Svako jutro u šest sati, desetogodišnja Rafeef i njen mlađi brat oblače smeđe školske uniforme i kreću na nastavu. Za nju bi odlazak u školu trebalo da znači druženje s prijateljima, časove matematike, arapskog jezika i vjeronauke.
Umjesto toga, put do učionice vodi je kroz jedno od najopasnijih područja u Jemenu.
Njena škola nalazi se u Taizu, gradu na jugozapadu zemlje, na planinskoj padini iznad doline koja predstavlja svojevrsnu „ničiju zemlju“ – jednu od najspornijih linija fronta u dugotrajnom građanskom ratu između snaga koje podržavaju međunarodno priznatu vladu i pobunjenika Huta, koje podržava Iran.
S jedne strane školske zgrade nalazi se teritorija pod kontrolom vladinih snaga, dok se na drugoj strani nalaze položaji Huta, uključujući i snajperske tačke.
Do škole uzbrdo, leđima okrenuta snajperistima
Rafeefina porodica živi niže niz planinu. Svakog jutra djevojčica mora dugo pješačiti uzbrdo kako bi stigla do škole – putem koji je izložen vatri sa položaja na suprotnoj strani.
Ipak, njeni roditelji joj dozvoljavaju da napusti kuću upravo zbog škole.
Za Rafeef je to rijetka prilika da izađe iz kuće, vidi prijatelje i provede vrijeme s vršnjacima. Njena želja je jednostavna: jednog dana želi postati doktorica.
Njena porodica je prije devet godina pobjegla iz obalnog grada Hudaydaha, tražeći sigurnost od ratnih sukoba. Ali ni nakon preseljenja nisu uspjeli pobjeći od rata.
Prije dvije godine, minobacačka granata eksplodirala je neposredno ispred njihovog doma.
Prema podacima UNICEF-a, milioni djece u Jemenu suočavaju se s prekidom obrazovanja i posljedicama višegodišnjeg rata. Od početka sukoba 2014. godine, hiljade djece su ubijene ili osakaćene, dok su mnoga druga bila izložena riziku regrutovanja u naoružane formacije.
Taiz ponovo na udaru sukoba
Situacija u Taizu posljednjih dana dodatno se pogoršala.
Huti su presjekli važnu rutu snabdijevanja koja povezuje Taiz s Adenom, dodatno otežavajući život stanovništvu i povećavajući strah da bi grad mogao biti potpuno odsječen.
Dok odrasli prate razvoj situacije i strahuju od nove eskalacije, djeca nastavljaju dolaziti u školu.
Opasnost je postala dio svakodnevice i za nastavnike.
Abdel Raqeeb al-Obaidi (45), jedan od nastavnika u Rafeefinoj školi, sa školskog krova pokazuje vojne kampove i snajperske položaje koji se jasno vide u okolini.
„Situacija može eksplodirati u bilo kojem trenutku dok sjedimo u učionici, spavamo ili hodamo ulicom. Ne znamo šta nam donosi sutra“, kaže on.
Školska zgrada već je bila izložena vatri, ali nastava se nastavlja.
Za djecu je škola istovremeno mjesto obrazovanja, druženja i jedan od rijetkih prostora u kojima pokušavaju živjeti koliko-toliko normalnim životom.
Krvave sandale ispred bolnice
Koliko je tanka granica između svakodnevnog života i tragedije, pokazuje i prizor iz obližnje bolnice Al-Rawdah.
Nakon nedavnog minobacačkog napada, u bolnicu su prevezena teško povrijeđena djeca.
Ispred odjela intenzivne njege medicinsko osoblje držalo je male bež gumene sandale poprskane krvlju. Pripadale su trogodišnjem dječaku Ahmedu, koji je preminuo nakon što je minobacačka granata pogodila automehaničarsku radionicu.
Dok borbe oko Taiza traju bez naznaka trajnog primirja, za djecu poput Rafeef školsko jutro počinje kao i svako drugo – oblačenjem uniforme, spremanjem knjiga i izlaskom iz kuće.
Ali u gradu podijeljenom linijom fronta, običan put do škole postao je put kroz rat.
Rafeef ipak nastavlja ići.
Jer za desetogodišnju djevojčicu škola nije samo mjesto na kojem uči matematiku i arapski jezik. To je mjesto na kojem još može sanjati da će jednog dana postati doktorica – uprkos ratu koji joj svakodnevno pokazuje koliko je malo potrebno da se taj san prekine.