Andrea Perunović za BUKU: Sada imamo šansu da tražimo i nemoguće

Andrea Perunović je filozof i istraživač na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju (IFDT) Univerziteta u Beogradu. Bavi se pitanjima povjerenja i nepovjerenja, kroz prizmu dekonstrukcije, psihoanalize i društvene teorije. Koordinator je istraživačke grupe „Teorija na poluperiferiji“ na IFDT. U razgovoru za BUKA magazin govori o političkoj i društvenoj promjeni u Srbiji i očekivanjima poslije pada režima Aleksandra Vučića.


BUKA: Šta mislite da očekuje Srbiju i okruženje poslije nedavnih izbora? Naravno, ako uzmemo u obzir i rezultate drugih izbora u svijetu?

Perunović: Svedočimo tome da se pobune sada javljaju i izlaze na različitim mestima kao neke krtice. Svedočimo i tome da te pobune, bez obzira na različite kontekste, konačno donose konkretne uspehe. Gledamo to od Mađarske i Srbije pa sve do Brazila, delimično SAD i Izraela, još očekujemo kakav će pobuna gimnazijalaca u Francuskoj imati ishod, šta će biti od protesta u Albaniji, Španiji, Češkoj… S druge strane, imamo masovne pro-palestinske proteste širom Evrope, čiji rezultati neće biti direktno merljivi izbornom logikom, ali čiji se uticaj itekako vidi na političkom planu. Karakteristika koja spaja sve ove pobune leži u činjenici da su one sve, bez izuzetka, predvođene mladima.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Očigledno se došlo do nekog zida i mladi više ne vide nikakvu perspektivu u postojećem sistemu i da prosto nema više mesta za ideološke finese, jer su problemi temeljni, i onda imamo to što imamo: a to je opšte stanje beznadežnosti koje gura narod na ulice.

Dok je za globalne ishode nezahvalno davati prognozu, ovde kod nas se čini da je situacija sada dosta jasnija. Srbija je trenutno u retkoj prilici u kojoj se nalazi korak ispred ostalih. Ovde su se dogodile korenite promene, praktično je probijen stakleni plafon koji nas odvaja od nemogućeg, što nas čini jednom vrsta avangarde. Ako smo od devedesetih nadalje bili avangarda po najgorem i dali najgore političke prakse i diskurse, zapravo dali jedan pred ton i podlogu za sve desničarske, autoritarne populizme kojima svedočimo sada svuda u svetu, onda danas – posle trideset i nešto godina, mi smo izašli iz te faze, i to vrlo decidno, na krilima Studentskog pokreta koji se često naziva pokretom bez lidera, a koji bih ja pre nazvao pokretom sa hiljadu lica. Srbija danas doživljava jednu potpuno novu političku realnost, koja se rađa iz pokreta koji je horizontalan, radikalno demokratski, direktno demokratski, participativan, deliberativan, a čije instituisanje sada vidimo.

Bez ikakve sumnje, čeka nas jedan vrlo interesantan period i tu se javlja pitanje od milion dolara: kako transverzalni afekt, odnosno afektivno stanje deljene emocije koje je bilo izvor energije za ceo pokret i narodnu pobunu, sačuvati kroz institucije i kroz institucionalno delovanje. Imali smo veoma velike promene u stanju svesti, u delovanju, u odnosu pojedinaca prema društvu i društvenoj zbilji, prema političkom. Međutim, sada je ovo jedna sasvim druga faza u kojoj će se, ja se nadam, nastaviti eksperimentalno, i da će se u njoj održati ona potražnja za nemogućim koja je gurala celu pobunu. Nadam se da će ona opstati. Prosto, tako je bio organizovan ceo pokret, a tako se očigledno sada i Studentska lista organizuje. Oni će morati da budu u nekim okvirima propisanim zakonom, ustavom, i to je u redu, ali ja se nadam da će se inovativne i kreativne prakse koje su se pojavile u samom pokretu, sa plenumima i zborovima kao najistaknutijim primerima, sada preslikati na institucije i da će ih promeniti. Nadam se da imamo situaciju u kojoj je moguće institucionalno eksperimentisanje.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

BUKA: Koje su prepreke u tome? Šta je to što zaista u ovom momentu nije primjenjivo i koliko će još vremena proći dok to ne postane primjenjivo u smislu tranzicije?

