Dugo se, godinama, vjerovalo da je Vladimira Šeksa promijenila
sinovljeva smrt. Možda ga i jest privatno promijenila, to mi ne znamo,
ali se vjerovalo da u javnome životu više nije onako grub i osion,
ravnodušan prema osjećanjima i dostojanstvu drugih, naročito političkih
protivnika ili ljudi koji nemaju društvenu moć i utjecaj, kakav je znao
biti tijekom devedesetih. Mi, naime, volimo vjerovati da ljude velika
nesreća promijeni i popravi. I zaista, neko vrijeme, čak i pet-šest
godina, Šeks se ponašao kao drugi čovjek: snošljiviji, tolerantniji i
nekako tiši. Ali pokazat će se da je to imalo veze s duhom i načinom
Sanaderova vladanja, a ne s promjenama u čovjekovu temperamentu ili
sustavu vrijednosti. Kada je došla Jadranka Kosor i kada se, uz
antikorupcijsku retoriku, HDZ vratio svojim tuđmanističkim korijenima, i
on se, opet, počeo ponašati kao onaj stari Šeks. Nesreća ljude obično
ne popravlja, ali se mijenja način na koji ih drugi doživljavaju. Iz
straha da nam se samima ne dogodi neko zlo, na stradalnike gledamo s
više razumijevanja i čine nam se boljima nego što u stvarnosti jesu.
Pred unutarstranačke izbore Vladimir Šeks je, zbog neke svoje
računice, odabrao stranu koja će kasnije izgubiti. Mnogi su mislili da
je on u stanju donijeti pobjedu i onome tko je osuđen na poraz. Šeks će
prevariti, Šeks će namjestiti, Šeks je sjajan pravnik i proceduralist.
Tako se govorilo, i naravno, bilo je krivo. Na kraju, kako to već biva,
izgubili su samo Šeks i Kosor. Ostali su se prestrojili i presaldumili,
pretrčali na stranu pobjednika ili se na neko vrijeme pritajili. Dok se
ne zaboravi na kojoj su strani bili i čijim su barjacima mahali. Kasnije
će se i oni pojaviti da poraženima dosole rane. A poraženi su, ponovimo
to, samo njih dvoje.
Jadranka Kosor stanovala je, i stanuje, u stanu u koji se uselila
mimo živih i zdravih nositelja stambenog prava i potencijalnih vlasnika.
Mogla je to, jer su njih dvojica bili Srbi. Otkako je postala
premijerka, o tome je malo tko želio pisati, govoriti, javno
protestirati. U mejnstrim medijima pokušavao je Saša Kosanović na HTV-u,
i tko još? Sebe bih u toj stvari prešutio, jer su se okolnosti
promijenile, pa više ne bih o stanu Jadranke Kosor. Preživjeli od
dvojice braće iz njezina stana danas više nije žrtva stambene politike
Jadranke Kosor, nego javnosti kojoj nije bilo do te priče dok god je
Kosor bila premijerka. Eto, recimo, Milorad Pupovac: on o tome nije htio
ni zucnuti, jer zašto bi kvario koalicijski sporazum i prosperitet
srpske zajednice u Hrvatskoj zarad jednoga čovjeka, koji je, eto, Srbin.
Možemo se samo nadati da Pupovac o Jadranki Kosor neće ni dalje
zuckati, jer kada bi to učinio, doveo bi nas u neugodnu situaciju:
morali bismo se s njom solidarizirati.
Ni o drugim činjenicama iz života, iz javnoga i poluprivatnog
djelovanja Jadranke Kosor, nije se govorilo. Kada bi izvalila neku
glupost, našlo bi se načina da se to relativizira, ili da ju se i u
gluposti podrži. I na sve strane je bilo urednica i urednika,
komentatora i kolumnista, modistica i stilista, koji bi našli načina da s
Jadrankom Kosor budu bliski. Do pred same izbore, one koje će izgubiti
od Kukuriku koalicije, o njoj se pisalo i govorilo kao o Željeznoj
lejdi, kao o hrvatskoj Margaret Thatcher, i nepristojnim se smatrao
svatko tko bi je zvao Suzanom ili bi se pozivao na vic s paštetom iz
koje Jadranka iskače. Takve stvari su se s prezirom odbacivale, kao
klaunerija bivšega predsjednika Stjepana Mesića. Ali kada je Jadranka
Kosor izgubila, jedne za drugim, svoje izbore, Mesić to nije iskoristio
da još jednom ispriča vic. Drugi, međutim, jesu.
Neki je dan Jadranka Kosor plakala. Preuzela je ulogu rastavljene
žene i samohrane majke. Nije ta poza bila neočekivana, bila joj je ona i
ranije sklona, ali dok se ranije takvo njezino držanje smatralo
protofeminističkim, rodno osviještenim i socijalno odgovornim, sada su
svi bili spremni da se narugaju. I koliko god ne simpatiziraju
Karamarka, ponašali su se kao pobjednici. Baš kao da im je netko svih
tih godina branio da se ženi rugaju kao što će joj se rugati danas.
Dobro je, plemenito je da će predsjednik Sabora Boris Šprem naći
urede Vladimiru Šeksu i Jadranki Kosor. Doskorašnjem potpredsjedniku
Sabora i donedavnoj premijerki i predsjednici HDZ-a. Ni njih ni nas to
neće učiniti boljim ljudima, ali će hrvatsko društvo biti mrvicu
sređenije, i u skladu s formulama s kojim abrahamovske konfesije
mladence pripuštaju u brak, pokojnike u život vječni, djecu među
odrasle: ono o čemu ste šutjeli kad nije bilo oportuno govoriti, šutite
zauvijek, i imajte poštovanja za njih koji su sišli, vi koji niste imali
odakle ni silaziti.