Bosna i Hercegovina prepuna je zanimljivih utvrđenja iza kojih stoji intrigantna i po pravilu nedovoljno istražena istorija. Lično mi je najveći utisak ostavio Srebrenik, ali i ostale – od našeg Kastela, preko Jajca, Tešnja, Travnika, pa sve do Blagaja vrijedi vidjeti. Procjenjuje se da danas postoji oko 300 srednjovjekovnih utvrda u BH. Jedna od najzanimljivijih nalazi se na obodu Drvara, na liticama iznad rijeke Visućice, pritoke Unca. Poznata je kao Visuć Grad ili „Crna Kraljica“. Priča o njoj je prava srednjevjekovna bajka u kojoj nije moguće razlikovati istinu od mitologije i narodnog predanja. Utvrda je od izuzetnog značaja za našu nacionalnu istoriju jer je bila poslednje utočište poslednje bosanske kraljice i poslednje srpske despotice – Jelene Branković, po kojoj zamak i nosi ime jer je Jelena za svog boravka tu uvijek nosila crninu.
Sam prilaz zamku iskustvo je za sebe. Prvo dolazite do male crkve sv apostola Petra i Pavla, koja je rađena kao replika srednjovjekovne bogomolje koju je koristila kraljica Jelena sa porodicom. Njeni temelji su nedavno otkriveni i konzervirani pored novosagrađene crkve.
Nažalost nacrti stare crkve nisu pronađeni i nije bilo moguće uraditi vjernu reprodukciju. Ali i temelji su dovoljni da se stekne utisak o kakvoj se bogomolji radilo.
Nakon toga slijedi predivni marš od oko kilometra kroz skrivenu šumsku stazu.
A onda izbija prizor koji oduzima dah: šuma iznenada prestaje i bukvalno niotkuda se pojavljuje odvojena litica sa zamkom. Nekada je bila spojena pokretnim drvenim mostom. Danas morate poprilično da se namučite i da se prvo spustite do podnožja litice, a onda se drvenim skalama, koje ne daju baš previše osnova za samouvjerenost, popnete do ulaza, dok vas sa strane gleda upozorenje da to radite na vlastitu odgovornost te da vam prijeti ne samo odronjavanje zidina, već i zmije. Nažalost, kako je to već uobičajeno u BH – reanimaciju ovog zaboravljenog istorijskog blaga još nisu preuzele državne institucije i obučeni stručnjaci, već sve stoji na plećima lokalnih entuzijasta amatera i njihovog ličnog angažmana i skromnih sredstava.
Ali vrijedi truda. Sam pogled sa tvrđave je fascinantan, a boravak na ovoj prirodnoj platformi uistinu je mistično iskustvo. Čak i ako ne poznajete konture priče i istorijske detalje.