Perunović: Iako je takvih prepreka sigurno jako puno, ja nemam neki konkretan odgovor, zaista. Mislim da, dokle god možemo da održimo ovaj način rezonovanja i funkcionisanja kojem su nas naučili studenti, ne vidim mnogo toga što bi uopšte moglo da bude neka nepremostiva prepreka – barem ne u lokalnom kontekstu. To nije samo stvar optimizma, nego je stvar neophodnosti. Veliki su ulozi stavljeni, prosto sada više nema nazad. Ako uspemo da sačuvamo i institucionalizujemo neizvesnost i promenu, i pretvorimo ih u održiva stanja, ako ne dozvolimo da naša borba potone nazad u neki okoštali standardno-politički, ideološki model, mi smo uspeli. Ako to ostane i dalje ona nadideološka ili metaideološka borba za Pravdu sa velikim ‘P’ koja nas je ujedinila – mi možemo da tražimo nemoguće.

Kao što francuski filozof Žak Derida nalaže: ‘Dekonstrukcija je pravda’. Mi smo sada u poziciji da dekonstruišemo ceo sistem jedne zemlje i damo globalni primer. Naravno, trebaće vremena i istrajnosti, mnogo znanja i puno smelosti, ali nisu li nas studenti tome već naučili? U tom smislu, dekonstrukcija nije negativna stvar, ona ima i svoju pozitivnu notu. Nešto što se dekonstruiše, ima deo destrukcije, ali ima i deo konstrukcije. Mi imamo sada tu privilegovanu poziciju gde se dekonstrukcija odvija praktično sama od sebe. Imamo prostor za nešto što dolazi, za neku demokratiju koja dolazi, što je takođe Deridin koncept. I samo treba ostati dosledan tim principima, i onda stvarno možemo očekivati i štošta drugo što nam se do sada činilo nemogućim.

BUKA: Da li bi se sad mogla potpuno promijeniti situacija u smislu negativnih oblika ponašanja prema poluperiferiji – od ekstraktivizma preko raznih drugih vidova rudarenja, oduzimanja resursa?

Perunović: Što se Srbije konkretno tiče, verujem da bi mogla. Ono što je interesantno za poluperiferiju, za koju su ovi naši prostori, odnosno ceo Balkan a bivša Jugoslavija pogotovu, paradigmatsko područje, jeste da ona za razliku od centra i periferije, koji su snažno determinisana područja sa okoštalim obrascima, ima promenu kao konstantu. Poluperiferija je granični prostor između centra i periferije. Ta ambivalentna pozicija joj daje neku vrstu fluidnosti u kojoj su promena i nastajanje deo svakodnevne stvarnosti. Ona je paradoksalni prostor koji s jedne strane garantuje poredak (svetskog kapitalističkog) sistema, delujući kao tampon zona između centra i periferije, ali je isto tako i mesto destabilizacije sistema, jer je deo periferije koji je oslobođen najbrutalnijih vidova kapitalističke dominacije, te je kao takav inherentno mesto otpora. U tom smislu, poluperiferija ima ekskluzivnu poziciju sa koje može da pokrene radikalnu promenu na globalnom nivou. Dakle, sa jedne strane, poluperiferija je ukleta, a s druge strane, ona je privilegovana svojom paradoksalnom pozicijom. Dok je na periferiji jako teško zaustaviti, na primer, ekstraktivizam, mi smo za to imali bolju početnu poziciju. Tako se makar ispostavilo do sada: Rio Tinto nije uspeo da kopa, niti će.

Mislim da poluperiferne zemlje treba blisko da sarađuju. Nekada smo imali Nesvrstane, i to je bio projekat koji je začet ovde, i koji je bio dosta veliki i uspešan. Sada nam treba neki novi projekat tog tipa. Danas se svet značajno promenio u odnosu na posleratnu globalnu sliku, međutim poluperiferija i dalje ostaje taj prostor na kome je moguće eksperimentisati i isprobavati nove političke prakse. Ja se nadam da će sada pažnja sveta koja je usmerena ovde biti iskorišćena na najbolji mogući način. Ja nisam pobornik one bazične verzije tranzicije koju promoviše teorija razvoja i koja kaže da svi treba da imamo veće profite, da uvećavamo BDP i da to rešava sve probleme jednog društva.

