Univerzitet u Sarajevu pokrenuo je
donošenje Kodeksa ponašanja i oblačenja uposlenika i studenata ovoga
univerziteta. Ovaj kodeks formuliran kroz 16 članova na 6 stranica
sadrži mnoge propise kojima se nastoje spriječite stvari za koje bi
većina građana rekla da im i nije mjesto na univerzitetu. Međutim,
uzmemo li u obzir da na evropskim javnim univerzitetima ne postoji nešto
kao kodeks oblačenja za studente, moramo si postaviti pitanja: Zašto
sad to?
Najprije treba reći da kodeks u onome dijelu koji se tiče uposlenika
nije uopće potreban, jer sve ono što se kod uposlenika nastoji
regulirati kodeksom može biti reguliranom radnim ugovorom: Npr. da se ne
smije dolaziti pijan na posao. Ali kodificiranja ponašanja studenata na
jednom javnom univerzitetu zalazi u lične slobode pojedinaca, što se
naročito ogleda u predloženim zabranama kod oblačenja.
Prijedlog glasi da se na Univerzitetu nosi poslovna-ležerna odjeća, a zabranjeno bi bilo nositi: odjeću
koja otkriva stomak, leđa ili duboki dekolte, odjeću na bretele,
prozirnu, tijesnu i namjerno rasparanu odjeća, mini suknju, bermude,
šorc i trenerku, papuče, natikače i cipele izrazito visokih peta,
šminku, nakit, tetovažu i piercing te odjeću s porukama koje vrijeđaju
osjećanja drugih. Vjerovatno sam i sam dio većine građana koja
bi rekla da većina od nabrojanog zaista nije prikladna za univerzitet, a
naraočito eksplicitne uvredljive poruke. Konačno, univerzitet nije ni
plaža pa se i o tome treba voditi računa.
Međutim, osnovni princip modernih evropskih liberalnih demokratija glasi: Ne možemo zabraniti sve što nam se ne sviđa.
Govorimo o onim demokratijama i o onim zemljama u kojima svoju
budućnost vide mnogi mladi ljudi iz Bosne i Hercegovine ali i iz cijelog
nerazvijenog svijeta. Te zemlje u pravilu nemaju slične univerzitetske
kodekse. I to iz dobrih razloga.
Vjerovatno sam i sam dio većine
građana koja bi rekla da većina od nabrojanog zaista nije prikladna za
univerzitet, a naraočito eksplicitne uvredljive poruke. Konačno,
univerzitet nije ni plaža pa se i o tome treba voditi računa
Univerzitet u Sarajevu je evropski javni univerzitet i kao takav bi
trebao baštiniti ili nastojati što prije usvojiti evropske vrijednosti
koje se ogledaju u uvjerenju da je sloboda pojedinca koja ne ugrožava
nikoga temeljna vrijednost jednoga društva, što znamo najkasnije od Kanta,
ali još i prije njega odnosno još od velikih civilizacija poput grčke,
rimske ili rane islamske koje su same temeljeni na slobodi na koncu
izrodile moderno liberalno evropsko društvo.
Osim toga, akademska sloboda ne garantuje samo profesorima slobode
rada, istraživanja i predavanja, nego se akademska sloboda ogleda i kroz
slobodu definiranja i ispoljavanja vlastite ličnosti jednog studenta.
Zar neko može polagati nadu u razvoj društva temeljenog na studentima
sputanim kodeksima ponašanja?
Svako društvo u razvoju treba kreativnu energiju mladih ljudi koja se to
više oslobađa što njeni pojedinci i grupe imaju više slobode. U tome
smislu nisu opravdane zabrane i ograničenja koja se pravdaju, kako kaže
predloženi Kodeks, „etičkim, moralnim i profesionalnim normama, te opšte
prihvaćenim civilizacijskim vrijednostima“. Pa sloboda koja nikog ne
ugrožava najveća je civilizacijska vrijednost – to je vrijednost za koju
se već vijekovima vode ratovi, a milioni ljudi i dan danas daju svoje
životu za tu slobodu.
