Američki ekonomista Džefri Saks već decenijama pripada krugu najuticajnijih, ali i najkontroverznijih svjetskih intelektualaca. Bio je savjetnik vlada koje su pokušavale zaustaviti hiperinflaciju ili preći iz socijalizma u tržišnu ekonomiju, radio je za Ujedinjene nacije, vodio velike projekte borbe protiv siromaštva i postao jedan od najpoznatijih zagovornika održivog razvoja.
Istovremeno, njegove ekonomske preporuke ostavile su neujednačene rezultate, dok ga zbog političkih stavova kritičari sve češće optužuju da odgovornost za ratove i autoritarne politike previše pripisuje Sjedinjenim Američkim Državama, a premalo Rusiji i Kini.
Ko je, zapravo, Džefri Saks – priznati stručnjak koji govori ono što drugi ne žele čuti ili uticajni intelektualac koji složene političke događaje ponekad svodi na jednu veliku priču o američkoj moći?
Ekonomista koji je rano stekao svjetski ugled
Saks je rođen 1954. godine u američkoj saveznoj državi Mičigen. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao ekonomiju na Harvardu, gdje je već kao veoma mlad postao profesor. Kasnije je prešao na Univerzitet Columbia, na kojem je vodio Earth Institute, a danas rukovodi Centrom za održivi razvoj.
Njegova stručna oblast obuhvatala je makroekonomsku stabilizaciju, dužničke krize, razvoj siromašnih zemalja, javno zdravstvo i klimatske promjene. Savjetovao je međunarodne institucije i brojne vlade, a od 2002. godine radio je kao specijalni savjetnik trojice generalnih sekretara Ujedinjenih nacija. Bio je i jedan od ključnih zagovornika Milenijumskih razvojnih ciljeva, a zatim i Ciljeva održivog razvoja UN-a.
Svjetsku reputaciju stekao je sredinom osamdesetih godina u Boliviji, koja se suočavala s jednom od najtežih hiperinflacija u modernoj istoriji. Saks je preporučio radikalnu fiskalnu stabilizaciju, ukidanje nekih subvencija, prestanak nekontrolisanog štampanja novca i pregovore o smanjenju spoljnog duga.
Inflacija je zaustavljena veoma brzo, što se smatra jednim od njegovih najvećih profesionalnih uspjeha. Ipak, program je imao i visoku socijalnu cijenu: zatvarana su preduzeća i rudnici, rasla je nezaposlenost, a stabilizacija nije automatski donijela pravedniji razvoj.
Poljska kao uspjeh, Rusija kao velika kontroverza
Nakon pada komunizma Saks je savjetovao poljski pokret Solidarnost i prvu postkomunističku vladu. Podržavao je brz prelazak na tržišnu ekonomiju, stabilizaciju cijena, privatizaciju i otvaranje prema međunarodnoj trgovini.
Poljska je prošla kroz težak početni period, ali je kasnije postala jedna od najuspješnijih tranzicijskih ekonomija u Evropi. Saks je pomogao i u pregovorima o smanjenju poljskog duga, a Poljska mu je 1999. dodijelila visoko državno odlikovanje.
Mnogo spornija bila je njegova uloga u Rusiji nakon raspada Sovjetskog Saveza. Saks je podržavao brz prelazak na tržišnu ekonomiju, pristup koji je postao poznat kao „šok terapija“. Rusija je, međutim, tokom devedesetih prošla kroz dramatičan pad proizvodnje i životnog standarda, rast siromaštva, kriminala i korupcije te uspon oligarha koji su se obogatili privatizacijom državne imovine.
Kritičari smatraju da su Sachs i drugi zapadni ekonomisti potcijenili značaj institucija, zakona, političke kulture i društvenih posljedica naglih reformi. Tržište je oslobođeno prije nego što je uspostavljena država sposobna da ga reguliše.