Ne mislim da treba da nastavimo da pratimo neoliberalnu matricu koja nas je već dovela do ivice propasti.

Ponudiću vam jednu provokativnu tezu: dakle, idealno bi bilo kada bi ceo svet bio poluperiferija, jer onda ne bi bilo centra, a što je najvažnije, ne bi bilo ni periferije. Kada bi sve zemlje sveta bile u poluperifernom statusu, mi bismo imali jedno idealno egalitarističko globalno društvo. To možda može delovati kao šala, i jeste zaista na nivou utopije, ali na nekom realističnijem planu to bi značilo da prakse koje će moći ovde sada da se razvijaju i koje će se, nadam se, proširiti na zemlje okruženja, pa onda i šire, mogu dostići status nove paradigme. Tako ćemo i mi konačno dobiti šansu da damo poneku lekciju centru, da više ne moramo da budemo zagledani u zemlje centra i da pokušavamo da kopiramo njihove modele i njihove prakse. Mi sada imamo stvarno ekskluzivnu priliku da uradimo nešto što bi bilo autentično, inovativno i istinski emancipatorno.

Bilo kako bilo, ono što bi druga društva mogla da nauče iz iskustva ovog studentskog pokreta jeste organizacija. Njihova organizacija je prosto bila neverovatna. Do te mere je to kompleksno napravljeno, do te mere izvedeno sa strpljenjem, sa kontinuitetom, sa osećajem za ritam. Taj ritam je bio jako bitan, i bio je savršen, sve je to funkcionisalo kako treba. I evo, dovelo je do pobede. Ako nešto može da se nauči od njih, to je to: istrajnost, takt i organizacija. Na taj način, mogu se prevazići naizgled nepremostive prepreke na putu ka promenama, a koje se tiču nasilja. Bilo da ono dolazi odozdo kao legitimno nasilje i strategija otpora, ili odozgo, u vidu legalnog i simboličkog nasilja koje proizvode striktno hijerarhizovane strukture.

BUKA: Kada se nova vlast konstituiše i studentski pokret ovlada institucijama, ostaće i dalje potreba za kritikom, slobodnim medijima, potreba za civilnim društvom. Koja mogućnost za organizaciju ostaje tom spektru? I kako treba da se organizuje?

Perunović: Ovo je pitanje za aktere civilnog društva i medijske radnike, pre nego za mene kao filozofa i akademskog radnika. Ono što mogu da pretpostavim je da će kontrainstitucionalno delovanje onog dela civilnog društva i medija koji je do sada funkcionisao kako treba ostati tako kako jeste. Ti ljudi će ostati pažljivi i marljivo će raditi svoj posao. Zabluda je misliti da će sada svi oni prepustiti i reći: ‘Ma ovo je sve okej sada, možemo da nakrivimo kapu’. Naprotiv, ja se nadam da će se oni sada ubrzano razvijati. Zapravo, te organizacije će tek sada moći da rade ono što treba. Ovde je toliko štete naneto u dugom nizu godina, da ja zaista ne vidim gde bi manjkalo posla civilnom društvu.

O medijima da ne pričamo… Samo što sada neće morati da se bore u toj meri protiv režima ili da trpe pritiske odozgo, nego će moći da rade ono što treba i ono što im je posao.

BUKA: Koji je put tih promjena? I u Srbiji i u širem okruženju?

