Prijateljstvo i neka psihološka tumačenja
Prijateljske veze pa čak i one jako duboke, mogu da se razviju već u djetinjstvu. Kako se razvija ličnost pojedinca te veze dobijaju nove kvalitete. Čovjek postavlja nove zadatke kako pred sebe tako i pred druge. Vršnjaci a posebno grupa bližih prijatelja, imaju veliki uticaj na pojedinca posebno u periodu mladalaštva. U tom periodu, kada se mladi ljudi bore za, na prvom mjestu, psihološku nezavisnost od roditelja, prijatelji imaju veliki uticaj u formiranju slike o sebi, stavova, aspiracija, motivišu pojedinca na različite oblike ponašanja i aktivno učestvuju u izgradnji identiteta osobe u razvoju.
Jedan dio slike o sebi u psihologiji se naziva socijalni self. On obuhvata percepciju međuljudskih odnosa, njihove moralne stavove i profesionalno – obrazovne ciljeve. Ako su ovi socijalni odnosi u životu čovjeka poremećeni, oni veoma negativno utiču na sliku o sebi, ne psihičko zdravlje uopšte i stabilnost mladog čovjeka.
Prijatelji odigravaju veliku ulogu baš u tom periodu kada se mlada osoba suprotstavlja autoritetu roditelja, i pokušava da sama odabere ciljeve za sebe. Imati zrelog i stabilnog prijatelja za mladog čovjeka znači imati pravac za snalaženje u novo- otkrivenom svijetu socijalnih odnosa izvan porodice. Uticaj vršnjaka i prijatelja je procentualno treći po redu (poslije porodice i učitelja) u porcesu profesionalne orjentacije i izbora budućeg zanimanja. Ovdje možda možemo pomenuti, poređenja radi, da je lični izbor kao faktor na posljednjem mjestu i po literaturi zastupljen je samo oko 9%.
U zrelom periodu, situacija je malo drugačija. Abraham Maslov, jedan od predstavnika humanističkog pravca u psihologiji, za svaku ličnost kaže da teži svom krajnjem cilju, a to je samoostvarenje ili samoaktualizacije. Prostim riječima, samoostvarena ličnost je ona koja je relizovala maksimum svijih realnih potencijala, postigla je najviše što je mogla i ona je konačno zadovoljna. Ovaj motiv nalazi se u na vrhu ljestvice čovjekovih motiva. Jedna od karateristika samoaktualizovane ličnosti jeste da ostvrauje mali broj dubokih veza sa ljudima i da ima povremenu potrebu za samoćom. To je razumljivo ako znamo da odrasla osoba ima izgrađen sistem socijalnih odnosa koji nastoji da održi, ako je zadovoljna njime. U svakodnevnom životu sve se više oslanja na sebe i svoje lično iskustvo pozivajući prijatelje i odvajajući vrijeme za njih u kriznim periodima ili u periodima kada se s njima dijeli radost. Tada čovjek ima realnija očekivanja i zrelije pristupa vezama sa ljudima. Tako bi bar trebalo da bude.
U svakom slučaju, povodom prijateljstva javio se i Jung i on kaže “Ako ste usamljeni, to je zato što to sami izabrali”
Prijateljstvo i zdravlje
Svi psiholozi koji imaju mnogo iskustva u radu sa ljudima bez izuzetka će vam potvrditi da je dobar prijatelj čovjekov najbolji psiholog. Prijatelj će uvijek pronaći vrijeme da vas sasluša, zamisliće se nad vašim dilemama, pomoći će vam u rješavanju problema, pustiće vas na miru kad učite a njemu se izlazi, neće vas ni na šta prisiljavati i nikada vam, nikada, neće biti težak. Sigurno ste se ne jednom našli u situaciji kad ste se osjećali ekstremno loše pa ste potražili prijatelja, a onda se vratili kući u boljem raspoloženju i shvatili da mu opšte niste objasnili zbog čega se osjećate loše.To je zbog toga što je i samo prisustvo prijatelja ljekovito i dovoljno da osjetitie da ste jači.
Već ste sigurno i čitali da kvalitetne prijateljske veze utiču na smanjenje stresa i na naše zdravlje uopšte.
Prijatelji i prijatelji
Postoje ljudi koji će vam reći da vam je jedna ruka puno da nabrojite sve prave prijatelje u cijelom životu. Ovdje moramo biti oprezni i definisati koje sve uslove treba da ispunjava jedan čovjek da biste ga mogli nazvati prijateljem. Rekli su da je prijateljstvo “veza između dva čestita i osjećajna čovjeka” (Volter), ali da li je samo to?