Saks odbacuje tvrdnju da je ruska katastrofa bila rezultat sprovođenja njegovog cjelovitog programa. On tvrdi da je, uz stabilizaciju, tražio veliki paket zapadne pomoći, otpis dugova i kontrolisaniju privatizaciju, ali da su zapadne zemlje odbile Rusiji pružiti podršku kakvu su poslije Drugog svjetskog rata pružile Zapadnoj Evropi.
Zato je njegova uloga u Rusiji i danas predmet spora. Za jedne je bio arhitekta pogrešnog ekonomskog eksperimenta, a za druge savjetnik čije su preporuke primijenjene samo djelimično i na najštetniji način.
Veliki projekat borbe protiv siromaštva
Početkom novog vijeka Saks je pažnju preusmjerio na ekstremno siromaštvo, bolesti i nerazvijenost. Tvrdio je da siromašne zemlje ne mogu izaći iz „zamke siromaštva“ bez velikih početnih ulaganja u zdravstvo, obrazovanje, poljoprivredu, vodu, puteve i energetiku.
Najpoznatiji pokušaj primjene te ideje bio je Millennium Villages Project, sproveden u više afričkih zemalja. Projekat je u pojedinim sredinama donio bolji pristup zdravstvenoj zaštiti, veću poljoprivrednu proizvodnju, korištenje zaštitnih mreža protiv malarije i smanjenje smrtnosti djece.
Međutim, nezavisni istraživači kritikovali su način na koji su rezultati mjereni. Tvrdili su da nisu uspostavljene dovoljno pouzdane kontrolne grupe i da se nije uvijek moglo dokazati da su poboljšanja nastala upravo zahvaljujući projektu. Jedan rad o smanjenju smrtnosti djece naknadno je ispravljen zbog metodoloških grešaka.
Kritika, dakle, nije da projekat nije učinio ništa korisno, nego da su njegovi uspjesi predstavljani sigurnije i spektakularnije nego što su dostupni podaci dozvoljavali.
Od ekonomiste do geopolitičkog komentatora
Posljednjih godina Saks je široj javnosti manje poznat po ekonomiji, a više po komentarima o ratovima, NATO-u, Rusiji, Kini i američkoj spoljnoj politici.
On smatra da su Sjedinjene Države poslije Hladnog rata zloupotrijebile svoju moć, širile NATO uprkos ruskim upozorenjima, rušile ili destabilizovale strane vlade i pokušavale zadržati položaj jedine svjetske supersile.
Kada govori o ratu u Ukrajini, Saks rusku invaziju formalno ne proglašava opravdanom, ali njene uzroke prvenstveno pronalazi u širenju NATO-a, američkom djelovanju u Ukrajini i odbijanju Zapada da prihvati njenu neutralnost. Tvrdi da je rat mogao biti izbjegnut diplomatijom i da se može okončati samo dogovorom koji će uzeti u obzir i ruske bezbjednosne interese.
Njegovi kritičari odgovaraju da takvo tumačenje potiskuje odgovornost Vladimira Putina, ruski imperijalizam i pravo Ukrajine da sama odlučuje o svojoj budućnosti. Ukazuju i na to da je Ukrajina napadnuta iako nije bila članica NATO-a, kao i da su upravo zemlje koje imaju istorijsko iskustvo ruske dominacije najviše insistirale na članstvu u Alijansi.
Zbog toga se Saksovi nastupi često prenose u ruskim državnim medijima, gdje služe kao potvrda da i poznati američki profesor zastupa tezu da je Zapad izazvao rat. To ne znači automatski da je Sachs „ruski propagandista“, ali znači da se njegove poruke uklapaju u važan dio narativa Kremlja.
Sporni stavovi o Kini i ljudskim pravima
Saks zagovara saradnju sa Kinom i protivi se novom hladnom ratu između Pekinga i Vašingtona. Kritikovao je američki odnos prema kompaniji Huawei i tvrdio da se pitanja nacionalne bezbjednosti koriste kao sredstvo ekonomskog obračuna.
