Svjetski dan djevojčica, 11. oktobar, ustanovljen je odlukom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 2011. godine s ciljem podizanja svijesti o pravima djevojčica i skretanja pažnje na specifične izazove s kojima se suočavaju širom svijeta, uključujući pristup obrazovanju, adekvatnoj ishrani i higijeni, ostvarivanju zakonskih prava, te zaštiti od diskriminacije, seksualnog zlostavljanja, prisilnih i dječijih brakova.
Prema podacima UNICEF-a, približno 250 miliona djece širom svijeta ne pohađa školu, među kojima je 122 miliona djevojčica i 128 miliona dječaka. Iako je na globalnom nivou nešto više dječaka nego djevojčica isključeno iz formalnog obrazovanja, ovi podaci prikrivaju značajne regionalne i rodne nejednakosti.
Djevojčice se u mnogim dijelovima svijeta i dalje suočavaju s preprekama u pristupu obrazovanju koje proizlaze iz siromaštva, dječijih brakova, rodno zasnovanog nasilja, diskriminatornih društvenih normi i ograničavanja njihovih sloboda. Jedan od najdrastičnijih primjera kršenja ljudskih prava djevojčica zabilježen je u Afganistanu, gdje je, nakon povratka Talibana na vlast 2021. godine, djevojčicama zabranjeno školovanje nakon završetka šestog razreda osnovne škole, odnosno približno nakon navršene 12. godine života. Tokom proteklih pet godina, sistematski progon i diskriminacija djevojčica i žena u Afganistanu ostavili su poražavajuće posljedice po cjelokupno društvo.
Ograničavanje pristupa obrazovanju dovelo je do sve većeg nedostatka obrazovanih nastavnica, doktorica i drugih stručnjakinja, dok su siromaštvo, društvena izolacija i uskraćivanje osnovnih prava dodatno povećali rizik od dječijih i prisilnih brakova te nasilja u porodici.
Ovakve politike ne ugrožavaju samo sadašnjost miliona djevojčica i žena već ostavljaju dugoročne posljedice na buduće generacije i razvoj afganistanskog društva.
Normalizacija mizoginije, diskriminacije i nasilja nad djevojčicama i ženama oblikuje i način na koji dječaci odrastaju, razumiju rodne odnose i doživljavaju položaj žena u društvu. Odrastanje u okruženju u kojem se djevojčicama i ženama sistematski uskraćuju osnovna prava, a njihova podređenost smatra prirodnom i prihvatljivom, može doprinijeti tome da dječaci takve obrasce ponašanja usvoje kao društvenu normu. Time se stvara opasnost od međugeneracijskog prenošenja mizoginije, rodne neravnopravnosti i tolerancije prema nasilju u porodici.
Posljedice takvog sistema stoga ne pogađaju samo djevojčice i žene već oblikuju i buduće generacije dječaka i muškaraca, kao i društvo u cjelini. Tome u prilog govore i istraživanja koja ukazuju na to da dječaci u Afganistanu, nakon pet godina sistematske i institucionalizirane mizoginije i diskriminacije žena i djevojčica, sve više usvajaju takve obrasce ponašanja, normaliziraju rodnu neravnopravnost i prihvataju je kao društveno prihvatljivu pojavu. Dječaci se, takođe suočavaju s drugačijim izazovima, uključujući dječiji rad, i, u određenim društvenim kontekstima, veće stope napuštanja školovanja zbog ekonomskog pritiska porodice i preuzimanja uloge staratelja obitelji. Ovi podaci podsjećaju nas da postizanje rodne ravnopravnosti zahtijeva prepoznavanje i uklanjanje različitih strukturnih prepreka s kojima se suočavaju i djevojčice i dječaci.
Dječiji brakovi
Dječiji brakovi nesrazmjerno više pogađaju djevojčice nego dječake širom svijeta. Iako se i djevojčice i dječaci suočavaju sa sklapanjem braka prije navršene 18. godine života, vjerovatnoća da će djevojčice stupiti u brak tokom djetinjstva znatno je veća. Prema globalnim procjenama UNICEF-a, približno 640 miliona žena i djevojčica koje danas žive stupilo je u brak prije navršene 18. godine života naspram približno 115 miliona muškaraca i dječaka. Svake godine oko 12 miliona djevojčica stupi u brak prije navršene 18. godine života.