Istorija
Visuć Grad je bilo poslednje utočište Jelene Branković, poslednje kraljice srednjovjekovne bosanske države. Rođena je 1447. kao najstarija kćerka srpskog despota Lazara Brankovića i Jelene Paleolog iz dinastičke vizantijske porodice. Sa dvanaest godina 1459. udala se za poslednjeg bosanskog kralja Stefana (Stjepana) Tomaševića iz dinastije Kotromanića. To je naravno bio politički brak uobičajen za to doba a konkretno je bio izrokovan preranom i iznenadnom smrti despota Lazara – u najgorem momentu u jeku priprema za odbranu od predstojeće osmanlijske invazije. Brakom je Stefan postao despot Srbije i prešao je u Smederevo da nastavi Lazarev posao odbrane Srbije. Međutim već nekoliko nedelja nakon preuzimanja srpske despotije suočio se sa osmanlijskom napadom: vojska Mehmeda II Osvajača došla je pred zidine Smedereva i počela opsadu. Stefan je odlučio da napravi nagodbu sa Osmanlijama i predao je Smederevo 20. juna bez borbe uz garanciju da se njemu, Jeleni i najbližim dvorjanima omogući odlazak u Bosnu. To je širom Evrope izazvalo zaprepašćenje kao sramotan akt izdaje: Smederevo je bilo odlično i veliko utvrđenje koje se moglo dugo držati. Međutim grad bez pomoći nije bilo moguće odbraniti pred nadmoćnim neprijateljem, a Stefanu niko nije ni obećao pomoć – sem jednog mađarskog odreda niko nije došao. Nakon toga Stefan se vratio u Bosnu i počeo pripreme za odbranu od izvjesnog predstojećeg napada. Već početkom 1463. zajedno za Hercegom Kosačom otišao je u Dubrovnik tražeći podršku i poslao je apel Papi, Veneciji i Skenderbegu (za koga je bila udata Jelenina mlađa sestra Jerina) u kome ih izvještava da slijedi invazija i da mu pošalju pomoć za odbranu. Papa nije uspio da sakupi koaliciju, a imajući u vidu Stefanovu nečasnu predaju Smedereva pitanje je da li je i želio da mu pomogne. Mlečani i Skenderbeg su poslali tek manje odrede. Kao što je opštepoznato osmanlijsku invaziju na Bosnu predvodio je sam sultan Mehmed II i ona se odvijala u tri kraka. Krilni udari su išli preko Hercegovine i dolinom Save, dok je centralni predvodio lično Mehmed preko Drine ka Jajcu koje je opsjedao Mahmut paša Anđelović sa 20 000 vojnika. Grad se predao u junu 1463. a Stefan se sklonio u utvrdu Ključ gdje je pružio zadnji otpor. Ali se ubrzo odlučio na predaju i naložio i ostalim zapovjednicima bosanskih utvrda da prekinu sa otporom, nadajući se da će ga Mehmed pustiti kao i kod Smedereva. Ipak sultan ga je pogubio ispred zidina Jajca odbivši da ga pogleda, zajedno sa još 200 bosanskih plemića. Njegov brat i sestra su odvedeni u Istambul i preobraćeni u islam. Narodno predanje kaže da je sultan naredio da kralj bude sahranjen na mestu koje se vidi iz Jajca, ali sa kojeg se ne vidi sam grad. Arheolog Ćiro Truhelka je 1888. na brdu “Kraljev grob” iznad Jajca zaista ekshumirao skelet sa odrubljenom glavom. Ovi posmrtni ostaci danas se čuvaju u staklenom sanduku u Franjevačkom samostanu u Jajcu.
Nakon pada Bosne ugarski kralj Matija Korvin pokrenuo je kontraofanzivu u jesen iste 1463. godine. Iskoristio je faktor iznenađenja jer su se Turci nakon osvajanja povukli u Rumeliju ne očekujući kampanju zimi. Na božić 25. decembra Korvin je osvojio Jajce i uspostavio vrlo efikasan sistem odbrane od niza fortifikacija koja su uključivala važne tvrđave Ključ, Banjaluku i Srebrenik. Ta odbrambena linja je izdržala više turskih opsada – između ostalog Jajce je izdržalo tešku artiljerijsku opsadu već u ljeto 1464. koju je predvodio opet lično sultan bijesan zbog tako brzog gubitka osvojenih gradova. Ipak odbrana grada koju je držao kapetan Emerik (Mirko) Zapolja odbila je sve juriše. Korvin ih je spasio ne tako što je napao glavninu sultanove vojske koja je opsjedala grad, već je prodro prema centralnoj Bosni što je prisililo sultana da odustane. Turci su povratili Jajce tek pola vijeka kasnije – 1528. Nakon uspjeha kontraofanzive Korvin je ponudi Jeleni da ona i preostali srpski vitezovi postanu dio ugarskog odbrambenog sistema, ali je ona to iz nepoznatih razloga odbila.
