Najveći su hit među reality TV emisijama već
nekoliko godina serije o skupljačima antikviteta i raznim sličnim
‘lovcima’ na rijetke i vrijedne predmete, koji su neistreniranom oku
samo komad smeća, a kolekcionarima pravo, malo bogatstvo. Iako bi se iz
takvih, namještenih emisija, dalo zaključiti da vrijedni predmeti leže u
gotovo svačijem podrumu, realnost je ipak malo drugačija.
Istina,
svijet je pun izgubljenih antikviteta, koji pitaj boga gdje skupljaju
prašinu, no svega ih nekoliko spada u kategoriju epohalnih i “OMG, ne mogu vjerovati, postao sam milijunaš!!!!”
otkrića. Zato pogledajte ovih par istinskih dragulja i trk kod bake,
tetke i kumičine, na vlastiti tavan ili u podrum, jer tko zna… možda je
baš kod vas!
1. Nestala Fabergéova jaja
Za ove skupocjene ode dekadenciji, u obliku prebogato ukrašenih jaja, ste zasigurno već čuli, ali možda niste znali da ih se osam još uvijek smatra nestalima, te da svaka od tih izgubljenih ‘ovčica’ vrijedi najmanje 30 milijun dolara. Naime, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, poznata je draguljarska kuća Fabergé
izradila ukupno 50 skupocjenih uskršnjih jaja za rusku carsku obitelj.
Svako od jaja je bilo unikat, ukrašen dragim kamenjem i plemenitim
metalima, od kojih bi vaše ‘domaće’ zlato pozelenilo od ljubomore, a
unutar svakoga je bio skriven i poseban poklon. No, nakon revolucije i
Staljinova dolaska na vlast, većina je jaja prodana, kako bi se pokrili
stari dugovi.
Danas je samo 10 jaja sačuvano u Majčici Rusiji, dok 32 krase muzeje i
odaje kolekcionara diljem svijeta, što će reći da ih je osam još uvijek
izgubljeno. Ufff, kakve sreće da se jednoga uskršnjeg jutra probudimo s
takvom pisanicom u košarici…
2. Jantarna soba
Izgubiti malene predmete je lako, ali kada cijela soba nestane bez
traga, dobivate pravu malu misteriju! Glavni i odgovorni za jedno od
najznačajnijih izgubljenih blaga su nacisti, koji, osim što su nam
donjeli milijune mrtvih, nisu imali nimalo obzira prema svjetskoj
kulturnoj baštini.
Ali prije svega, malo povijesti. Jantarna soba je
upravo ono što joj ime kaže: velika, 6 tona teška soba od jantara,
ukrašena zlatnim listićima. Nastala je 1716. godine kao poklon pruskog
kralja Friedricha Wilhelm I ruskom caru Petru Velikom, u očito pretjeranom nastojanju da se dvije velike sile ujedine u borbi protiv Šveđana.
Soba je smještena u Sankt Petersburg,
gdje joj je bilo vrlo ugodno sve do dolaska nacista i njihovog
ubilačko-pljačkaškog pohoda po zapadnim granicama velikog ruskog
carstva. Oni su fino rastavili sobu na komade, i 1941. ju deportirali do
dvorca Königsberg u Njemačkoj. Tada joj se gubi svaki trag, te do danas nije poznato njeno posljednje prebivalište.
Nažalost, samo vrlo lijepa replika
Neki tvrde da je stradala u savezničkom bombardiranju, dok drugi misle da je potopljena negdje u Baltičkom moru, kada su je nacisti u panici pokušali prokrijumčariti. Gdje god bila, danas bi vrijedila minimalno 250 milijuna dolara,
stoga, ako imate kakve informacije, rado ćemo vas spojiti s nekim
ljudima (za prijateljskih 10% udjela)… Do onda nam ostaje samo bijedna
replika.
3. Lincolnov izgubljeni govor
Amerima možete dirnuti u sve, ali nikako ne dirajte Lincolna
(ili nekoga od sedmorice Očeva domovine). Taj bradonja je gotovo
božanstvo, ne zbijaju se šale na njegov račun i sve je o njemu dobro
poznato i pravilno dokumentirano. Hmh, gotovo sve. Nađe se tu i tamo
pokoji neriješeni misterij, koji zagolica maštu svakog ljubitelja
povijesti, pogotovo one američke.
Naime, 29. svibnja 1856. godine, budući je predsjednik Abraham
Lincoln održao neponovljivi govor na sjednici Republikanske stranke,
koji je bio toliko snažan i revolucionaran, da ga se niti jedan novinar
nije usudio prenijeti, kako ne bi izgubio na toj svojoj moć(nin)i. Ne,
ovo nije šala, nego jedno od najprihvaćenijih objašnjenja zašto sat i
pol najboljeg govora koji je svijet ikada čuo, nigdje nije zapisano!
