Damir Marjanović
(Sarajevo, 1974), znanstvenik je i profesor s adresom stanovanja i djelovanja u
Sarajevu i Zagrebu, mada nerijetko realizira svoje projekte u Srbiji,
Sloveniji, na Kosovu, širom regiona i kontinenta. Doktorirao je na Odsjeku za
biologiju Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Trenutno je
rektor Internacionalnog Burch uniiverziteta u Sarajevu i znanstveni suradnik
Instituta za antropologiju u Zagrebu. Objavio je preko 200 znanstvenih i
stručnih objava te više od 10 knjiga i poglavlja u knjigama. Nakratko je bio i
ministar obrazovanja, nauke i mladih u Kantonu Sarajevo, a ministarstvo je
napustio zbog neslaganja sa vladinim stavom u svezi pregovora sa sindikatima
osnovnog i srednjeg obrazovanja. Žestok je kritičar trenutnoga obrazovnog
sistema u BiH i odnedavno član predsjedništva Naše stranke.
Franjo Šarčević, Prometej.ba: Bili ste profesor na
Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, na kojem ste i završili studije i
stekli doktorat. Trenutno ste rektor Međunarodnog Burch univerziteta. U
kontekstu rasprava o odnosu i kvaliteti javnog i privatnog visokog obrazovanja,
možete li nam reći vaša iskustva i pogled na trenutnu situaciju na polju
visokog obrazovanja u BiH?
Damir Marjanović:
Obrazovanje je kičma svakoga društva i ogledalo svega ono što se u njemu
dešava. Ta konstatacija se posebno odnosi na segment visokoga obrazovanja koje
je već dva desetljeća jedan od gorućih problema u našoj zemlji. Ta podjela na
„državne“ i „privatne“ univerzitete za sobom je povukla određene stereotipe, i
to primarno negativne konotacije. Tako je stereotipna percepcija državne
univerzitete okarakterizirati kao male bastione nepotizma (porodičnog,
drugarskog, stranačkog) na kojima nerijetko rade i čitave obitelji ili rukovodeći
kadrovi vladajućih stranaka, pretrpane studentima o kojima se ne vodi
pretjerana briga i opterećene stranačkim kadrovima te nekompetentnim
profesorima bez znanstvenih referenci. S druge strane, po tom stereotipu,
privatni su pak fabrike diploma iza kojih ne stoji znanje nego visoke
školarine, najomiljenije vikend destinacije profesora sa državnih univerziteta
koji na privatnim univerzitetima zarađuju visoke honorare na uštrb svojih
angažmana na državnim, te značajno snižavaju svoje kriterije i zahtjeve, te
štamparija diploma za kontroverzna napredovanja državnih službenika i ministara
po javnim konkursima u kojima se traži samo diploma ali ne i kvalitet iza nje.
Ne bježeći od činjenice da to jeste možda i tako na
pojedinim državnim i na pojedinim privatnim, ipak ne smijemo generalizirati i
rezignirano slijegati ramenima jer univerziteti su dobri i kvalitetni onoliko
koliko ga njegovi uposlenici, akademski kadar i menadžment čine dobrim svojim
predavanjima, odnosom prema radu i odnosom prema znanosti. Da skratim, i među
privatnim i među državnim ima i žita i kukolja, stoga u ovome momentu trebamo
jasan mehanizam stroge akreditacije koji bi razdvojio te dvije „biljke“ i koji
bi omogućio da kvalitetni opstanu i djeluju, a oni drugi jednostavno propadnu. U
ovom procesu najveću odgovornost treba da snosi akademska zajednica, koja je
najvećim svojim dijelom dobro uspavana i kompromitovana, jer njen je obraz u
pitanju. Svojim djelovanjem jednostavno moraju primarno pročistiti svoje redove
i bez straha se suprostaviti vladajućoj eliti kojoj kreiranje mediokritetskog
okruženja i svega onoga ispod tog nivoa među profesorima i asistentima itekako
odgovara. Stoga sanjam jedan veliki „ustanak“ istinskih, iskrenih
samomislilačkih članova akademske zajednice kojim će zalupiti vrata pred nosom
svima onima koji su se u nju ušunjali i onima iz „vlasti“ koji diriguju tim
nekompetentnim ubačenim elementima, te postaviti nove temelje visokoga
obrazovanja u BiH. Hoće li se brzo desiti? Neće! Hoće li biti lako? Neće. Mora
li se to desiti? Mora! Ako se to ne desi univerziteti u BiH će izgubiti svaki
smisao postojanja. Stoga, vrijeme je da se ostavimo stereotipa, i vrijeme je da
univerzitete konačno počnemo dijeliti na kvalitetne i nekvalitetne, jer ima i
jednih i drugih među našim privatnim i državnim visokoškolskim institucijama.