Kontroverza je izbila kada je, upitan o represiji nad Ujgurima u Kini, odgovorio ukazivanjem na američka kršenja ljudskih prava. Koalicija 18 organizacija potom je pisala Univerzitetu Columbia, optužujući ga da izbjegava govoriti o kineskoj odgovornosti i ponavlja argumente kineskih vlasti.
Saks je kasnije tvrdio da za pravnu kvalifikaciju genocida nema dovoljno javno predstavljenih dokaza i zatražio nezavisnu istragu UN-a. Njegovi kritičari u tome vide relativizaciju represije, dok pristalice smatraju da on insistira na preciznoj upotrebi međunarodnog prava.
Tvrdnje o Kosovu i bombardovanju Jugoslavije
Saks je pažnju javnosti u Srbiji i regionu privukao tvrdnjom da je cilj NATO bombardovanja 1999. godine bio razbijanje Srbije, stvaranje Kosova i uspostavljanje američke vojne baze Bondsteel.
Kritika američkih interesa, legalnosti intervencije i posljedica bombardovanja svakako je legitimna. Problem nastaje kada se jedan izuzetno složen rat svede na unaprijed osmišljen plan za izgradnju vojne baze.
Takvo objašnjenje zanemaruje represiju na Kosovu, zločine, masovno protjerivanje ljudi, djelovanje OVK, propale pregovore i političke sukobe unutar samog NATO-a. Sachs za tvrdnju da je Bondsteel bio glavni cilj intervencije nije javno predstavio dovoljno čvrste dokumentarne dokaze. Zbog toga bi je trebalo tretirati kao njegovo političko tumačenje, a ne kao utvrđenu istorijsku činjenicu.
COVID-19 i sukob unutar Lancetove komisije
Saks je predsjedavao Komisijom časopisa The Lancet o pandemiji COVID-19. Tokom rada raspustio je grupu koja je istraživala porijeklo virusa, navodeći moguće sukobe interesa pojedinih članova povezanih s istraživanjem koronavirusa.
Kasnije je sve otvorenije govorio o mogućnosti laboratorijskog porijekla virusa i ulozi američki finansiranih biotehnoloških istraživanja. Kritičari su tvrdili da je bez dovoljno dokaza dao kredibilitet spekulacijama, dok je Sachs insistirao da ni prirodno ni laboratorijsko porijeklo nije definitivno dokazano i da je potrebna nezavisna istraga.
Spor je pokazao obje strane njegovog javnog djelovanja: spremnost da dovodi u pitanje zvanične verzije, ali i sklonost da nedovoljno dokazane pretpostavke iznosi sa velikim autoritetom.
Ozbiljan stručnjak koji izaziva ozbiljne sporove
Džefrija Saksa nije moguće pošteno predstaviti ni kao nepogrešivog svjetskog autoriteta ni kao marginalnog teoretičara zavjere.
Njegov doprinos borbi protiv hiperinflacije, dužničkih kriza, siromaštva, zaraznih bolesti i klimatskih promjena je značajan. Pomogao je da razvoj, javno zdravstvo i održivost postanu pitanja najviše međunarodne politike. Takođe je jedan od rijetkih poznatih američkih intelektualaca koji dosljedno kritikuju militarizam i dvostruke standarde vlastite zemlje.
Ali njegova karijera pokazuje i opasnost velikih, univerzalnih rješenja. U ekonomiji je ponekad potcjenjivao institucije i lokalne okolnosti, a u geopolitici često posmatra male države prvenstveno kao prostor sukoba velikih sila. U takvom pogledu Ukrajinci, Gruzijci, Sirijci ili stanovnici Balkana lako postaju figure na tabli između Vašingtona, Moskve i Pekinga, umjesto političkih zajednica sa sopstvenim interesima i odgovornošću.
Upravo zato Saksa vrijedi slušati, ali ne i prihvatati bez provjere. Njegova pitanja o američkoj moći, ratovima, siromaštvu i globalnoj nejednakosti često su važna i opravdana. Njegovi odgovori, međutim, nisu uvijek jednako uvjerljivi.