Perunović: Očigledno je da je jedna mlađa generacija ljudi prosto prepoznala da nema više kud na mnogo razina, a sad ostaje pitanje kako to uvezati, kako da ti partikularni akteri i njihovi zahtevi počnu da komuniciraju međusobno. Svedočimo tome da su desne snage napravile neku vrstu desničarske internacionale, koja im se sad ipak malo kruni, ali opstaje, dok su leve snage prilično i dalje parcelisane i koncentrisane na svoje unutrašnje probleme. Da bi bilo odista kontrainstitucionalno, novo povezivanje levih snaga će morati da nađe neki novi okvir. Zborovi su odličan primer, jer su kontrainstitucija par excellence. Ja se nadam da će se oni u Srbiji institucionalizovati, i iz ovog neformalnog oblika dobiti jednog dana status formalnih institucija. Mislim da bi to bio veliki pomak za demokratske prakse, ne samo kod nas, već i mnogo šire.

Ako bi se institucionalizovali zborovi, oni bi zaista bili nova vrsta kontrainstitucije. Mogli bi da služe kao jedan istinski korektiv, kao instanca koja nezavisno pruža kritiku vlasti, daje predloge i sadržinu u vidu konkretnih politika, i šalje zahteve tamo gde treba – ka izvršnoj vlasti.

Opet, organizacija i građanski angažman su glavni faktori da to uspe.

Ako bismo mi zborove uspeli da institucionalizujemo, možda bi taj model bio interesantan i zemljama u regionu i šire. S druge strane, zašto ne bismo razmišljali i o tome kako bi zborovi mogli da funkcionišu na jednom drugačijem i širem nivou od lokalnog? Sa dostupnošću i razvijenošću novih tehnologija, možemo razmišljati o internacionalnim profesionalnim, klasnim, rodnim ili drugačije orijentisanim zborovima, koji bi se bavili pitanjima koja su od interesa za te konkretne grupe, a nadilaze nacionalne ili lokalne probleme…

BUKA: Ako govorimo o konceptu razgradnje višeg autoriteta i apsolutističke vladavine, kako to može da funcioniše na lokalnom nivou? U mnogim lokalnim zajednicama upravljaju kabadahije koji imaju svoje prstenove zaštite, svoje tajkune, svoje klijentelističke mreže i lojaliste…

Perunović: Čitava jedna klasa se stvorila u poslednjih 14 godina, to je činjenica. Srpska napredna stranka je za vreme svoje vladavine stvorila novu klasu ljudi koji su se neviđeno obogatili od korupcije, kriminala i slično. Oni su neretko na funkcionerskim pozicijama, ali drže i dobar deo privatnog sektora…

U razgradnji tog kriminalnog sloja, nekoliko stvari bi moglo da bude važno. Prvo, decentralizacija. Mislim da će to biti vrlo važno, jer su ljudi uspeli sada, na mestima gde je to bilo potpuno nezamislivo, da dignu glas i iznesu mišljenje oprečno dominantnom diskursu koji vlada batinom. Strah je krenuo da se kruni još dok je pobuna bila u toku, a sada kada je pobeda zvanična, ja mislim da je on rapidno promenio stranu. Sada treba ljudima koji su se pobunili na lokalu, obezbediti da na tom svom lokalu mogu da donose odluke slobodno i demokratski, kroz institucije.

Potom, obrazovanje. Sada stasavaju generacije koje je ovaj period već formirao, i siguran sam da oni neće trpeti bilo kakve vrste ucene, jer su već naučili kritički da misle. Bez obzira na to, ako želimo da promena ostane trajna, ovaj organski zamajac bi morao da se prenese na institucije, pre svega obrazovne, i duboko upiše u njih. Nadam da će se u budućnosti razraditi mehanizmi koji će svima omogućiti da kritički misle, ali i da će svako moći da oseti solidarnost, te da može da računa na institucionalnu ili kontrainstitucionalnu podršku. Obrazovanje je ključ za korenitu razgradnju same mogućnosti postojanja autoritarne i apsolutističke vladavine.

Na kraju, naša borba je bila za pravdu, za jednaka prava, i mislim da je onda osnovna obaveza nastaviti u tom pravcu. U tom slučaju, korupcija, nasillje i autoritarna vladavina više neće biti mogući, odnosno biće sankcionisani svaki put kada se pojave. Mislim da je to jedno od glavnih očekivanja svih onih koji su podržali i glasali za Studentsku listu.

