Smrt Gorana Bareta ostavila je prazninu na regionalnoj muzičkoj sceni, ali i među ljudima koji su u njegovim pjesmama prepoznavali vlastite životne borbe, boli i razočaranja. Od legendarnog frontmena grupe Majke oprostio se i književnik Miljenko Jergović, koji je u emotivnoj objavi na Facebooku pisao o njegovom izuzetnom talentu, ličnim lomovima i umjetničkom nasljeđu.
Jergović je istakao da je Bare bio čovjek čiji je dar istovremeno stvarao veliku umjetnost i razotkrivao njegove unutrašnje borbe.
„Talent ne bira na koga će. A još manje talent bira hoće li te usrećiti ili unesrećiti. Goran Bare bio je prekomjerno talentiran čovjek. Njega je njegov dar razotkrivao, ili je razotkrivao njegove jade i nevolje, bez kojih opet i nema one umjetnosti kojom se bavio, prije nego što se danas tiho preselio u perfekt“, napisao je Jergović.
„Glasove mrtvih pjevača i glumaca nastavljamo slušati“
Književnik je u oproštajnoj poruci podsjetio na činjenicu da smrt umjetnika ne znači i kraj njegovog prisustva u životima ljudi koji su ga slušali.
„Reći ćemo Goran Bare je bio, premda ćemo njegov glas i dalje slušati s gramofonskih ploča, na radiju i kompjutoru, a onda i u svojoj glavi. Glasovi mrtvih prijatelja i roditelja pomalo su nestali iz naših sjećanja, dok glasovi pjevača i glumaca nastavljaju da žive. Utješno?“, naveo je Jergović.
U tim riječima ogleda se i posebnost umjetničkog nasljeđa Gorana Bareta. Njegov glas i pjesme odavno su prerasli okvire muzičke scene, postajući dio ličnih sjećanja i iskustava generacija koje su odrastale uz njegovu muziku.
Hali Gali Halid – mračni komentar turbo-folka
Posebno mjesto u Jergovićevom osvrtu zauzeo je projekat Hali Gali Halid, neobični i mračni underground-folk alter ego Gorana Bareta, koji je književnik opisao kao jedan od najupečatljivijih umjetničkih komentara tadašnje muzičke kulture.
„Bio je veliki autor i interpretator svojih pjesama. Ali njegov neusporedivi talent bivao je najvidljiviji po rubovima njegova djela. Recimo, davni Baretov projekt, njegov mračni underground-folk alter ego Hali Gali Halid je, uz ono što je radio i govorio Rambo Amadeus, bio najbolji i najautentičniji komentar kulture turbo folka“, napisao je Jergović.
Prema njegovom tumačenju, ovaj projekat imao je i šire značenje, daleko izvan muzičkog eksperimenta.
„Nijedan naš umjetnik nije tako proročki tačno i mračno najavio rat, kao Bare 1988, s projektom Hali Gali Halid, koji se pojavio na bootleg audiokazetama koje je sam štancao, tamo negdje po Vinkovcima“, naveo je književnik.
Hali Gali Halid ostao je jedan od neobičnijih tragova u Bareovoj karijeri, pokazujući njegovu sposobnost da kroz ironiju, provokaciju i mračnu atmosferu komentariše društvo koje se nalazilo pred velikim istorijskim lomovima.
„Usamljeniji sam bez Gorana Bareta“
Iza književne analize njegove muzike ostala je i lična tuga zbog odlaska čovjeka čije je prisustvo ostavljalo trag i izvan pozornice.
„Tužno mi je, usamljeniji sam bez Gorana Bareta. Pamtit ću ga za stolom jednoga sopotskog kafića kako sjedi s Amirom Medunjanin. U času mi se tad učinilo da na njega pazi kao na divno biće koje nestaje, blijedi s filma…“, napisao je Jergović.
Prisjetio se i teksta „Goran Bare, majčinstvo“, koji je objavio 2011. godine u okviru svoje kolumne „Subotnja matineja“. Taj zapis, kako je opisao, ostao mu je posebno drag.
U svom oproštaju Jergović je spojio lično sjećanje i osvrt na umjetnost čovjeka čiji su talent, ranjivost i životne teškoće bili neraskidivo povezani.
Odlaskom Gorana Bareta regionalna scena izgubila je jednog od svojih najupečatljivijih rock autora i interpretatora. Njegove pjesme, međutim, nastavljaju da žive među publikom koja je u njima prepoznavala i vlastite rane, prkose i pokušaje da se pronađe smisao u svijetu koji često nije imao mnogo odgovora.