Priča mi moj drug Zoran (mogao je biti i Sabahudin) kako je jednom, kao osnovac, bio najbolji u takmičenju „Titovim stazama revolucije“. Negdje u drugom ili trećem osnovne, mislim…. Nadobudan mališa se pofalio svome didu, hercegovačkoj časnoj starini i dobrom domaćinu, izboranom od sunca i teškog rada u vinogradu i duhanskom polju. Stari je samo procijedio „Vraga bi banda crvena pobidila da in nije bilo Američana i Ingleza.“ Zoranov ćaća je samo panično rekao „Mrš mali u sobu!“. Malom Zoki je dugo, još dugo, iznad glave stajao upitnik od ćaći i didu nikad postavljenog pitanja. Saznao je kasnije, kao dijete, kad je skoro gologuz, s par kesa u rukama, morao spasavati glavu iz Jablanice, pobjeći kod nazadnog „dida“ po materi, nepomirenog s pobjedom Saveznika i nastankom jugoslavije koja je bila tako lijepa i krasna da se u krvi raspala. Iako, još se sjeća kako je i kad Drug Tito ranjen u Drvaru.
Odmetni se, otvrdni i zašuti
Dugo, jako dugi i ne tako davno, Zapadna Hercegovina je bila „odmetnuta“. Tvrda, suha, surova i divlja onoliko koliko je morala biti da sačuva sve svoje. Odmetnula bi se, često, daleko izvan granica vlastite zemlje, najdalje što može da bi ostala tamo daleko ono što jeste. Na državu se nikad nije računalo, od nje bi dolazilo samo zlo i gore. Turska bi uzimala ljude i žito, odvodila mušku djecu, trošila oružju nevične seljake na gušenju buna i ustanaka. Austrija bi odvodila krave i ovce u svoje torove, djecu u svoje vojske. Jugoslavija je bila zlo nad zlima za Hercegovce, nepomirene kakvi jesu. Uzimala a nije davala, stezala i nikad milovala. Ubijala koze i palila kukuruzna polja, da potjera ljude s drače i kamena i pretvori ih u proletere zavisne od države i narodne vlasti.
Čovik i ono drugo
Dali se nisu. Radije bi s vrećom duhana prkosili žandarima i graničarskim psima, miješali malter u Frankfurtu i Berlinu, živjeli u barakama sa kojih dvadesetak njemačkih riječi neophodnih za rad na bauštelu. Svoju bi djecu, čak i kad bi u Partiji bili, krstili i krzmali. Tako se ostajalo „Naš čovik“, nikad „ono“. Jer, kad u Hercegovini totalno zaribaš, kad te više ne smatraju „našim čovikom“ ili „čovikom“, onda te spominju u srednjem rodu, kao da nisi muško, božemioprosti. Da, i uz ime nesretnika dodaju „božemioprosti“. Kažu „Ša je to ONO reklo?“.“ Kakvo će ONO priznanje dobit?“.
Božična peračica
U JNA, u Jugoslaviji, bilo je jako malo Hrvata (procentualno gledano). Iz Zapadne Hercegovine i manje od malo. Onako odmetnuti i ćoškasti kakvi jesu, nikad nisu oprostili Jugoslaviji onaj pokolj fratatara i masakr u Blajburgu. Radije bi se „kamenjali“ poslije mise, razbijali jedni drugima glave i uklesivali „U“ na stine hercegovačke. Našao bi seni nadobudan da „cipa“ drva nedijom, neka bi se komsomolka našla da usred zime, na Božič, pere prozore da bi dokazala svoju odanost Titu i Partiji i svoj antiteizam, ali takvih je bilo malo.
Ljudi mimokatolici
Nije čovjek u Zapadnoj Hercegovini morao biti Hrvat i katolik da bi bio „naš čovik“. Hamo Ibrulj, jedan od najvećih hercegovačkih slikara, Ljubušak, bio je naš čovik. I Džemal Bijedić, puno je učinio da Hercegovci zadrže svoj način života i ostanu nepromijenjeni i svoji. Na kraju krajeva, i mene smatraju „našim čovikom“, a to mi, znete, puno znači. Doduše, za ovako fino i merhametli čeljade kao što sam ja, to i nije teško. Pa, to je više nego dovoljno da i mene u „centrali“, na sarajevskom minderu, smatraju odmetnikom. Ne znam kad su me zadnji put zovnuli da negdje recitujem pojeziju za kakav honorar. Ali, ne ljutim se, ne d'o Bog, to mi je debel kompliment s njihove strane, neka vrsta nebosanskog Nobela.
Ako ja mogu, može svak’
Danas, u Zapadnoj Hercegovini i iz Zapadne Hercegovine ima puno ljudi u svijetu. Ima „naših ljudi“ i onih koje zovu „ono“. S tim što je ovih prvih neuporedivo više. I opet je isto. Opet se od njih traži da budu ono što nisu. Da se poistovjete sa zemljom Bosnom ili Hrvatskom i počnu novi život kao hrvatska dijaspora ili „Južni Bosanci“. U najboljoj namjeri upozoravam sve dobronamjerne da se okanu ćorava posla i ostave taj svijet na miru. Može se kupiti poneki perač prozora na Božič, ali to neće ništa promijeniti. Možda, samo možda, lakše bi bilo pokušati razumjeti te „Ercegovce iz Zapadne Hercegovine. S mojim su, srpskim narodom, vječito u ratu i „ćeramo se“ otkad znamo jedni za druge. Ali, to mi ne smeta da ih razumijem i uvažavam kao ljude i narod. Pa zašto i vi, ako ih već ne shvatate, ne biste najzad pokušali razumjeti? I, zašto ih ne biste, kako vam to evropske vrijednosti i kosmopolitizam kojim se busate u prsa već nalažu, prihvatili onakve kakvi jesu?