Ton nekih novijih tekstova o pandemiji čini mi se neobično defetistički. Prijatelji me stalno pitaju: “Je li istina to što čujem? Zar nikad nećemo dostići kolektivni imunitet?”
Podtekst je – nikad nećemo biti bezbjedni, ne usuđujemo se skinuti maske, pandemija nikada neće prestati… Gotovo kao da neki autori ne žele da se najveća katastrofa (i najveća priča) naših života završi.
Moramo biti jasni u vezi s tim: Naša najveća katastrofa će se završiti.
Sve epidemije se okončaju, sa vakcinom ili bez nje. Španska groznica je prestala. Kuga je prestala.
I da, u tim slučajevima presudio je kolektivni imunitet. Tada smo ga dostigli na teži način – sa pretrpanim grobljima – ali smo ipak dočekali kraj.
Ali kolektivni imunitet nije sve. Niti je to ono što predstavlja “kraj”.
Pod tim želim da kažem: Kuga i španska groznica su prestale kao epidemije, ali patogeni koji su ih izazvali nisu nestali. Oni su još uvijek među nama. Ali ne morate iskorijeniti virus da biste označili kraj epidemije. Samo je potrebno držati ga pod kontrolom.
Kolektivni imunitet nije jedan određen trenutak u vremenu. Nijedan zvaničnik nikada neće saopštiti: "Danas u 9:04 virus poznati kao SARS-CoV-2 potpisao je opšte uslove predaje.”
Umjesto toga, ovaj virus će polako postati endemski: nešto sa čim ćemo živjeti.
Vjerovatno ćemo imati dobre i loše sezone, kao što je slučaj i sa gripom. Možda ćemo imati godišnje vakcine sa mješavinom južnoafričkog, brazilskog, indijskog ili već kojeg soja koji bude kružio planetom te godine. Srećom, pošto korona virusi mutiraju sporije od virusa influence, vjerovatno će te vakcine biti učinkovitije od onih protiv gripe.
Ali ta granica između epidemije i endemičnog virusa je zamrljana. Moja epidemija će možda završiti prije tvoje.
Kolektivni imunitet na nivou jedne zemlje ima mnogo podkolektiva. Stopa imuniteta je varijabilna, ne samo od države do države, već od naselja do naselja, od jedne profesije do druge. Medicinske sestre i radnici u mesnoj industriji, IT inženjeri koji rade od kuće i učiteljice grade svoj imunitet različitom brzinom i na različite načine.
Već smo na dobrom putu ka povratku na Normalno.
Broj slučajeva se opet naglo smanjuje. Porast broja zaraženih u martu izazvan brzim širenjem britanske varijante je suzbijen. Čini se da vakcinacija ide dovoljnom brzinom da ga prestigne.
Druge varijante su prisutne, ali ne šire se tako brzo. Vakcinisani i oni koju su prebolovali koronu sada su kao kontrolne šipke u nuklearnim reaktorima: otporne ili većinom otporne na virus, apsorbujemo virus, ali ga ne prenosimo, čime sprečavamo lančane reakcije. (Jeste li primijetili da su vijesti o superširiteljima konačno nestale?)
Broj hospitalizovanih – pouzdaniji pokazatelj od broja pozitivnih testova – takođe se opet smanjuje.
Broj smrtnih slučajeva je još uvijek prilično nizak.
Normalnost je sve bliže.
A šta je normalno? Odlazak u kupovinu bez maske? Grljenje unuka? Putovanje avionom? Odlazak u bioskop? Čitanje novina u kojima nema nijedne vijesti o Covid-19?
Da, sve pobrojano. Ali sve se na kraju svodi na istu stvar: “normalnost” zapravo nije jednaka procentu od 85% imunih. Normalno znači da smo dostigli nivo rizika od bolesti ili smrti koji možemo prihvatiti.
Epidemiologija nije jedina nauka koja diktira kada će se pandemija završiti. Psihologija tu igra veliku ulogu.
Kada je gripa u pitanju, u Americi je npr. normalno 12,000 do 60,000 smrtnih slučajeva godišnje. Nekima od nas je to poznato, nekima nije. Kao razultat toga, neki od nas se vakcinišu protiv gripe, a neki ne. Možda će u budućnosti neki od nas nositi maske u decembru i januaru, a neki neće.
Ali u nekom trenutku, svako od nas će pojedinačno donijeti odluku i reći – OK, mogu živjeti sa tolikim rizikom. Onda ćemo vidjeti jedni od drugih, pa će neki reći – Dobro, ako ti možeš, mogu I ja.
To je već počelo. Ja živim u naselju koje agresivno podržava nošenje maski. Ali tokom proteklih nekoliko sedmica, rekao bih da je oko 20% ljudi skinulo maske.
Nenošenje maski u zatvorenom prostoru još uvijek je u nekom prelaznom periodu: u restoranima je to u redu, u prodavnicama nije. To nema mnogo smisla, ali tako je.
U kojem trenutku prihvatamo rizik od bolesti ili smrti? To nije kolektivna odluka, već pojedinačna.
Percepcija rizika je sve. Razmotrite ovu činjenicu: Oko 3 miliona Amerikanaca umre svake godine. (Svi moramo umrijeti od nečega.)
Većinu godina, najčešći uzroci smrti su bolesti srca, karcinom, nesreće, COPD, moždani udar, Alzheimer, dijabetes, bolesti bubrega, gripa/upala pluća i samoubistvo.
Prošle godine, Covid-19 je bio vodeći uzrok smrti tokom svega nekoliko sedmica. Sjećam se trenutka kada je izbio na prvo mjesto u aprilu, ali je do kraja godine završio na trećem mjestu iza srčanih bolesti i karcinoma.
