U noći od petka na subotu, 13. na 14. studenoga godine 2015.
svjetla su se počela gasiti u Evropi (nimalo slučajno koristimo frazu
šefa britanske diplomacije s početka Prvoga svjetskoga rata). Na sedam
lokacija u Parizu, glavnome gradu druge najznačajnije države Evropske
unije, napali su teroristi, prema informacijama dostupnima u trenutku
pisanja ovoga teksta, pripadnici tzv. Islamske države. Nepotpuna bilanca
tih terorističkih napada bez presedana – više od 140 mrtvih i mnoštvo
ranjenih. Neposredna posljedica: proglašavanje izvanrednog stanja u
Francuskoj, zatvaranje francuskih granica, prekidanje prometa podzemne
željeznice i zatvaranje zračne luke francuske metropole, suspendiranje
letova iz SAD u Francusku te gotovo
tisuću i pol vojnika sa strojnicama na ulicama Pariza. Uz pojačane mjere
sigurnosti na belgijsko-francuskoj granici.
Prve reakcije demokratskog Zapada bile su očekivane: zaprepaštenje,
osuda i poruka ‘Neće nas oni terorizirati, niti ćemo mi pokleknuti’.
Zvuči dobro, još kada bi bilo istinito. Jer, gorka je istina – nasuprot
zvučnim frazama – da džihadisti već sada itekako teroriziraju ne samo
Francusku, nego širenjem atmosfere straha i nesigurnosti cijelu Evropu,
zapravo cijeli svijet. I još nešto: taj je svijet već pokleknuo pred
prijetnjom s kojom se nije u stanju nositi, proglašavanjem izvanrednog
stanja u Francuskoj, izvođenjem vojske na ulice, prekidanjem vitalnih
prometnih veza. Pokleknuo je i prihvaćanjem, a sve u skladu sa zakonima
demokracije, jačanja ekstremne ksenofobične desnice kojoj nije na umu
ništa drugo, nego dokidanje demokracije pod firmom borbe za njezinu
zaštitu (od drugih i drugačijih). Ono što, međutim, taj svijet nije
učinio, a sva je prilika da neće ni učiniti, to je prestajanje saniranja
simptoma i okretanje prema stvarnim uzrocima međunarodnog terorizma
koji je u liku tzv. Islamske države dobio svoju do sada najopasniju
varijantu.
Zapad mora priznati da je sam stvorio monstruma koji se sada okreće
protiv njega, a zaogrnut plaštem vjerskog fundamentalizma. Zapad mora
priznati da je ne samo destabilizirao, nego i rušio, vojnom silom –
izravno, ili isporukama oružja i novca domaćim nezadovoljnicima, ali i
stranim avanturistima, plaćenicima – režime (istina je: ne demokratske
po zapadnim standardima, ali stabilne) što nisu bili po volji
nezajažljivim apetitima nadnacionalnih struktura gladnih energenata i
željnih gospodarenja njima. Zapad mora priznati da je mnogo spominjanu
borbu protiv međunarodnog terorizma godinama koristio za ostvarivanje
svojih ekonomsko-financijskih interesa, održavajući tek privid borbe za
uspostavljanje demokracije u državama kojima se do tada vladalo čvrstom
rukom. I Zapad mora priznati da nije učinio apsolutno ništa da bi
spriječio stvaranje globalne opasnosti oličene u tzv. Islamskoj državi,
dapače da je ona dobrim dijelom njegov proizvod, jer je neselektivno
naoružavao svakoga tko je prihvaćao borbu protiv sirijskog predsjednika Asada,
čovjeka koji ljubomorno čuva naftne i plinske izvore u svojoj zemlji od
ruku globalnih energentskih tvrtki. Napokon, Zapad mora priznati da i
dalje ne čini ništa kako bi prekinuo trgovinu naftom tzv. Islamske
države, koja je njezin bitan izvor prihoda, kao ni naoružavanje
pobunjenika u Siriji što ih naziva umjerenima, a koji u pravilu – s
modernim oružjem – prelaze džihadistima.
Hoće li Zapad sve to priznati? Gotovo je sigurno da neće.
Hoće li Zapad prihvatiti rusko savezništvo, možda čak i vodeću ulogu u
borbi protiv međunarodnog terorizma, nakon što su ruski udari na
ciljeve ISIL-a u Siriji u malo više do mjesec dana postigli više od onih što ih SAD
uz nekoliko saveznika vodi već godinu dana? Hoće li Zapad pritisnuti
Tursku koja je u dobroj mjeri odgovorna kako za širenje oružane pobune
protiv Asada u Siriji, tako i za višemjesečnu plimu izbjeglica što iz
kampova u Turskoj preplavljuje Evropu? Gotovo je sigurno da neće!
