Kao vanjski suradnik Službe, Vladimir Šeks sedamdesetih je godina prošlog stoljeća odlazio u osječke gostionice slušati što pijanci pričaju protiv druga Tita i
Partije. Alkoholom je poticao dušmane da se razotkriju, lukavo zvao
gemište i vinjake ne bi li ih naveo da se izbrbljaju. Očekivano, zbog
toga je došao na zao glas. Nakon što se dovoljan broj njih probudio s
teškim mamurlukom i agentima tajne policije pred vratima, ljudi su
shvatili što je posrijedi i pazili da im se pred Šeksom ne omakne štogod
kompromitirajuće.
Vanjskom suradniku postalo je teže prevariti
žrtve. Tražilo je više pića, naručivati stalno nove runde i provocirati
sve drskijim antirežimskim izjavama da naivce namamiš na tanak led. I
tako, što su drugi bivali oprezniji, Šeks je bio pijaniji i neobuzdaniji
i na kraju je ostao jedini koji je nešto veleizdajnički srao za šankom.
U šaljivom obratu, naposljetku je netko njega prijavio Službi da priča
protiv druga Tita i Partije.
“Vlado, jebem mu mater”, negodovao je
njegov nepoznati pretpostavljeni, “pošaljemo te u gostionicu da vrebaš
neprijatelje socijalističkog poretka, a iz gostionice nam javljaju da si
ti gori od svih”.
“Oprosti”, prostenjao je Šeks sklopljenih očiju, “da nemaš možda jedan aspirin”.
Desetak,
petnaest godina kasnije on će postati nacionalistički uglednik, jedan
iz samoga vrha stranke koja će povesti borbu za hrvatsku nezavisnost,
zastupnik, državni tužitelj, predsjednik Sabora, potpredsjednik Vlade,
pisac Ustava mlade države, a upitno je, slušajte što ću vam sad reći,
kako bi sve to uspio da se jednom nije, kao policijski provokator,
istaknuo brojnim protujugoslavenskim ispadima u osječkim pajzlima. Tko
zna kako bi Hrvatska danas izgledala da je Vladimir Šeks bolje podnosio
alkohol i umio kontrolirati lajavi jezik. Služba je na čudnovat način
odredila njegov život. Jedna suradnja koja je vjerojatno počela
nevoljko, u muci, sramoti i krivnji, zapravo uopće nije naopako
završila.
Svijet je kontradiktoran i blesav. Nije to kao u
herojskim epovima gdje besmrtnika vodi nebeski usud, junak ispunjava
nekakvo ozbiljno i svečano proročanstvo, njegova uloga i cilj su
otpočetka jasni, put mu je pravocrtan i ni u jednom trenutku nema
nikakve sumnje što je dobro, a što zlo. U antiherojskoj stvarnosti
obično vlada komični slučaj. Tu se ne zna tko pije, a tko plaća. Jadni
se smrtnici kaotično gibaju, migolje kao prdac u gaćama, a ono što im se
u početku činilo dobro ispadne katkad loše i obrnuto.
I životna priča Slobodana Praljka, koji je u srijedu u Haagu popio otrov na čitanju pravomoćne presude za ratni zločin, zgodan je primjer za ovo. Njegov otac Mirko Praljak bio
je u svoje vrijeme, nakon Drugog svjetskog rata, vrlo utjecajan u
komunističkoj tajnoj policiji, nemilosrdno se obračunavao s reakcijom, s
buržujima, kulacima, saboterima i ustašama škriparima. Čitava je
Hercegovina uplašeno pišala u gaće kad bi komandir Praljak prolazio u
otvorenoj kampanjoli, šutljiv i mrk, nikoga ne gledajući, u uglancanim
čizmama, s lugerom u kožnoj navlaci na pojasu. Nekoliko desetljeća
kasnije njegov će sin, jednako odjeven, izazivati jednaku stravu u
Mostaru i Čapljini, no on će se proslaviti kao jedan od generala
oslobodilačkog, antikomunističkog rata koji je većinski povela
nekadašnja reakcija, buržuji, kulaci, saboteri i škripari. Zbog njegove
će ga uzvišene geste s otrovom čak doživjeti kao vječni simbol hrvatske
slobode i stradanja.
