"Prvi čamac sam napravio 1972. godine, kada sam došao iz vojske. Iako sam uvijek želio biti automehaničar, sticajem okolnosti počeo sam raditi u nekadašnjim trebinjskim pogonima preduzeća 'Šipad Luč' i, pored svakodnevnih obaveza koje sam na poslu obavljao – kod kuće sam počeo praviti barku. Poslije nje mnogi su počeli naručivali da napravim i njima, jer je tih sedamdesetih godina svaka kuća u Starom gradu imala barku s obzirom na to da je ovaj dio grada sav naslonjen na obalu rijeke Trebišnjice", kaže Arif.
Nakon toga ih je, prisjeća se, napravio nekoliko i svome bratancu, koji ih je iznajmljivao na sat-dva vožnje radi rekreacije. One su sve do rata bile glavna atrakcija na Trebišnjici, da bi se nakon rata cijela priča ponovo pokrenula.
Majstor Arif kaže da je trebinjskom doktoru Uglješi Anđeliću napravio tri barke jer je svoju ljubav prema Trebišnjici i sportu doktor prenio i na unučad, a nakon rata su mu stari Trebinjci, rasuti po svijetu, počeli naručivati svoja nekad omiljena plovila – da ih želja mine.
Na takvu ideju se u Trebinju došlo i u prekograničnom projektu "Život na granici između BiH i Crne Gore – stare staze bezvremenog nasljeđa i tradicije", za koji je Arif napravio 10 barki, a za svaku od njih mu je trebalo po 15 do 20 dana. To nije nimalo lak posao.
"Najprije se radi kostur barke od bijelog bora, prednji i zadnji kraj je od hrasta ili kuvane bukovine, a stranice su od smrče ili jele zbog toga što je to lagano drvo. Ti bokovi se, prije nego što se ugrade, moraju držati u vodi da omekšaju i da se lakše saviju. Nakon svega idu šrafovi, vodootporno ljepilo, a pri svemu tome mi je potrebna i pomoć jer je potrebno više od jednog para ruku da pomoću konopa utegnemo i namjestimo sve dijelove", kaže Arif i dodaje da se nakon svega prokuva smjesa firnajz, koja mora ući u sve pore drveta da bi ga zaštitila. Na kraju se sve prefarba.
Arif kaže da je posao izrade 10 barki, koje će takođe iznajmljivati, prihvatio s radošću jer će oživjeti rijeku Trebišnjicu na stari način.