Osobno, kao radnik na
univerzitetu, mogu posvjedočiti da je na našim fakultetima nedovoljno nauke i
prilike za razvoj nauke, a uloga asistenata i profesora je primarno nastavna.
To je posebno loše za prirodoslovno-matematičke i tehničke nauke, što na koncu
za posljedicu ima nizak nivo nauke u BiH. Kako bi se moglo izići iz te
situacije i pružiti više prilike za suštinsko naučno napredovanje? Ipak, Vi ste
uspjeli izgraditi respektabilnu znanstvenu karijeru.
Imao sam ludu sreću da je moja karijera započela u
znanstvenoj instituciji i da je nauka bila moj posao, koji sam rado radio.
Često me pitaju kako ste uspjeli u nekih 17-18 godina svoje karijere i da
objavite 200-tinjak različitih znanstvenih objava (od kongresnih sažetaka do
radova u svjetskim vodećim časopisima), držite predavanja na univerzitetima u
regionu i širom svijeta, pišete knjige, ali i da napredujete u svojoj
profesorskoj karijeri u BiH i šire, te postanete redovni profesor prije 40-te.
Odgovor je jednostavan, radni dan vam traje nekih 14-16 sati, spavate nekih 4-5
sati, a ostatak vremena posvetite obitelji.
S druge strane bitno je bilo primijetiti da u ovoj državi
vladajuće strukture nisu spremne ulagati u karijere znanstvenika, te da se ne
trebaju čekati nikakvi kantonalni, federalni, državni grantovi, već da se treba
lavovski boriti za svaku marku koju ćete uložiti u svoja znanstvena istraživanja.
Morate animirati sve one koji imaju tu mogućnost da u vašim znanstvenim
ulaganjima prepoznaju potencijal kojim će im se vratiti uloženo. Zvuči
poprilično okrutno, ali živimo u zemlji gdje se i državne potpore za znanstvena
istraživanja dijele po nacionalnom i stranačkom ključu, te gdje najveći
grantovi kantonalnih, federalnih i republičkih ministarstava iznose 15 do
20.000 KM godišnje (a to se jako rijetko i teško dobije). U takvim uvijetima,
lako je dići ruke od znanosti! Stoga ne treba da čudi vaša konstatacija o
niskom nivou nauke.
Da se ne lažemo, nauka je protjerana i čini se da je postala
nepoželjna na našim univerzitetima. Pišemo strategije koje jasno detektuju
trenutno stanje, ali koje više liče na listu želja nego algoritam realnih
koraka koji bi trebali pokrenuti trenutnu situaciju sa mrtve tačke. Neki prvi
koraci bi mogli da budu zatvaranje svih univerziteta koji nemaju jasno
izgrađene znanstveno-istraživačke kapacitete, rasterećivanje akademskoga kadra
u smislu pružanja i vremena i kapaciteta za njihov znanstveni razvoj, poticanje
velikih privatnih kompanija izmjenom poreske politike da usmjere svoja ulaganja
u R&D sektor, subvencioniranje svakoga ulaganja u otvaranje razvojnih
pogona unutar postojećih kompanija, formiranje znanstvene zaklade i
dodjeljivanje potpore znanstvenicima zasnovano na kriteriju kvalitete, a ne po
principu „podmirivanja podobnih“. Jedan dio ovoga problema moraju riješiti
zvanične politike onih koji su na vlasti, a drugi dio problema mora da riješi
akademska zajednica unutar same sebe, jer nije isto kada jedna skupina
znanstvenika objavi članak u prestižnim znanstvenim časopisima, ili pak kada se
objavi u nekom, na brzinu uspostavljenom online žurnalu, u kojem se svaka
objava skupo plaća i koji služi upravo za ispunjavanje „uvjeta za
napredovanje“. Hajde da naljutim mnoge i da jednostavno kažem, napravili smo
model dosezanja minimuma za napredovanje. Nažalost mnogi docenti, vandredni i
redovni profesori su birani čim dosegnu minimum, pa čak i prije vremena. Na taj
način smo opet kvalitetu gurnuli u stranu i na taj način smo i mi naudili sami
sebi! Stoga, pred nama je duga i teška borba povratka nauke na naše
univerzitete s kojih je ona jednostavno protjerana!