Jedni će reći kako je Slobodan Praljak prešao
na nacionalističku stranu jer se sramio svoga policijskog oca, ali ja
ne vjerujem u to. Sinovi se svojih očeva ne odriču lako. Vjerojatnijim
mi se čini da Služba nije uvijek bila jednoznačna. Njihova strana je
mogla biti i jedna i druga i treća. Mogao bih čak zamisliti da je
nekakav penzionirani komunistički policajac u srijedu, gledajući na
televiziji Praljka kako pije iz male bočice, udahnuo kisika iz metalnog
spremnika kraj fotelje i ponosno uskliknuo:
“Dakle, to je Mirkov sin! To su naši najbolji kadrovi! Takve je junake Služba školovala!”
Prošli
tjedan su nam obilježila dva zaslužna i velika hrvatska muža koji su
mnogo dugovali komunističkoj tajnoj policiji, jedan kao osječki vanjski
suradnik, drugi kao sin znamenitog hercegovačkog komandira Službe. Ako
vam se ovo čini proturječno, morate znati da je naš svijet jedno
proturječno i blesavo mjesto. I da povijest nije herojski ep gdje
besmrtnici ispunjavaju proročanstva i zavjete precima otpočetka znajući
što trebaju činiti. Mi nismo ravno i bez skretanja došli do naše
takozvane slobode i blagostanja, nego smo lutali i gubili se u mračnim
bespućima, često ne razlikujući dobro od zla, ne znajući tko pije, a tko
plaća. Prijatelji su nam nekad bili neprijatelji, a neprijatelji
prijatelji. Hrvatsku kakvu imamo napravila je tako i Služba, i za nju
ona možda nije manje zaslužna od Crkve. Dapače, kojiput je teško
odrediti što je napravila Crkva, a što Služba, gdje završava jedna, a
počinje druga.
Od nedjelje do srijede, prvo sa Šeksom, a zatim s
Praljkom, otkrila nam se jedna istina. I udbaši su naši. Oni mogu biti
uzorni domoljubi, ni bolji ni lošiji od bilo koga drugog. I špije i
provokatori samo su ljudi, isprepadani, tjeskobni bijednici poput nas.
Vaclav Havel i Dušan Kovačević znali su se genijalno sprdati s njihovim
slabostima, a da je među nama netko talentiran, ili da bar mi Hrvati
nismo tako patetični, opazili bismo možda kakav je humoristički
potencijal Šeksove priče, kako je zapravo urnebesno tko je sve radio za
Službu. Ona je cijelo vrijeme bila tu, između nas, bdjela je nad nama u
uredima, tvornicama, školama i bolnicama, pazila nas na gradilištima i
njivama. Služba nam je preko ramena čitala novine u tramvaju, točila nam
vinjake i gemište, frizirala i pedikirala, kuhala i peglala. Služba nas
je ljubila u čelo i pokrivala prije spavanja.
Kad je ono Franjo Tuđman
bio neprijatelj socijalističkog poretka, Vladimir Šeks je možda i njega
obrađivao. I nije mu, naravno, zbog toga bio loš prijatelj. Bože dragi,
družba je družba, a služba je služba. To je samo posao, a nijedan
posao, što kaže naš narod, nije sramota raditi. Ili da je, na primjer,
Služba potajice predložila Ankici Tuđman da ih za
pristojan mjesečni honorar izvještava o protujugoslavenskim aktivnostima
svoga muža, što mislite da bi im ona odgovorila?
Život je
Tuđmanovih bio skroman i stabilizacijski nakon što je on zglajzao. U
doba nestašica kave i redukcija struje hranili su se, kao i svi,
svinjskim polovicama iz zamrzivača, Varteksova vunena odijela kupovali
na šest obroka, u četvrtastu bocu Ballantine’sa bi kad se popio viski
ulili bračku travaricu, a nedjeljnim popodnevima se u dvorištu šamponom
prao auto i usisavali sicevi. Da se Ankici pružila prilika za dodatnom
zaradom, ona se, mislim, ne bi mnogo premišljala. Kao školovana tajnica,
stenografijom bi vrijedno zabilježila i kasnije učisto pretipkala do
jednu izdajničku misao svoga zakonitog supruga. Franjo Tuđman je bio
sanjar, vjerovao u herojske epove, ali Ankica je živjela u antiherojskoj
stvarnosti. I na kraju krajeva, bolje da te špijunira netko tvoj, nego
tkogod tuđi.