Ako je veza između dva čovjeka zdrava u ako je u njoj svako sačuvao svoj identitet, prijateljstvo uopšte ne mora biti uslovljeno nekim objektivnim ljudskim kvalitetima, fizičkom blizinom, učestalošću kontakta, kvantitetom vremena provedenog skupa. Sam unutrašnji reprezentat osobe koju smatramo prijateljem (ono kako je mi vidimo i šta ona za nas znači), može biti dovoljan da osjećamo da imamo prijatelja i da taj prijatelj osjeća isto. Često nas životni putevi razdvoje od ljudi koje tako rado imamo pored sebe i koji su zviznuti u glavu na isti način kao i mi sami i često su, kad nam je posebno teško, pored nas neki sasvim neočekivani ljudi. To ipak nije razlog da se odreknemo prijatelja koji nije fizički pored nas, ako znamo da bi itekako želio biti da je imao realne mogućnosti. Od prijatelja ne treba očekivati nemoguće i isto tako trebamo shvatiti da se ni od nas samih (kao nečijih prijatelja) ne očekuje nemoguće.
U neka davna prošla vremena bilo je potrebno učiniti veliku stvar za nekoga da bi postali iskreni prijatelji.
Danas, na žalost, ljudi sve češće za prijatelje smatraju one ljude koji im prosto ne prave probleme. To govori o kvalitetu života danas ali ne i o pravom prijateljstvu, jer po inerciji i psihološkoj činjenici, ljudi se počinju oslanjati na te ljude bez argumanata ili u nedostatku provjerenog i dokazanog prijatelja. Tu često imamo nesporazume oko razlika u očekivanjima.
Često ćete sretati ljude koji će vam ubjeđeno tvrditi da pravih prijatelja nema, da oni nemaju iluzije o tome a da vi imate ako tvrdite suprotno, da su ljudi nevrijedni i da im ne treba vjerovati. Ovakva reakcija pojedinih najčešće je rezultat odbrambenih mehanizama i normalnog ljudskog straha od razočarenja i nepotvrđenih očekivanja. Veoma često je potkrepljuju izjavama tipa ” meni u stvari niko i ne treba, ja mogu sam”.
Sa ovakvim ljudima treba postupati pažljivo jer je njihova potreba za drugima u stvari najizraženija a strah od odbijanja prouzrokuje ovakav način njihovog lišavanja od potencijalnog poraza. Osim toga veoma često ćete ih sretati u parovima kako se bjesomučno ogovaraju naivce koji vjeruju u prijateljstvo i da toga nema, a da pri tome nisu ni svjesni da su oni prijatelji već odavno.
Drugi opet u svakom čovjeku vide prijatelja i ni oni nemaju realnu sliku o čovjeku. Prijateljstvo podrazumijeva investiranje sebe u jedan takav odnos, tako da jedan čovjek objektivno ne može imati neograničen broj veza te prirode.
Prijatelji posesivci, prijatelji gotovani, prijatelji veseljaci, mrgudi i buntovnici, prijatelji plagijatori, ovisnici, pilići i lavovi…Ovu nepotpunu podjelu prijatelja prema osnovnom motivu i bazi prijateljstva nećete naći nigdje u literaturi ali ćete je zato naći svuda oko sebe, to su ljudi koji imaju lica, imena i prezimena, mi sami, nesavršeni i ranjivi u potrazi jedni za drugima.
Prijatelji i upravo suprotno
Nije dobro posmarati stvari samo sa jedne strane, ali nema razloga da budemo pesimistični. Ima jedno dobro zapažanje D. Radovića koje se tiče neprijatelja a otprilike kaže da nas prijatelji razmaze jer nam sve praštaju i da je za uspjeh u životu potrebo imati i bar jednog neprijatelja. Možda je zaista i tako.
Prijateljstvo i savršenstvo
..nemaju ništa (ili veoma malo) jedno s drugim, ako savršenstvo tumačimo bukvalno. Ne postoji opis savršenog prijatelja, iz prostog razloga što svaki čovjek bira sebi prijatelje prema svojim kriterijima a koliko ljudi – toliko kriterija. Malo je i bezobrazno očekivati da imamo savršene prijatelje, prvo zato što ni sami nismo savršeni niti takvih ljudi ima.
Važno je znati da su svi dobri prijatelji savršeni po tome što smo ih odabrali i što su oni odabrali nas. Jedini uslov je da nam se talasne dužine (ma kako različite ponekad bile) uklope i stvore ritam koji je uhougodan za ta dva čovjeka na prvom mjestu, i uopšte nije obavezno da drugima bude slušljiv.
Da opet navedem riječi Dušana Radovića, velikog poznavaoca malih ljudi, koji kaže: ” Sumorni neki dani. Sad je dobro imati prijatelja, jednostavnog, vedog, veselog, lekovitog. Da nas nauči šta je važno a šta nevažno u životu. Da nas lupi šakom po ramenu i da od tog udarca ozdravimo.”
Prema tome, oni koji imaju dobre prijatelje neka i oni sami njima budu dobri, neka ih čuvaju i paze da im duže traju, a oni koji ih nemaju neka sebi hitno izmisle bar jednog. Djeca to veoma često rade, a djeca ne rade ništa što im prije toga nije šapnula priroda.
Arhiva BUKE