Dječiji brakovi pogađaju oba spola, ali su njihove posljedice često posebno teške za djevojčice. One uključuju ranu trudnoću, prekid obrazovanja, povećanu izloženost nasilju u porodici i seksualnom nasilju, te smanjenu ekonomsku nezavisnost. Vjerovatnoća da će djevojčice stupiti u brak prije navršene 18. godine približno je šest puta veća nego kod dječaka. Dječiji brakovi predstavljaju jedan od najočiglednijih oblika globalne rodne neravnopravnosti.
Iako dječiji brakovi predstavljaju kršenje prava i djevojčica i dječaka, njihov nesrazmjerno veći utjecaj na djevojčice odražava duboko ukorijenjene rodne nejednakosti i diskriminatorne društvene norme.
Dječacima koji stupaju u brak u ranoj dobi se posvećuje relativno malo pažnje u naučnim istraživanjima, međunarodnom zagovaranju i politikama usmjerenim na suzbijanje dječijih brakova. Zemlje s najvećom stopom maloljetnih brakova među dječacima su geografski raspoređene uglavnom u Podsaharskoj Africi, Latinskoj Americi i Karibima, te dijelovima Azije. Iako su motivi ponekad drugačiji nego kod djevojčica (koje se češće udaju za znatno starije muškarce), glavni pokretači maloljetnih brakova kod dječaka su takođe siromaštvo, nedostatak obrazovnih prilika i tradicionalni društveni pritisci u ruralnim sredinama.
To ukazuje na činjenicu da se dječiji brakovi ne mogu posmatrati isključivo kao praksa koja pogađa djevojčice. Njihove uzroke i posljedice potrebno je analizirati kroz prizmu različitih rodnih očekivanja, društvenih normi i uloga koje se nameću djevojčicama i dječacima.
Romkinje i maloljetni brakovi
U Bosni i Hercegovini, Romkinje se suočavaju s višestrukom diskriminacijom kako zbog svog etničkog porijekla, tako i zbog toga što su djevojčice i žene. Zbog života u izolovanim i neuslovnim naseljima, često ostaju nevidljive za institucije sistema. Rizik od ranih i ugovorenih brakova među romskim djevojčicama predstavlja ozbiljno kršenje dječjih prava i jedan je od najvećih izazova s kojima se suočava romska zajednica na Balkanu. Prema podacima UNICEF-a i lokalnih nevladinih organizacija, više od 50% romskih djevojčica stupi u brak prije navršene 18. godine, dok značajan procenat njih ulazi u zajednice i prije 15. godine. Škola se smatra najjačim oruzjem u borbi protiv dječjih brakova.
Djevojčice koje napuste školu ili je nikada ne upišu imaju drastično veći rizik od ulaska u ranu bračnu zajednicu. Svega mali procenat romske djece završi srednju školu, a djevojčice Romkinje rjeđe završavaju osnovnu školu od dječaka, što predstavlja jedan od najizraženijih oblika rodne i etničke neravnopravnosti u obrazovnom sistemu u čitavoj regiji. Dok se romska djeca generalno suočavaju s visokom stopom napuštanja škole, stopa osipanja djevojčica drastično raste kako se približavaju višim razredima osnovne škole. Kampanje za uključivanje romske djece u školski sistem i potporu njihovom obrazovanju provode se kroz različite regionalne i nacionalne inicijative nevladinih organizacija i javnih institucija. Ove kampanje fokusirane su na podizanje svijesti o važnosti obrazovanja.
Budućnost djevojčica
Kada se djevojčicama uskraćuju jednaka prava, posljedice sežu daleko izvan njihovih pojedinačnih života, pogađajući porodice, zajednice, ekonomiju i buduće generacije. Borba za jednaka prava djevojčica ne svodi se samo na osiguravanje jednakih mogućnosti koje imaju dječaci. Ona podrazumijeva priznavanje njihove jednake ljudske vrijednosti, dostojanstva i prava da samostalno oblikuju vlastitu budućnost.
Društvo koje uči djevojčice da su manje vrijedne istovremeno uči dječake da je neravnopravnost normalna i prihvatljiva.Takvi stavovi ne nestaju kada djeca odrastu. Naprotiv, oni se mogu prenositi i reproducirati unutar porodica, institucija, na radnim mjestima i u političkim strukturama, čime se diskriminacija i nasilje održavaju iz generacije u generaciju. Osiguravanje ravnopravnosti djevojčica stoga ne znači samo zaštitu njihovih prava danas, već i preispitivanje i uklanjanje temelja neravnopravnosti kako bi buduće generacije mogle odrastati u pravednijem i ravnopravnijem društvu.