Neka nam poznavatelji američke povijesti ne zamjere uporabu slike iz Gettysburga
Drugo je objašnjenje da je cijela stvar zataškana, jer su neki dijelovi bili toliko radikalni i usmjereni protiv ropstva,
da američki narod jednostavno nije bio spreman za tako nešto. Bilo
kakav dokaz ovoga govora vrijedio bi kao ptičje mlijeko, a bogati bi vas
Ameri obasipali novcem za taj komadić povijesti.
4. Fosil prapovijesne dino-ptice
Ajde, čak nekako i možemo razumjeti ova Fabergéova jaja i jantarne sobe, ali priča o Maxbergovom primjerku sigurno je jedan od najboljih primjera beskonačne ljudske pohlepe, koja na kraju nikome ne koristi.
Maxbergov primjerak je fosilni ostatak prahistorijske vrste Archaeopteryx,
bića za koje se smatra da je ‘karika koja nedostaje’ između dinosaura i
ptica, a pronađen je 1956. u jednom njemačkom kamenolomu blizu gradića Maxberga.
Pošto su u to vrijeme postojala samo dva pronađena primjerka ove
paleontološki neobično bitne vrste (danas ih postoji svega 10),
znanstvena je zajednica počela svršavati i jedva su čekali dočepati se
ovoga iznimnog arehološkog nalaska. No, ispriječio im se stanoviti Eduard Opitsch,
vlasnik kamenoloma i krajnje pohlepan lik, koji je odlučio prodati
uzorak onome koji ponudi najviše. Takav se, na žalost, nikada nije
pojavio, jer Optischu niti jedna ponuda nije bila dovoljno visoka.
Počele su kružiti priče da Optisch čuva fosil ispod svoga kreveta, no
nakon njegove smrti 1991. godine, okamini se gubi svaki trag. Neki kažu
da ju je stari čangrizvac zakopao na sigurno, drugi pak tvrde da je
tajno prodana kolekcionaru, ali jedno je sigurno… ova ptica još dugo
neće poletjeti!
5. Blago Flor de la Mara
Stari kolonijalni brodovi su bili prava riznica svakojakih blaga, a
vrlo često su znali potonuti, velikim djelom zbog prenatrpanosti tim
vrijednim kovinama, ali i zbog bliskih susreta s gusarima i/ili olujama.
Tijekom godina pronađene su mnoge vrijedne olupina, ali pravi kapitalci
još uvijek leže negdje na dnu mora.
Zlatni gral svih lovaca na blago je portugalska frigata Flor de la Mar, koja je 1511. godine iz malezijske Malacce
u domovinu nosila ogromno (opljačkano) blago i darove siamskog kralja.
Povjesničari se slažu da je to bilo najveće blago koje je jedan brod
prenosio u cijeloj povijesti portugalske mornarice. Ipak, sreća nije
htjela da gotovo 55 tona (!?!?!) zlata završi u domovini, te je brod ubrzo potonuo nakon strahovite oluje. Kapetan Alfonso de Albuquerque i dio posade su se spasili, ali veliki broj robova i svo to silno blago zauvijek su nestali u morskim dubinama.
Zbog prilično loše kartografije i više o 500 godina truljenja, točnu
lokaciju olupine je nemoguće odrediti, ali da ju kojim slučajem nađete,
bili biste bogatiji za više od 2,6 milijardi dolara. E to je već ozbiljna lova…
6. Rane snimke Carsonova The Tonight Showa
Ono što je danas Jay Leno, nekoć je bio Johnny Carson: voditelj najgledanije američke late-night emisije, The Tonight Showa.
Osim što je na kormilu te emisije bio punih 30 sezona (od 1962. do
1992. godine), Carson je ostao zapamćen i kao jedan od najvećih i
najboljih voditelja u američkoj TV povijesti, osoba koju su obožavali i
dalje ju obožavaju milijuni gledatelja. Zato vjerojatno i traje pomama
za rijetkim video materijalima s početka prikazivanja showa.
Problem tih davnih godina je bio u tome što se gotovo ništa nije
čuvalo. Tada nije postojalo tržište antikviteta i sve ono što danas
smatramo vrijednim, bilo je smatrano smećem. Tako su i kazete, na kojima
je snimana emisija, bile redovito brisane, radi prijeko potrebne uštede
(jedna je koštala današnjih 2 000 dolara). Istina, NBC je možda uspio uštedjeti koju kintu, no lišio je svoje gledatelje iskustva proživljavanja samih početaka njihove omiljene emisije.
U novije vrijeme su se počeli pojavljivati neke video kazete s tavana
ili podruma, koje su samo kap u moru vjerojatno zauvijek izgubljenih
televizijskih klasika. Valja napomenuti da The Tonight Show
nije jedini takav primjer, te da ta rana američka produkcija gotovo
uopće nije arhivirana, što znači mnogo potencijalnih dolara onima čije
su se bake i djedovi nekako dočepali tih snimaka.