U ovim burnim i tragičnim vremenima Jelena nije mogla imati bolju sudbinu od njene zemlje i porodice. Prvo je morala da pređe u katoličanstvo. Stefan je intenzivno pregovarao sa Vatikanom što je 1461. rezultiralo time da mu je Papa poslao krunu te je tako on jedini bosanski kralj okrunjen od strane Rima. Jelena je podržala tu muževu politiku i preuzela katoličanstvo uzimajući ime Marija – po Djevici Mariji. Zato je neki istorijski udžebnici navode pod imenom Mara. Kada je Stefan pogubljen 5. juna 1463. ona se sklonila u Visuć Grad – skrivenu lovačku rezidenciju bosanskih kraljeva, nadajući se da Turci neće saznati za taj skriveni zamak. Tu je u znak tuge zbog propasti obe svoje države i smrti muža nosila crninu i otuda „Crna kraljica“. Ipak je otkrivena nakon čega je njena sudbina ostala neizvjesna. Ono što sa sigurnošću znamo je da se se 5. oktobra se obrela u Dubrovniku a zatim se jedno vrijeme nalazila na teritoriji Mletačke Republike, konkretno u Splitu, pa zatim u Šibeniku. Postoje svjedočanstva da je pregovarala sa Dubrovnikom o despotskim sredstvima koje je Đurađ pohranio u tom gradu a koje je Republika odbijala da joj isplati i da se čak obratila Bajazitu II da joj pomogne i prisili dubrovčane da joj isplate njeno bogatstvo. Sultan je to i uradio u oktobru 1484. Kasnije se sudila sa dubrovčanima i po pitanju tzv. „Stonskog dohotka“ koji je Dubrovnik plaćao Caru Dušanu. Sve to svjedoči da je imala ozbiljnih materijalnih problema. Nakon toga punu deceniju joj se gubi svaki trag.
Nesretna Jelena ponijela je iz Smedereva najvredniju porodičnu relikviju – mošti svetog Luke i nosila ih tokom svojih lutanja. Despot Đurađ Branković otkupio ih je od sultana za tada basnoslovnu sumu od 30 000 dukata i 1453. donio u Smederevo gdje je svetac proglašen za zaštitnika Smedereva i cijele despotovine. Đurađ je bio duboko religiozan čovjek i otkupio je mošti uvjeren da Srbiju, u to doba izloženu osmanlijskim napadima, od propasti može spasiti samo božanska intervencija. Noseći takvu vrijednost Jelena je od sebe dodatno načinila metu jer su se za mošti otimali svi – od bosanskih franjevaca, lokalnih plemića, vatikanskih špijuna, dubrovčana da bi ih na kraju na prevaru dobili Mlečani isplativši joj samo manji dio obećanog novca. Danas se čuvaju u Padovi, a DNK analiza 1998. je potvrdila autentičnost. Jelena se sa Mletcima godinama bezuspješno tužila i nije uspjela da ih povrati. Poslednji dosad otkriveni pisani trag o njoj je iz 1495. kada su dubrovčani izdali nalog svom ambasadoru u Istambulu da ne odgovara ni na kakva pitanja u vezi nje. Umrla je oko 1500. a zadnje godine života provela je u gradu Çorlu kod svog ujaka Manojla Paleologa. Tu je i sahranjena u lokalnoj crkvi.
Ovo je otprilike najvažnije što o Jeleni možemo reći na osnovu provjerenih istorijskih fakata. Za razliku od prvog dijela njenog života – do 1463. koji je relativno dobro poznat i istražen, drugi dio je značajno manje poznat i prekriven mnogobrojnim prazninama i nepoznanicama, unatoč napora i vrijednih doprinosa nekoliko istoričara poput Đure Tošića i njegovog rada “Poslednja bosanska kraljica Mara (Jelena)” iz 2002.