BUKA: Od uspostave skupštine, vlasti i institucionalnog funkcionisanja, neke promjene će doći odozgo, i to kao priroiteti. Šta je zaista neophodno, i šta mora da bude prioritet?

Perunović: Ono što meni deluje kao prioritet i što se ponavlja svuda jeste da sada ovo raščišćavanje koje je počelo mora da se uradi vrlo pedantno i vrlo pravično. Kroz način ispravljanja nepravdi iz prošlosti treba dati obrazac za funkcionisanje sistema u budućnosti. Te dve stvari moraju da budu komplementarne. Način na koji će sada izvršna i sudska vlast tretirati nepravde i zločine koji su počinjeni od strane bivšeg režima će zapravo biti praksa koja će se preslikati kao u ogledalu, i tako odrediti norme za buduće delovanje i za to kako ćemo nadalje graditi društvo. U tom smislu treba biti jako pažljiv, jer to je ogroman posao, tu će biti potrebno puno i hrabrosti i determinacije.

Međutim, to nije samo stvar revanšizma, a još manje osvete, jer ulog je mnogo veći: od toga nam zavisi kakva će biti naša budućnost.

Nadalje, imamo sada pun parlament doktora nauka, studenti su ti koji su pokrenuli sve – cela pobuna se organizovala oko univerziteta, a i šire, obrazovnog sistema i školstva. Stoga, među prvim prioritetima vlade moralo bi da bude i obrazovanje: reetabliranje kritičkog mišljenja koje je nama tragično nedostajalo dugi niz godina. Mi moramo da menjamo, ne samo školske programe, nego mnogo temeljnije, čitav odnos prema znanju i nauci. Ta promena je počela sa pobunom, ali je pravi izazov čeka tek u institucijama.

Menjaće se i privreda. Ne samo iznutra, već i u smislu percepcije spolja. Mene, na primer, veoma raduje najava obustave prodaje oružja Izraelu i najavljeno gašenje izraelske fabrike dronova Elbit u Srbiji. Vratiću se još jednom na tezu koju sam ranije izneo i reći: poluperiferna pozicija nam omogućava alternativu modelu razvoja koji podrazumeva jeftinu radnu snagu, rad za zagađivače i prljave industrije, ili fabrike smrti – kao što je slučaj sa Elbitom… Ovaj zaokret bi pokrenuo pitanje još jednog prioriteta od presudne važnosti: vraćanja dostojanstva radnicima. Bili oni u fabrici, u rudniku, na polju, u bolnici ili u školi – radnicima se mora vratiti dostojanstvo koje je gaženo godinama.

Nadam da će to uspeti, i dobre su šanse da će da uspe, zato što su ljudi koji su sada na vlasti dobrim delom sa univerziteta, te su preživeli već represiju i znaju kakav gorak ukus ima poniženje. Sada je vreme zaista da se vrati dostojanstvo, ali svima – dakle svima koji nisu kriminalci, koji se nisu ogrešili o zakon. Svi moraju sada da imaju pravo da konačno dignu glavu, da može da se diše normalno. Već može da se diše normalnije, ali sada strukturalno treba obezbediti da to bude standard i da to ostane, i da to više ne može da se promeni nikada i ni pod kojim uslovima.

Pitanje je kako će se to izvesti, ali ja sam zaista uveren da imamo ogromnu šansu uspemo i sa velikim iščekivanjem gledam na to kako će se stvari razvijati. Najvažnije je možda od svega da ostanemo što duže u ovom modusu nastajanja, a ne pukog bitisanja – da prigrlimo promenu koje nam je naša pobuna donela, kao konstantu. Ne smeju stvari prebrzo da se vrate u domen okoštalih kategorija. Mi sada imamo jedan prilično fleksibilan prostor delovanja i jednu otvorenu formu kojoj se mogu dati razni oblici. Pravo političko i demokratsko gradilište! No kakvu god građevinu na njemu budemo gradili, njen fundamentalni deo mora podrazumevati kritiku, neizvesnost i promenu.

Jedan deo neizvesnosti bi morao da ostane prisutan stalno, kako u institucijama, tako i u svima nama, služeći nam kao povod za konstantnu kritičku i društvenu angažovanost.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije