavljenje krvavih događaja, dokle pucanje na
svadbama i radosnim događajima i kada ćemo prestati da veličamo zgusnutu
istoriju koja nas i dalje tjera da ostajemo u svojim etničkim i religijskim
torovima. Postoji još nešto što se moramo zapitati i duboko zamisliti o tome
„čemu učimo djecu” u školi, u kući, na igralištu, u sportskom klubi itd.
Smijemo li u
ovom slučaju tražiti kolektivnu krivicu, ili je ipak krivica na pojednicu koji
je to uradio i onome ko ga je naučio da u tako mladom uzrastu rukuje oružjem i
ima pristup vatrenom oružju?
Da, uvijek moramo tražiti kolektivnu
krivicu. Kolektivna krivica naravno ne amnestira pojedinca i svaki pojedinac
treba da odgovara za sebe. Roditelji dječaka, vinovnika ovog tragičnog
događaja, su imali utisak da odgajaju svoje dijete na najbolji i najsavršeniji
način. Mislim da je i okolina imala takav utisak. Nećemo nikada doći do
odgovora, da li su ti roditelji bili preambiciozni, da li su postavlji nerealne
zahtjeve pred svoje dijete i da li su pokazivali dovoljno ljubavi. Otac je
vodio dijete u streljanu, ali to ne znači da bi i svako drugo koje je
posjećivalo streljanu uradilo isto ovo. To zavisi od psihofizičkih
predispozicija, a odgovornost roditelja je u tome da procjenjuje, posmatra,
uviđa i koriguje ponašanje. Kako? Ličnim primjerom, kontaktom, razgovorom,
analizom ličnosti svoga djeteta, ljubavlju i povjerenjem. Roditelji moraju biti
svjesni da su uzori, izvori, oslonci, modeli i prijatelji.
Koja je
poruka prosvjetnim radnicima, šta oni mogu da urade?
Nastavnici, pedagozi, psiholozi,
borite se za svoja prava, duboko razmislite i zapitajte se čemu učimo djecu.
Pokrenite vi reforme i zalažite se da se svi nastavni sadržaji i vaspitna
djelovanja usklade sa životom 21. vijeka. Život nije rijeka koja teče pored
škole, nego bi trebalo da stalno teče kroz školu. Ta rijeka samo ponekad
probije barijere, protutnji kroz školu te se vrati svome toku, mutna, prljava natopljena
suzama i krvlju.
Koje su
mentalne posljedice vršnjačkog nasilja kojem su djeca i mladi sve više izloženi
kako u školama, u stvarnom životu, ali i u online prostoru?
Vršnjačko nasilje je jedna karika u
lancu problema o kojima smo do sada govorili. Vršnjačko nasilje boli, ponižava,
uliva strah i postavlja pred dijete bezbroj nedoumica: „zašto”, „kako”, „kome
reći”, „gdje tražiti pomoć”. Vršnjačko nasilje duboko i trajno uništava
mentalno zdravlje i žrtve i zlostavljača. Žrtva osjeća nemoć, bol, stid,
zbunjenost, nezaštićenost, a zlostavljač ima osjećaj moći, poštovanja i snage.
U velikom procentu slučajeva i zlostavljač je od nekoga zlostavljan te i njemu,
naravno, treba pomoć. Kada je riječ o vršnjačkom nasilju u online prostor,
ciljevi zlostavljača su isti, a i posljedice po žrtvu su gotovo iste, kao kod
nevirtualnog nasilja. Zato poruka roditeljima i nastavnicima „učenje i
vaspitanje nije dosipanje vode, nego rasplamsavanje vatre”. Učite svoju djecu i
svoje učenike šta je vršnjačko nasilje, koje su posljedice, šta su emocije,
rasplamsavajte vatru za novim znanjima, vatru ljubavi i razumijevanja, otvorite
vrata svoga razumijevanja prema djeci. Roditelji, nemojte se bojati otvoriti
vrata svoga srca i ne ostvarujte svoje neostvarene ambicije preko djece. Vi ste
primjeri, oslonci i modeli. Nastavnici, rasplamsavajte vatre za novim znanjima
i prepoznajte da svako ima svoju sferu interesovanja. Ne budite kruti i ne
forsirajte da neko ko ima predispozicije da bude dobar violinista, baš i ne
mora da zna tačan podatak broja stanovnika Ugande.
Psiholozi, pedagozi, socijalni
radnici, otvorite vrata svojih kancelarija i s djecom izgradite odnos dubokog
povjerenja i razumijevanja. Djeco, želimo vam bolje društvo, odgovorniju
državu, učenje s ljubavlju I traganjem i bez pritiska i stresa. Neka vam
laptopi, telefoni i tableti budu prijatelji, pomagači i izvori informacija, a
ne prostor imaginacije, borbe, destrukcije i izliva negativnih emocija. To nije
prostor ni za mržnju, ni za zlo, ni za ljubomoru.
Djeco,ovaj užasan zločin
počinio je vaš vršnjak. Pametan, odličan učenik ali emotivno i socijalno
nezreo. Zapamtite, on može cijeli svoj život provesti u nekoj zdravstvenoj
ustanovi izolovan i zatvoren. Prekinuo je mnogo mladih života, ožalostio mnoge
porodice i zauvijek uništio svoj život. Ovaj nesretni dječak je
izuzetak. A vi ste naša budućnost, sreća i nada da ćete graditi bolja i
sretnija društva i da ćete kao odrasli biti bolji od nas.