Na dan 9. studenoga 1989., počelo je rušenje 154 kilometra zida koji je desetljećima dijelio grad, državu, ljude i političke sustave. Cijeli je svijet pozdravio rušenje i pad zida pretvorio ga u simbol pada komunističkog – mi bismo rekli socijalističkog – režima.
Grad je nakon toga bio ujedinjen, a 3. rujna 1990. i ostatak Njemačke. Najpoznatiji ostatak Berlinskog zida zove se Nova istočna galerija i proteže se na 1,3 kilometra koje su 1990. grafitima oslikali umjetnici i tako je nastala najveća otvorena galerija na svijetu. Tamo je i slika na kojoj se ljube Leonid Brežnjev i Erich Honeker, jedan od najčešće fotografiranih motiva iz Berlina.
Nedavno započeto rušenje dijela zida u dužini 22 metra, kako bi se napravio pristup gradilištu, zaustavljeno je nakratko zbog protesta tisuća građana. Zanimljivo, uglavnom mladi ljudi protestirali su zbog uništenja grafita, dakle zbog umjetnosti odnosno kulture, a ne zbog zida kao spomenika totalitarne prošlosti i vremena kada je jedan grad u kratkom vremenu podijeljen na posebno okrutan i zastrašujući način. No Istočna galerija nije samo kulturni, nego prije svega historijski spomenik i centralna točka komemoracije zida i njegovih žrtava prema odluci berlinskog senata iz 2006. Zato i rušenje dijela zida ima dodatno značenje.
Podsjetimo se, 13. kolovoza 1962 građani Berlina probudili su se i ugledali istočnonjemačke vojnike kako razvlače kolutove bodljikave žice. Crta razdvajanja presijecala je ulice i dvorišta, prolazila tik uz željezničku prugu i posred parkova i aleja. U kratkom vremenu žicu zamijenio je betonski zid iza kojeg se prostiralo tristotinjak metara načičkanog minama, detektorima, stražarskim tornjevima i vojnicima koji su imali naređenje da pucaju po bjeguncima.
Iz zapadnog dijela u istočni i obrnuto moglo ući samo na graničnom prijelazu ‘Checkpoint Charlie’ na Friedrichstrase, pored kojeg i danas stoji još 1963. podignut Muzej zida. U tome nekada malenom i skromnom a danas impozantnom muzeju i jednoj od turističkih atrakcija Berlina, posjetilac može vidjeti na koje su sve načine ljudi s istočne strane pokušali prebjeći na zapad: skriveni u bunkeru automobila, u zračnim balonima, roneći, kopajući tunele ispod zida… Ljudska čežnja za slobodom očito nema granica. Računa se da je u pokušaju bijega na različite načine živote izgubilo preko 500 bjegunaca od kojih je 136 žrtava ubijeno. Posljednje tri žrtve zida poginule su u proljeće 1989. Usprkos nevjerojatnom osiguranju i preprekama, njih pet tisuća uspjelo je pobjeći.
Muzej koji dokumentira podizanje zida i njegov značaj u životu stanovnika Berlina postoji; treba li onda ostaviti taj preostali komad netaknutim, odnosno dozvoliti rušenje? Na tom ostatku zida već postoji pet otvora koji otvaraju prolaz u bivšu ničiju zemlju – a ovaj, šesti, otvorit će prolaz u nečije gradilište i kasnije, novo luksuzno stambeno naselje. Oni koji ne mare za rušenje zida i uništenje umjetničkih djela, ne vide u tome puno više od normalnog rasta grada. Zid je podignut u centru, građevinsko zemljište je skupo, a pustopoljina ružna. Dopustimo, dakle, poduzetnicima da podignu ekskluzivno novo naselje ili šoping-centar.
Ako će pritom stradati spomenik ili dio spomenika koji ionako simbolizira totalitarni režim i zid u svijesti ljudi, koji se ionako teško ruši – tko se uopće želi sjećati loše prošlosti i nije li najbolje sve zaboraviti?
No rupa u Berlinskom zidu širine šest metara nije obična rupa i postavlja ozbiljna pitanja. Simboliku ne treba zanemariti, poput njegovog rušenja 9. studenoga 1989., rušenja spomenika Sadamu Huseinu u Bagdadu 9. travnja 2003., ili spomenika Lenjinu u bivšim sovjetskim republikama, jer su svi ti događaji označili dramatičan preokret u životu naroda.
Treba li, dakle, srušiti sve spomenike diktature, preimenovati sve ulice, srušiti logore (usput, u Hrvatskoj je srušeno preko 2.000 partizanskih spomenika)? Ili ipak nešto od toga ostaviti, upravo da se ne zaboravi kako je nekada bilo ili što smo, dobro i loše, bili kadri napraviti. Kako postići korisnu ravnotežu između sjećanja i zaborava? Naravno, odgovore svako društvo treba pronaći za sebe. I dok su jedni, upravo poput Nijemaca, generalno govoreći skloniji suočavanju s prošlošću, drugi – Španjolci na primjer – misle da je pametnije ostaviti frankizam na miru zbog mogućih podjela u društvu.
I jedan i drugi model odnosa prema prošlosti, čega su spomenici samo izraz, ima svojih prednosti i nedostataka i nijedan nije savršen. Teško se suočiti s vlastitim nedjelima, kao na primjer fašizmom. Ali i namjerni zaborav otvara pukotine koje se ne daju zaliječiti šutnjom jer pitanja ostaju.
Oni koje se protive rušenju dijelova ostataka berlinskog zida ili spomenika, imena ulica, logora itd. – a ti su svugdje u manjini – boje se upravo zaborava. Nije dobro zaboraviti, jer zaborav vodi prekrajanju prošlosti, njihov je argument. Jedna je stvar vidjeti fotografiju zida u obilasku muzeja, a druga je stvar suočiti se sa zidom u stvarnosti i možda barem na tren osjetiti kako su se morali osjećati stanovnici podijeljenog grada. Ostatak zida nije i ne može biti samo galerija nego i simbol i artefakt, arheološki ostatak drugog vremena.
Gledajući ga u stvarnosti, možda će podsjetiti posjetioce da nema novog početka, prošlost se ne da prebrisati spužvom. Osim svega, dobro je da nas neke stvari podsjete na to kakvi smo bili i ponovo bi mogli postati. Ljudi ionako teško uče i skloni su ponavljanju grešaka – dovoljno je pogledati monstruozni osam metara visoki betonski zid na Zapadnoj obali u Izraelu.
Arhiva
Tekst objavljen na Tportalu 2013. godine