Legenda
Imajući u vidu haos i dramatiku ovih događaja nije čudo da su mnoge činjenice danas mutne, nejasne i pomješane sa mitovima i predanjima. Visuć Grad je karakterističan primjer. Pored Jelenine crnine jedna od najpopularnijih priča je ona o zakopanom blagu u blizni Visuć Grada, navodno u nekom bunaru kome se danas izgubio trag. Mit je podržan i činjenicom da je pred pad Jajca Stefan prešao u Ključ noseći naravno sa sobom kraljevsku riznicu koju međutim osmanlije nisu našle u Ključu i ne zna se gdje je nestala. Najzanimljivija legenda vezna je za sam pad Visuć Grada. Kada su ga Turci otkrili i dalje im je bilo teško da ga osvoje. Ko posjeti to mjesto lako će shvatiti zašto: zamak je sagrađen na nepristupačnoj stijeni, okružen liticama i dubokim kanjonom, a vodu je dobijao preko tajnog vodovoda izgrađenog od pečenih glinenih cijevi koje su bile ukopane u zemlju i dovodile vodu sa obližnjeg izvora. Grad je osvojen tako što je Turcima jedna lokalna baba (prema drugom predanju doušnik) za vreću dukata odala kako da prekinu snabdjevanje vodom: po njenom savjetu, konje su žedne vodili oko brda sve dok na jednom mjestu kopitama nisu raskopali zemlju i pronašli glinene cijevi. Kada im je presječen dotok vode kraljica i branitelji su odlučili da se ne predaju već su pobjegli kroz tajni podzemni tunel koji je vodio iz tvrđave do pećine u kanjonu Visućice.
Jedna varijanta legende, koja očito ne odgovara istorijskim faktima, kaže da je i taj prolazi bio pod kontrolom osmanskih vojnika te se kraljica vratila i bacila sa stijene u ponor. Mjesto sa koga se po predanju bacila lokalni narod i danas zove “Kraljičina stijena”. Prije skoka je proklela izdajnike. Doušnika je sustigla kletva jer su mu umjesto dukata poturili obično riječno kamenje iz Visućice, a potpomstvo mu je pomrlo ili se razasulo tako da mu je izbrisan trag. Na mjestu gdje je kraljica pala niklo je stablo dunje a lokalni mještani su vijekovima tvrdili da je to drvo imalo “neobičan vijek trajanja i da je prkosilo surovoj klimi kanjona”. Navodno se osušilo tek sredinom 20. vijeka.
Danas je naravno teško utvrditi jasne činjenice o ovim događajima. Unatoč svemu potpuno je neprihvatljivo da se sudbina poslednje bosanske kraljice nije istražila i precizno utvrdila – što je gotovo izvjesno moguće uraditi ozbiljnim istraživanjem u arhivama Venecije, Dubrovnika i Istambula. Mi smo međutim do te mjere neodgovorni prema vlastitoj istoriji da čak često navodimo pogrešno da je Katarina Kosača poslednja bosanska kraljica. Formalno ona to nije – Jelena je zadnja. Jednako sramotno je da se jedna tako važna i zanimljiva istorijska lokacija kao što je Visuć Grad nije obnovila i restaurirala. Zamislimo kakvu bi atrakciju od ove lokacije i ove velike priče napravile ozbiljne države i nacije. Mnogi od nas plaćamo turističke ture se divimo dvorcima Francuske, Njemačke itd, a vlastite puštamo da trule prepuštene nebrizi i istorijskom zaboravu. To je odlična slika našeg odnosa prema vlastitoj istoriji. Činjenica da su budžeti za kulturu i države i entiteta i kantona mizerni jasna je potvrda te nebrige. Dok god ove i slične priče budu čuvane samo zahvaljujući vrijednim entuzijastima poput ovih iz udruženja građana „Crna kraljica“ i „ Nagrđe“ naša će istorija biti podložna amaterističkim reinterpretacijama i revizionizmima kojekakvih hohštaplera, mufljuza i lovaca u mutnom, i prilagođavana dnevnopolitičkim agendama. Zlobnici bi rekli da to i jeste cilj.