7. Pisoar vrijedan milijune
Umjetnost je zajebana stvar: imate klasike poput Picassa i Rembrandta
za koje znate da vrijede kao proračun omanje države, a s druge strane,
tu su i umjetnine za koje bi običan smrtnik rekao da su smeće, a dostižu
cifre od kojih boli glava. Takva je i Fontana, skulptura francuskog umjetnika Marcela Duchampa, pisoar koji je 1917. godine bio neshvaćena bezvezarija, a danas se bojimo i pomisliti koliko bi vrijedio.
Duchamp je tih davnih godina htio pokazati kako i svakodnevni
predmeti mogu biti umjetnost, pa je tako uzeo običan pisoar, na njega
napisao R. Mutt i poslao ga povjesničarima umjetnost i ljubiteljima avant-garde.
Iako je već tada bio izrazito slavan i cijenjen umjetnik, nije se htio
potpisati svojim imenom, već se koristio upravo pseudonimom R. Mutt. Na
žalost, njegov mali trik nije uspio, te je, prije nego što se itko uspio
snaći, Fontana završila u smeću.
Jedina fotografija originalne Fontane
Kasnije je Duchamp napravio više kopija svoje neshvaćene skulpture,
koje su podijeljene muzejima i privatnim kolekcionarima, a danas se
cijene na oko 2,5 milijuna dolara po komadu. O sudbini originala se ne zna apsolutno ništa, a jedini svjedok tog slavnog umjetničkog djela jest fotografija Alfreda Stieglitza.
8. Jedan od prvih Hitchcockovih filmova
Stari Hitch je bio car i jedan od najvećih redatelja
u povijesti filma, što mu nitko normalan ne može poreći. Čudak,
ekscentrik i fetišist, napravio je neke od najznačajnijih filmskih djela
u povijesti, ali i sam je imao trnoviti početak karijere. Ranih je
20-ih godina prošloga stoljeća tako radio svašta, od produkcije do
montaže, a jedan od prvih filmova mu je bio The White Shadow,
krimić o sestrama blizankama, koji je neslavno propao na oskudnom kino
tržištu.
U ono vrijeme se takvim tragedijama nije smijalo i spominjalo
na raznim listama najgorih svih vremena, već su se sve kopije
spaljivale, pa se i ovom filmu zameo svaki trag.
Tako je bilo do 2011., kada su na Novom Zelandu
pronađene tri od šest vrpci spomenutog filma. U ono je vrijeme, naime,
filmska traka putovala od zemlje do zemlje, a sve bi obično završile na
Novom Zelandu, gdje bi bile uništavane. Tako su neki od klasika završili
kod kino operatera Jacka Murtagha, koji ih jednostavno
nije imao duše uništiti. Nakon njegove smrti, ove su trake stajale u
podrumu lokalnog arhiva pune 22 godine, dok ih neko njuškalo nije
slučajno otkrilo. Ipak, nedostaju još tri trake The White Shadowa, a vrijednost im je procijenjena na nekoliko milijuna dolara.
9. Krugerovo zlato
Zanimljiva se situacija dešavala krajem 19. stoljeća na jugu Afrike, gdje su se vodili krvavi Burski ratovi.
Južnoafrički potomci nizozemskih doseljenika, Buri, nisu se slagali s
engleskim imperijalističko-kolonijalnim planovima, te su kroz dva rata
pokušali spriječiti njihov daljnji prodor. Kada su vidjeli da nema kruha
protiv daleko moćnije engleske čizme, odlučili su spasiti što se
spasiti da, te su brže bolje povukli svo zlato i srebro koje su mogli,
veliki dio pretvorili u kovanice, a ostatak ostavili u pločama.
Zlato je povjereno burskom predsjedniku Paulu Krugeru, koji ga je pokušao prošvercati do Mozambika. Stjecajem okolnosti, morao je pobjeći u Francusku, te je svo to blago ostalo skriveno negdje u divljini pokrajine Transvaal. Od onda mu se gubi svaki trag, a danas na tom području cvjeta biznis prodaje lažnih ‘putokaza’ turistima, koji popuše da se, eto, baš njima osmijehnula sreća…
BONUS
Naravno da to nije sve! Krunski dragulji engleskog kralja Ivana, potopljeni brodovi španjolske flote, koja je pljačkala Novi svijet početkom 18. stoljeća, blago mafijaša Dutcha Schultz i tajne pustinjske zalihe meksičkog milijunaša Leona Trabucoa, samo su neki od misterija koji čekaju svojeg sretnog nalaznika.
Blago vitezova templara, jedna od najvećih misterija srednjega vijeka
A ne treba zaboraviti niti dobro nam znane legende i mitove, koji već
stoljećima golicaju maštu avanturista i lovaca na blago, poput zlatnog
grada El Dorada (kažu da bi mogao biti ovdje – zem. širina: 8°50’38.63″J / zem. dužina: 67°15’11.95″Z), zapisa s Mrtvog mora, blaga vitezova templara ili najvećeg gusara svih vremena, Crnobradog,
da spomenemo samo neke. Oni će, na žalost, zaživjeti samo u avanturama
nekih slavnih pustolova s velikih ekrana, ali, kako smo na početku
rekli, tko zna…
Tekst je preuzet sa portala Idesh.net