Studenti su mi
generacijski puno bliži i nažalost ne vidim dovoljno kritičnog i slobodnog
stava spram nametnutog, promoviranog i sveprisutnog konzervativizma i
retradicionalizacije, ne vidim među njima potencijal za pozitivnim društvenim
promjenama, u pravcu izgradnje zdravijeg, modernijeg i sekularnijeg građanskog
društva. Možda se nećete složiti. No, nije naravno sva krivnja u novim
generacijama. Kako ocjenjujete stanje u akademskoj zajednici i njezin
potencijal da bude avangarda pozitivnih društvenih promjena?
Šta možete očekivati od generacije koju godinama nagrađujete
za ponavljanje vaših riječi, a ne učite ih (štaviše sputavate ih) razvijanju
sposobnosti individualnog zaključivanja i rješavanja problema. Ovaj sistem, ovi
samoproglašeni lideri, i polupismeni glasni uljezi u akademskoj zajednici
stvaraju studente baš kakvi im trebaju – poslušni, mirni, bez stava i želje za
promjenom. Srećom ima tu još dosta mladih ljudi koji znaju razmišljati svojom
glavom, koje treba ohrabriti da u svojoj generaciji budu ta iskra promjene,
koje treba podržati i zaštititi, bez obzira slagali se vi sa njima ili ne! U
krajnjem slučaju, takvih nažalost nedostaje i u našoj generaciji koja bi
trebala da posluži kao uzor mladima. Kada mi, kao profesori prihvatimo da
izađemo iz lažne zone komfora i prihvatimo ulogu i teško breme moralnog stuba
jednoga društva, usprotivimo se svemu negativnom što nerijetko dolazi i od onih
koji nam mogu nauditi, steknemo hrabrosti da jasno iznesemo svoj stav, onda to
imamo pravo očekivati i od ovih dječaka i djevojčica. Do tada, nemojmo biti
prestrogi prema njima. Samo se sjetite u kakvom okruženju oni odrastaju.
Bili ste svojevremeno
i ministar obrazovanja u Kantonu Sarajevo. Kako ocjenjujete rad aktualnog
ministra Kazazovića i što biste napravili da se opet nađete na toj poziciji?
Hajde da kritike i pohvale (a ima i jednog i drugog) ostavim
za priliku kada bi aktualni ministar mogao konkretno odgovoriti i argumentirano
potvrditi ili pobiti neke od mojih konstatacija. U krajnjem slučaju predizborna
je godina i vjerujem da će kroz mnoge debate svatko imati priliku da brani
svoje stavove i (ne)dostignute rezultate. Nesporno je da je trend stagnacije,
pa čak i urušavanja, u obrazovanju, znanosti i položaju mladih u našem glavnom
gradu nastavljen, ali to ne bih nikako vezao samo za ime jednog od političara,
nego za politička kretanja u proteklih četvrt stoljeća. Trebat će mnogo više od
jedne sposobne osobe da se pokrenu stvari nabolje. Svakako osoba koja je
ministar mora da ima viziju, znanje, hrabrost i kredibilitet da pokrene stvari
u pravome pravcu, ali i treba da bude u jakom timu koji mu neće slomiti krila
nego će ga podržati. Da ne mislite da zaobilazim odgovor na vaše direktno
pitanje, moj odgovor je jednostavan – nastavio bih tamo gdje sam stao prošli
put jer mnogo toga se, uz potporu ostalih članova vlade, skupštine, građana i
struke može popraviti!
Odnedavno ste, nakon
priključenja Inicijative grupe građana Socijaldemokrati
Našoj stranci, aktivniji u politici kao član Naše stranke. Toj stranci
pristupili su i mnogi drugi ugledni pojedinci. Naša stranka time je sigurno
dobila na dodatnoj popularnosti, mada se i dalje čuju mnoge kritike o
sarajevocentrizmu, pa čak i nekakvim relacijama sa SDA. Što Naša stranka može ponuditi
ljudima u Sarajevu i u cijeloj Bosni i Hercegovini, s naglaskom na BiH izvan
Sarajeva i posebno u krajevima u kojima su na primjer Hrvati većina?
Još uvijek, kada mi postave ovo pitanje, zapitam se da li
imam prava da na njega odgovaram. Razlog je jednostavan, ja sam u Našu stranku
ušao prije nepuna dva mjeseca i bilo bi neozbiljno da kao ekspert, znalac koji
je poznaje „u dušu“ (jer ja to nisam) govorim, promoviram ili kudim neke njene
segmente. Međutim, imam pravo i obavezu iznijeti osobni stav – Naša stranka je
jedan veliki potencijal koji je u proteklom periodu dokazao i pokazao da se principijelnim
stavom može opstati na uzburkanim bosanskohercegovačkim političkim vodama. S
druge strane Naša stranka je svjesna svojih potencijala ali i okruženja u kojem
djeluje, te ograničenja koje to okruženje nameće. Momci i djevojke su svjesni
da ako žele izgraditi sistem to neće biti nimalo lak i brz proces. Naša stranka
je odabrala ovaj teži put lišen lažnog populizma i sumnjivih financijera, te
zastupanja svojih stavova kada znate da iako možda i nisu popularni, da su
itekako ispravni. To nije uobičajen modus operandi na ovim prostorima, ali
jeste jedini ispravan put. Proteklih par sedmica imao sam priliku da prođem skoro
sve općinske odbore Naše stranke i uvjerio sam se da u njima sjede hrabri i
odlučni ljudi, koji znaju i mogu, a na kraju kada im se pruži prilika oni i
hoće promijeniti ovo društvo nabolje. To je ekipa svih generacija, nacija,
različitog profesionalnog iskustva, koji i u iznošenju različitih stavova, na
prvo mjesto stavljaju dogovor i dobrobit onih za koje rade i za koje se zalažu.
I ja sam čuo svakakve priče od kojekakvih potrošenih političkih pojava, onako
ispod ruke, kako je Naša stranka eskpozitura pojedinih nacionalnih stranaka od
SDA do HDZ-a, kako nema namjeru da napusti svoje udobno sarajevsko okruženje,
kako želi biti stalna opozicija, kako su to neki razmaženi elitisti… Iz prve
ruke mogu da posvjedočim da ništa od navedenoga nije tačno i znam da mnogima
neće biti drago. Naime, rejting Naše stranke raste i ona je sve manje
simpatična onima koji su na vlasti ili koji pretenduju da budu na vlasti a
nemaju iskrene namjere, jer Naša stranka na izborima 2018. itekako računa na
dobre rezultate kojima će mnogima pomrsiti planove. Jačanje u Tuzli, Krajini,
Mostaru, tribine po Brčkom, Velikoj Kladuši, interesovanja ljudi iz svih dijelova
BiH, nova lica i novi članovi, zajedno sa ljudima koji su već godinama tu i
koji su uspostavili čvrsti kostur stranke koji bez problema odolijeva manjim
izazovima iz neposredne prošlosti, govore mi da je Naša stranka spremna da
krene u osvajanje vlasti i ispunjavanje svega onoga što obeća. I na kraju, za Našu
stranku ne postoje nikakvi bošnjački, srpski i hrvatski prostori. Organizacija
Naše stranke je regionalnoga karaktera, i shodno svojim mogućnostima i snazi
planira da se pojavi u svim dijelovima BiH, bez obzira tko je „većina“ a tko
„manjina“. No, kako rekoh, taj proces zahtijeva mnogo truda, sredstava i
ulaganja, a ako se žele izbjeći greške nekih prethodnih „pokreta“ onda ga ne
treba sprovoditi „na brzinu“ i preko koljena.