Ove godine, budući da je broj zaraženih u januaru i februaru bio tako velik, vjerovatno će opet biti treći po redu. Ali to se više nikada neće ponoviti. Previše je onih koji su stekli imunitet da bi bilo dovoljno potpale za drugi požar.
Međutim, imajte na umu: uz izuzetak bolesti kao što je npr. Alzheimer ili nekih vanrednih nesreća kao što je udar groma, gotovo svih deset vodećih uzroka smrti rezultat su nekog rizika koji smo davno i potpuno racionalno (ili polu-racionalno) odlučili da prihvatimo: pušenje, alkohol, prejedanje, vožnja, ljubljenje, rukovanje motornom pilom i tako dalje.
Rizici se povećavaju sa godinama: niko ne umire u 13. godini od svoje prve cigarete. Rizik od smrti uzrokovane Covidom takođe raste sa godinama.
Gripa, koja se nalazi na 9. mjestu na američkoj listi uzroka smrtnosti, najbliža je Covidu-19. Svi znamo kako da umanjimo rizik od gripe – vakcinama protiv gripe. Ali mnogima od nas je to mrsko. Mi prihvatamo ono što percipiramo kao rizik. Gripa je objektivno zastrašujuća – ali mi nismo mnogo uplašeni.
Tako će uskoro biti i sa Covidom-19.
Moj kolektiv – moji prijatelji, porodica, moja ekipa s fudbala – ima visoke nivoe imuniteta. Gotovo svi koje poznajem stariji od 12 godina primili su vakcine.
Pretpostavljam da je isti slučaj sa mojim komšijama. Ali znam da je u nekim drugim naseljima stopa vakcinisanih znatno niža. U ruralnim predjelima je još niža – dijelom zbog toga što nemaju pristup vakcinama, ali često i vlastitim izborom.
To su slabe tačke gdje virus još uvijek može da uleti i gdje će se kolektivni imunitet graditi na staromodni način – neki će umrijeti, a oni koji prežive će postati izolatori.
(Još jedna grupa ostaje ranjiva, mada ne po vlastitom izboru: ljudi koji su na imunosupresivnim lijekovima zato što su imali transplantaciju organa ili se bore protiv karcinoma ili imaju autoimunu bolest kao što je reumatozni artritis ili lupus. Ali moguće je da će ih ekstra jake doze zaštititi — što bi imalo smisla obzirom da jače vakcine štite starije ljude od gripe i hepatitisa B)
Istorija nam takođe govori da je kraj blizu.
Najsličniji model ovoj pandemiji je gripa iz 1918. godine, kada je bilo mnogo smrtnih slučajeva tokom jeseni i zime, kao i kod nas. Zatim je došlo do trećeg talasa narednog proljeća – sudbina koju smo čini se izbjegli.
Podsjećam da čak ni Kuga nije u potpunosti okončana. Yersinia pestis, bakterija koja ju je izazvala, još uvijek cirkuliše. Svake godine odnese neke nesrećne žrtve. Najčešće na Madagaskaru, nekad u Mongoliji – pa čak i u Sjedinjenim Američkim Državama. Y. pestis je endemski virus kod mrmota u Mongoliji, štakora na Madagaskaru i prerijskih pasa i vjeverica u Americi.
Kolektivni imunitet – prije nego promjena u populaciji štakora ili buva— vjerovatno je odnio pobjedu čak i protiv kuge. U 1382. godini, Raimondo Chalmel de Vinario, Papin ljekar u Avinjonu, primijetio je da, kada se kuga koja je vladala od 1347–48. godine vratila u talasima 1362. god., 1371. god. i 1382. god., odnijela je manje života svaki put. Do 1382. godine, većinom je postala bolest koja je napadala djecu, dok su odrasli bili imuni.
(U narednim vijekovima, kuga se povremeno vraćala, odnoseći ljudske živote bez obzira na uzrast. Ali se pojavljivala u nekom određenom mjestu, naprimjer u Londonu ili Milanu, i nije se pretvarala u pandemiju.)
Sada, bez vakcine ili kolektivnog imuniteta, ne plašimo se epidemije kuge. Zašto? Zato što imamo lijek: antibiotike. Znamo da možemo zaustaviti epidemiju u njenom začetku.
To treba imati na umu i kada je ova pandemija u pitanju: lijekovi ne utiču na nivo kolektivnog imuniteta. Ali smanjuju broj smrtnih slučajeva. A kada se manje plašite smrti, onda se normalnije ponašate.
Nemamo potpuno dokazani lijek protiv Kovida, ali imamo odličnu terapiju: monoklonalna antitijela. Nedavna studija je pokazala da smanjuju hospitalizaciju i smrtnost za 71 odsto čak i kod visokorizičnih pacijenata. Ranija studija pokazala je smanjenje broja teško oboljelih za 80% u staračkim domovima.
Takođe, u Americi je sada dostupno toliko doza da vam na televiziji poručuju – ako ste pozitivni na Covid, tražite od svog ljekara monoklonalna antitijela. Što više pacijenata bude znalo da ih odmah zatraži, i kada ih ljekari budu rutinski prepisivali, broj smrtnih slučajeva će se još brže smanjivati.
I to – nejasan ali umirujući osjećaj da naša vlastita smrt više nije neizbježna — jeste ono što će omogućiti svakome od nas da kaže, u nekom vlastitom trenutku epifanije:
“Hej — odjednom se osjećam kao da je konačno gotovo.”
I kada se dovoljan broj nas bude tako osjećao — biće kraj.
Za Buku prevela i prilagodila Milica Plavšić