Transformacije ličnosti Radovana Karadžića – tema je o kojoj smo razgovarali s uglednim sarajevskim neuropsihijatrom, prim. mr sc dr Senadinom Ljubovićem, koji je sa haaškim optuženikom studirao te radio skoro dvije decenije.
„Njegove strašne transformacije ličnosti nisu bile tako površne i nisu bile neko prilagođavanje postojećoj situaciji“, smatra dr Ljubović.
„Bili smo uvijek u blizini, jedno vrijeme smo se i družili i izlazili, ali bliski prijatelji nikad nismo postali“, počinje svoju priču dr Ljubović koji Karadžiću do rata nije pridavao veliku važnost, a na pitanje da li je bilo stanja koja su mogla nagovijestiti kojim će putem krenuti bivši predsjednik Republike Srpske, odgovara:
„Niko na ovom svijetu, po mom dubokom uvjerenju, ne bi mogao da na osnovu njegovog ponašanja predvidi da će baš on postati to što je postao.“
„Sve te njegove transformacije, kako shvatam, sve su vjernije, sve su autentičnije i imaju sve manje povezanosti s aspektima ponašanja tih njegovih ličnosti, da se tu ne može uhvatiti kontinuitet.“
Međutim, nakon ratnih dešavanja – zbog sebe (postavljajući si pitanje ‘ko je taj čovjek, da li ja njega uopšte poznajem’), ali i zbog zainteresirane javnosti koja je željela znati više o Karadžićevoj prošlosti – dr Ljubović je, kako navodi, „htio, ne htio“ često razmišljao o njemu.
Prisjećajući se njegovih studentskih dana, s polovine sedamdesetih godina prošlog vijeka, Ljubović kaže da je ovaj bio skroman student, sa skromnim ocjenama. Pjesnik, lijevo orijentisan buntovnik i „šezdesetosmaš“, koji je činio sve kako bi bio blizak društvu ‘političkih poeta’; ubrzo će odbaciti ovu ulogu i uživiti se u onu stručnog psihijatra.
„A u toj oblasti nikada ništa nije ozbiljno uradio, pa je postao prvi sportski psiholog, koristeći samo ono znanje psihijatrije i psihologije koje se dobija tokom specijalizacije rada, što je apsolutno neupotrebljivo za sportsku psihologiju“, govori dr Ljubović za portal Radiosarajevo.ba.
Podsjećamo i da je Karadžić u novembru 1984. sa Momčilom Krajišnikom uhapšen pod optužbom za privredni kriminal u Energoinvestu. Nakon 330 dana u pritvoru, oslobađa ih Nikola Koljević jer „nije bilo dokaza“. Na suđenju 1985, Karadžić je osuđen na kaznu zatvora od tri godine, ali s obzirom na godinu provedenu u pritvoru nije se vraćao iza rešetaka
U poslu – na sarajevskoj klinici Dr Nedo Zec na Koševu – pacijente je liječio od depresije. I nije bio, cijeni dr Ljubović, naročito uspješan. I njegov bivši nadređeni dr Ismet Cerić komentirao je kako je Karadžić bio aljkav s pacijentima te se često ispostavljalo da ih ne pregleda, a potom ih ubjeđuje kako je razgovarao s njima, samo se oni toga ne sjećaju… Pričalo se i da je Karadžić izdavao lažne psihijatrijske nalaze onima koji su htjeli izigrati sistem i otići ranije u penziju.
Zlostavljanja u djetinjstvu
„Ono što je važno, to je da se u svaku tu priču on izrazito uživio da bi, na koncu, prerastao u političara – po Karadžićevom ubjeđenju svjetskog političara i on je nastupao s tim uvjerenjem. Ipak, prva njegova drastična i visoko uspješna transformacija jeste ona u doktora Dabića. On postaje iscjelitelj, s natprirodnim moćima, blizu božanskog – i on to duboko vjeruje, te će to, kako mi se čini, biti njegov najljepši dio života.
Tad sam shvatio – iza tog stava i sada stojim – da je kod njega u pitanju poremećaj višestruke ličnosti koja može da funkcionira samo nekim svojim parcijalnim dijelom. Taj ga dio potpuno obuzme i od tog trenutka on više nema veze s onim što je bilo“, otvoren je dr Ljubović.
Potom naš sagovornik naglašava kako su ovi poremećaji najčešće u vezi s nekim traumatskim događajima teške seksualne prirode u djetinjstvu. „Postoje neka nagađanja“, dodaje dr Ljubović, aludirajući na priču o tome kako je Karadžićev otac osuđen za incest (s rodicom) i da je haaški optuženik djetinjstvo proveo u zatvorenoj patrijarhalnoj sredini (rođen je i odrastao u crnogorskom selu Petnjica, op.a.).
Pitamo dr Ljubovića i kako je jedna ovakva ličnost oko sebe uspjela stvoriti kult heroja.
„On je meni u svim periodima – izuzev Dabića – bio smiješan i karikaturalan, ali tu jeste bilo neke snage. Pretpostavljam da je to iz razloga jer je tako vjerno igrao svoje uloge. Saživio se s njima u potpunosti, on je potpuno vjerovao u to. Sve što je bilo prije, ne postoji. To je sada neko drugi, neko ko funkcioniše. Ali vijek trajanja tih uloga nije dug – ostali dio ličnosti traži svoje mjesto.“
Manipulacija prosječnog čovjeka
S druge strane, kod dijela srpskog naroda koji i dalje živi na mitu i legendi, nastavlja dr Ljubović, uočava se kolektivno, nacionalistički izmijenjena svijest. „I onaj ko uspije dirnuti u tu žicu, tog mita o oštećenosti naroda, o potrebi, o osveti, očito ima prolaza kod određenih krugova ljudi koji imaju izmijenjenu kolektivnu svijest. Ona je prigušena, a onda najedanput dođe do izražaja. Ja to jedino tako mogu da objasnim.“
„Sad dolazi ovaj period (iznošenje odbrane u Haagu, op.a.). I sad on postaje Karadžić kojeg sam ja poznavao. Formalno je logičan, ali vrlo proziran, naivan i neubjedljiv. Međutim, stiče se utisak da on vjeruje da njegova manipulacija uspijeva. Jer, treba to reći, te haaške izjave su samo manipulacija prosječnog, površnog čovjeka, a odbrana mu je na nivou djeteta kojeg su uhvatili u laži.“
Naš sagovornik nam priznaje da se „potiho nadao“ kako će u Karadžićevim transformacijama naći dio ličnosti koji se kaje. „Da će on pokušati da to izrazi, ali toga nema, a on je već ostario čovjek koji se bliži 70. godini života“, komentira Ljubović, „što jasno navodi da je on kompleksna ličnost koja je funkcionisala fragmentarno, ali nijedan njen dio nije bio ljudski. Sve je to bilo nehumano i površno. Dakle, siguran sam da tu nema čovjeka koji bi kad-tad u nekom trenutku progovorio.“
Za kraj, pitamo dr Ljubovića koliko ćemo još Radovana Karadžića upoznati. „Mislim da nema dalje. Da je kraj. Jer, zbog suđenja, on je sada ponovo u orbiti. Međutim, završetkom suđenja i presudom prestat će i njegove transformacije.“
Lana Ramljak
Tekst preuzet sa prijateljskog portala radiosarajevo.ba