Kodificiranja oblačenja pogotovo nisu opravdana zato što javni
univerzitet ima javnu obrazovnu funkciju koja se ogleda u tome da je
javni univerzitet mjesto koje pripadnicima svih svjetonazora, svih
uvjerenja, svih socijalnih grupa garantuje pristup obrazovanju. Takav
univerzitet je i sam civilizacijsko dostignuće koju je kontinentalna
Evropa u zadnjih dvije stotine godina izgradila i na čemu mi u Bosni i
Hercegovini moramo još više raditi, kako samohvala o
bosanskohercegovačkoj ljepoti različitosti ne bi ostala samo turistička
reklama nego zaista opće prihvaćeni obrazac djelovanja.
Da li je tetovirani Lionel Messi
moralno i etički gori od Ronalda koji nije tetoviran i da li je ta
razlika presudna za njihov profesionalni odnos prema lopti?
U kome smislu tetovaža ili piercing imaju bilo kakav negativan utjecaj
na moral, etiku ili negativno djeluju na profesionalni odnos? Je li to
možda više problem posmatrača, nego posmatranog? Da li je tetovirani Lionel Messi moralno i etički gori od Ronalda koji nije tetoviran i da li je ta razlika presudna za njihov profesionalni odnos prema lopti?
Univerzitetski kodeks je samo pokušaj unificiranja društva u zamišljene i
nasljeđene etičke obrasce kojima se suština pretpostavlja formi. Ovaj
konzervativizam u razumijevanju morala u modernom evropskom liberalnom
društvu, a Bosna i Hercegovina ulaže veliku energiju da postane dio baš
toga društva, više nema svoju opravdanost i guši pravo na
samoopredjeljenje pojedinca čime sputava kreativnost, spremnost i želju
mladih da za ovo društvo djeluju na način kako to oni znaju i mogu.
Istovremeno, definiranje etike, morala i profesionalizma preko odjeće a
ne preko djela čovjeka, jasno nam govori koliko lako smo se spremni
odreći mladih ljudi samo zato što vizuelno odudaraju od naših
očekivanja. I to u Sarajevu koje se danas ponosi nekada mladim duhovima
koji su samo prije nekoliko deseljeća nekom svojom slobodom osnovali i
živjeli danas naširoko hvaljeni sarajevski rok i sarajevsku
društveno-kritičku filmsku scenu.
Jasno, neće dozvola nekih bretelica ili piercinga sama po sebi djelovati
revolucionarno na akademsku zajednicu. Više se tu radi o slobodi za
mlade ljude da traže sebe, da pokažu i buntovništvo, da pomjere i
granice kako bi društvo u kojemu su prihvatili kao svoje, a ne kao
društvo starih.
Eventualni pojedinačni slučajevi
neprimjerenog studentskog oblačanja mogu, sasvim sam siguran, biti
riješeni razgovorom bilo kojeg dobronamjernog profesora ili profesorice i
pojedinog studenta odnosno studentice. Pisani kodeks za to nije
potreban
Univerzitet u Sarajevu je naučno-nastavna institucija koja ima mnoge
probleme: u svojoj društvenoj opravdanosti, u svome funkcioniranju, u
svome razvoju, u zakonski skoro uništenoj akademskoj slobodi, u
tehničkoj neopremljenosti, u padu broja studenata i još mnogo čemu, pa
bi energiju svih svojih aktera uključujući i sve studente pa i one sa
bretelicama, piercingom i tetovažoam, visokim petama i trenerkama
trabalo uključiti u opstanak i razvoj Univerziteta i nastojati oko te
misije okupiti sve sadašanje i buduće studente, a ne progonom bretelica
skretati pažnju sa istinskih problema koji dovode do propadanja naučne
relevatnosti samoga Univerziteta u Sarajevu.
Eventualni pojedinačni slučajevi neprimjerenog studentskog oblačanja
mogu, sasvim sam siguran, biti riješeni razgovorom bilo kojeg
dobronamjernog profesora ili profesorice i pojedinog studenta odnosno
studentice. Pisani kodeks za to nije potreban i samo bi ostao još jedan
papirni mač u borbi protiv sasvim drugih vjetrenjača.
Konačno, bosanskohercegovačko društvo do sada je više patilo pod nekim kravatama nego zbog bretelica.