I što će se onda dogoditi? Što se događa s teškim bolesnikom kod
kojega liječnici uporno liječe simptome, ne prepoznajući, ili ne želeći
prepoznati stvarne uzroke bolesti? Jednostavno: bolesnik umire. Što će
se dogoditi s projektom ujedinjene Evrope i borbe protiv međunarodnog
terorizma (samo) u režiji Zapada? I opet jednostavno: ujedinjena je
Evropa na najboljem putu da između svojih članica izgradi utvrđene
granice (ako ih već neće trajno zatvoriti), te da utvrdi vanjske
granice, pretvarajući se u ‘tvrđavu Evropu’, a borba protiv međunarodnog
terorizma koja će se i dalje ograničavati na suzbijanje terorističkih
akata, ali se neće baviti njihovim uzrocima, ostat će u konačnici
neuspješna. Što drugim riječima znači da će teroristi jačati, da će
područje svojega djelovanja sve više prenositi u Evropu, pa i dalje.
Riječju: da će pobijediti.
Ima li na Zapadu državnika koji bi smogao hrabrosti prihvatiti te
jednostavne i nepobitne istine? Nema! Ovih dana preminuli, iznimno
popularni (zapadno) njemački kancelar Helmut Schmidt prije nekoliko je godina (i to baš u razgovoru s ruskim predsjednikom Putinom)
vrlo otvoreno rekao kako današnja Evropa nema državnika od formata.
Savršeno točno. ‘Mali’ državnici, zapravo političari-otpravnici poslova
nisu više od činovnika kojima nesmetano manipuliraju krupni kapital i
financijski centri, da vojno-industrijski kompleks (na kojega je
poodavno, ali uzalud, upozorio američki general-predsjednik Dwight Eisenhower) i ne spominjemo.
Tko će, osim projekta ujedinjene Evrope, osim otvorenih granica i
demokracije (što će neminovno ustuknuti pred naletom desničara –
nacionalista i šovinista) biti najveća žrtva terorizma koji ‘gasi
svjetla u Evropi’ (govori se već i o očekivanim napadima u Londonu)? Bit
će to upravo oni koji u tisućama i stotinama tisuća bježe pred
teroristima, tražeći utočište pred njima na Zapadu koji je te iste
teroriste stvorio. U noći nakon napada u Parizu je planuo izbjeglički
kamp u francuskom obalnom gradu Calaisu, a prema nepotvrđenim vijestima
zapaljen je u znak odmazde. ‘Potvrdu’ za svoju ksenofobnu politiku dobit
će svi ‘a la Orban’ čija ‘moda’
podizanja nove ‘željezne zavjese’ u obliku zidova i bodljikavih žica na
granicama dobiva sve više pristaša (pa i kod naših susjeda Slovenaca).
Bit će to vjetar u jedra svima koji su sumnjičavi, da upotrijebimo
najblaži mogući izraz, prema svim ljudima druge nacije, rase, vjere ili
uvjerenja. Izbjeglice koje spašavaju gole živote počet će tretirati kao
potencijalne teroriste, bit će pooštrena politika davanja azila, ali i
postupak prisilnog vraćanja u zemlje iz kojih bježe (pa čak ako ih tamo
čeka i nož ISIL-ovih koljača). Evropa će
tonuti sve dublje u novi mrak, tješeći se da time spašava svjetlo
demokracije. Na žalost, gasit će svjetla što su ih zapalili oni koji su
nakon završetka Drugoga svjetskog rata htjeli postaviti temelje jednoj
novoj, drugačijoj i boljoj Evropi. Čini se da smo od cilja ostvarivanja
takve Evrope dalje nego i u jednome trenutku otkako je osnovana
Zajednica za ugljen i čelik, preteča ideje i prakse (koja se pretvara u
svoju suprotnost) Evropske unije.
Strah će zavladati Evropom. Nesigurnost će prevladati u svijetu.
Različitosti koje su nas mogle obogaćivati, pretvorit će se u
nepremostive zapreke u međusobnim odnosima naroda i država. Scenarij
sudnjega dana? Ne mora biti, ako se Zapad suoči s istinom o sebi i
promašenosti svoje politike. Šanse za to su vrlo male, ali nisu ipak
isključene. Nadajmo se barem da nisu. Vjerujmo da će poneko svjetlo u
Evropi ostati upaljeno.
Preuzeto sa Novosti