“Odrastao sam u San Francisku u doba kada su počele da cvjetaju brojne potkulture, protesti, borbe za ljudska prava različitih grupa. Kada sam bio tinejdžer gledao sam ljude koji nisu bili mnogo stariji od mene, ali koji su već tada bili društveno angažovani sa željom da mijenjaju svijet”, kazao je Glover u razgovoru sa novinarima, objašnjavajući kako je od malena bio usmjeren “na stvaranje boljeg svijeta”.
“Moji roditelji su pripadali prvim generacijama Afroamerikanaca koji su dobili pravo na visoko obrazovanje kao i ostale posljeratne ‘privilegije’, pa su nastojali da iskoriste sve što im se nudi. I ja sam išao u školu sa mnogim Afroamerikancima koji su bili uključeni u pokrete za osnaživanje ljudskih prava. Sve je to oblikovalo mene kao čovjeka, pa tek onda kao glumca.”
Burna sredina XX vijeka u San Francisku, revolucionarno oslobađajuće šezdesete i godine koje slijede izvukle su tada mladog Glovera prvi put na scenu. Međutim, to nije bila uloga glumca. Te daleke 1967. popeo se na binu ne bi li govorio pred pjesnicima čuvene bit generacije.
“Ali tada nisam imao pojma čime ću se baviti u budućnosti i koliko ću usko biti vezan za scenu. Znate, ja sam tokom života radio brojne poslove, od kojih neki nisu bili nimalo laki, ali svi su bili povezani sa ljudima i njihovim pričama. To je najvrijednije iskustvo koje možete da steknete.”
Put u glumački svijet za Glovera je išao postepeno. Kao svoje početke posebno ističe rad u malim pozorištima u San Francisku i Los Anđelesu, potom “off-Broadway” produkcije, da bi vremenom došao do glavnih brodvejskih dasaka na kojima je utabao put do filmskih uloga. Međutim, ubrzo je uvidio da holivudska svjetla nisu za njega.
“U jednom trenutku karijere počeo sam da razmišljam o tome šta ću dalje da radim. Shvatio sam da sam daleko od cijele filmske industrije, ali sam i dalje želio da se moj glas unutar svijeta filma čuje”, priča Glover dodajući kako je u San Francisku bio okružen šarenim svijetom filmske trake koja se poprilično razlikovala od one u Holivudu.
“Sjećam se da sam svakog vikenda, dok sam radio u gradskoj skupštini, uzimao vodiče kroz bioskope. San Francisko je tada bio povezan sa cijelim svijetom, pa ste u svako doba dana mogli da gledate filmove iz svih krajeva planete. Pamtim da sam uživao uz Bergmana i Kurosavu, sjećam se indijskih filmova, brazilskih, afričkih, francuskih…”, prisjeća se Glover dodajući da uz sve to znanje nije želio da se zaglavi u holivudskoj mašineriji. Zbog toga je odlučio da sam finansira projekte koje smatra vrijednim, i koji mogu ostaviti trag za sobom.
Takvi filmovi doveli su ga i u Sarajevo, a za filmski festival kaže da je posve različit od svih na kojima je do sada bio.
“Iznenadio me je podatak da je festival rođen u srcu konflikta. Pamtim dobro da sam na televiziji gledao vijesti o ratu, ljude koji bježe ulicama i snajpere na sve strane. Ali mnogo je dugačije kada se nađete na tom mjestu, kada prolazite pored ljudi koji su to doživjeli i koji se nose sa tim najbolje što mogu. To daje posebnu draž festivalu, jer on zapravo liječi rane onih koji su bili zavađeni. To nemaju ni Kan, ni Toronto, ni Sandens…”
Glover je u Sarajevo stigao kako bi dodijelio nagradu Fondacije “Katrin Cartlidge”, a iskoristio je priliku i da održi predavanje mladim filmskim talentima koji su u festivalski kampus doputovali iz cijelog svijeta. Upitan šta može da ih savjetuje, Glover jednostavno odgovara:
“Ja imam samo svoju priču, kakva god da je, moja je. Mogu im reći da se trude da svako jutro ustanu što vedriji i da ne budu umorni od života, kakav god on bio. To ne smeju sebi da dozvole. I da budu iznenađeni. Neka puste da ih svijet iznenadi. I neka svojim filmovima pričaju priče koje će slati važne poruke čovječanstvu.”