Nastavljeno na prethodnu
elaboraciju, kako rekoste, Naša stranka pretežito važi za principijelnu
stranku, koliko god nekome socijalno-liberalna ideja bila bliska ili ne. Međutim,
čini se da je 2018. godina „tačka bez povratka“, stiče se utisak da veliki broj
mladih ne vidi budućnost ovdje ako opet nacionalne stranke budu na vlasti. S
druge strane, građanske stranke mogu imati većinu u nekim kantonima, ali ne
čini se realnim da mogu osvojiti većinu na entitetskom ili državnom nivou. Čini
se skoro pa nemoguće u FBiH formirati vlast bez HDZ-a i izbjeći blokade u Domu
naroda. Kakav je Vaš stav po tom pitanju, dolazi li u obzir koalicija sa tim
strankama?
Moj osobni stav (a ne bih bio u Našoj stranci da se on ne poklapa
sa stranačkim opredjeljenjem) je da svaka koalicija sa onima koji podupiru
diskriminaciju, onima koji se kriju iza kojekakvih vitalnih interesa a za račun
osobne profiti, onima koji veličaju zločine iz 90-tih ili 40-tih godina
prošloga stoljeća, onima koji se kriju iza „svoga naroda“ a upravo „svom
narodu“ nanose najveći štetu nije i neće biti moguća. Takve neprincipijelne
koalicije se ne sklapaju za dobrobit države, nego za ostvarivanje osobnih
ciljeva a nauštrb glasača i građana Bosne i Hercegovine. S druge strane, ne
prihvatam generalizaciju po kojoj se želi zaključiti da su svi u zapadnoj
Hercegovini ekspozitura HDZ-a, u Republici Srpskoj Dodikovi poslušnici, a u
Sarajevu SDA-ovi igrači. Te stereotipe upravo šire ove stranke koje žele
uspavati i eutanazirati slobodnu misao, volju i želju za promjenama. Oni koji
stvaraju krize lažnim svađama su u biti najbolji partneri i suradnici i
napravili su jaki front prema zdravom razumu koji mora nadvladati. Taj zdravi
razum jasno kaže da su tročlana predsjedništva i domovi naroda skupe
birokratske institucije, koje su izgubile svoj smisao i koje brane načela
nacionalne segregacije i da trebaju da se ugase. Teško će to biti uraditi
izvana, stoga to treba početi raditi iznutra. Naša stranka te 2018. ide da
preuzme vlast tamo gdje može i spremna je za to, ali ne po svaku cijenu! Mislim
da vam to sve govori o mogućim i nemogućim koalicijama.
Bude li Naša stranka
jedan od nosilaca vlasti na nekom nivou, bit će naravno opravdanih kritika na
njezin rad. S druge strane, bit će i onih koje su neopravdane i pripadaju
domenu fake news, računajući na
nekritičnost prosječnih recipijenata vijesti. Da budem potpuno direktan: jeste
li spremni da Vas osobno valjaju u blatu?
Kratko i jasno, najljepše svjetske građavine i dostignuća su
nastala iz blata jer u blatu se možete valjati ali od blata možete raditi i
divne stvari. Nisam se u blatu valjao ni 90-tih, niti kada sam bio ministar
onih 10-ak mjeseci, pa neću ni sada. Spreman sam da kada radiš u blatu moraš da
budeš i blatnjav, ali ruke i obraz se itakako mogu zaštititi da i iz tog blata
izađete neukaljanih ruku i čistog obraza, jer nikada nije do blata nego do
ljudi koji su u blatu!
Razgovarao: Franjo Šarčević, Prometej.ba