Frustracija prema Washingtonu sve je veća među tradicionalnim američkim saveznicima na Bliskom istoku. Zemlje Perzijskog zaljeva, koje se decenijama oslanjaju na Sjedinjene Američke Države kao ključnog bezbjednosnog partnera, sve ozbiljnije preispituju da li im američko vojno prisustvo i dalje donosi sigurnost ili ih, suprotno tome, uvlači u sukobe koje ne mogu kontrolisati.
Kako navodi The Washington Post, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar, Kuvajt i Bahrein sve su nezadovoljniji politikom administracije predsjednika Donalda Trumpa prema Iranu.
Poseban problem, prema arapskim i zapadnim zvaničnicima, predstavlja ono što u regionu vide kao nedosljednu i nepredvidivu američku politiku – Trump u jednom trenutku prijeti Teheranu, a zatim govori o napretku pregovora i mogućnosti diplomatskog rješenja.
„Trump je započeo ovaj rat, a mi plaćamo cijenu“, rekao je jedan zvaničnik iz Zaljeva za Washington Post, uz uslov anonimnosti.
„SAD NAS ČINE MANJE SIGURNIM“
Zemlje Zaljeva i dalje nemaju realnu alternativu višedecenijskom bezbjednosnom partnerstvu sa Washingtonom.
Katar i Bahrein na svojoj teritoriji imaju velike američke vojne baze, dok su Saudijska Arabija i UAE među važnim kupcima američkog naoružanja i partnerima Washingtona u regionu.
Ipak, rat sa Iranom promijenio je način na koji dio zalivskih država posmatra američku vojnu prisutnost.
„Ponašanje SAD-a u regiji čini ih manje sigurnima, a ne sigurnijima“, rekla je Anna Jacobs iz Instituta država Arapskog zaliva u Washingtonu.
Firas Maksad iz Eurasia Groupa smatra da je frustracija prisutna od samog početka sukoba. Prema njegovim riječima, američki saveznici osjećaju da su „nepotrebno uvučeni“ u rat koji Trump sada teško uspijeva okončati.
Jedan zapadni diplomata situaciju je opisao još direktnije.
Američke snage u regionu, rekao je, ranije nisu bile „oduševljeno“ prihvaćene, već su predstavljale neku vrstu nužnog zla.
„Sada se dovodi u pitanje i sama potreba za tim“, rekao je.
Saudijska Arabija i UAE traže druge opcije
Promjena raspoloženja ne znači da će zemlje Zaljeva preko noći raskinuti savezništvo sa Washingtonom. Za to jednostavno nemaju dovoljno snažnu alternativu.
Ali prvi signali promjene već postoje.
Sporazum o međusobnoj odbrani koji su nedavno potpisali Saudijska Arabija, Turska i Pakistan u evropskim diplomatskim krugovima se tumači i kao poruka Sjedinjenim Američkim Državama.
Jedan visoki evropski zvaničnik smatra da tri velike muslimanske države time pokušavaju da diversifikuju svoja bezbjednosna i odbrambena partnerstva.
„U njihovim očima, SAD nisu dovoljne“, rekao je.
To je posebno značajno za Saudijsku Arabiju, koja se posljednjih mjeseci našla pod pritiskom sa više strana.
Kraljevstvo je bilo meta napada Irana, ali i grupa koje podržava Teheran u Iraku i Jemenu. Huti su više puta napadali saudijsku energetsku infrastrukturu, dok je zatvaranje Hormuškog moreuza dodatno zakomplikovalo regionalnu trgovinu i izvoz nafte.
Trumpova politika izazvala nepovjerenje
Prema analitičarima koje citira Washington Post, najveći problem za zemlje Zaljeva nije samo sam rat već nedostatak jasne američke strategije.
Bader Al-Saif, profesor istorije na Univerzitetu u Kuvajtu, kaže da je Trumpova politika prema Iranu u regionu doživljena kao haotična.
„Čak i prije svih ovih Trumpovih promjena stavova, nije postojala jasna strategija“, rekao je.
Kao primjer naveo je američko-iranski memorandum iz juna, koji je prema njegovom mišljenju zanemario ključna pitanja za države Zaljeva – prije svega iranski arsenal balističkih projektila i podršku Teherana regionalnim saveznicima i oružanim grupama.
„Memorandum je bio šala“, ocijenio je Al-Saif.
Istovremeno, Bijela kuća odbacuje kritike i tvrdi da Trump i dalje održava „izvanredne odnose“ sa partnerima u Zaljevu.
Iz administracije poručuju da je diplomatija uvijek bila prvi izbor, ali da je Iran, kako tvrde, izabrao put nasilja.
Savezništvo sa SAD ostaje – ali povjerenje slabi
Paradoks trenutne situacije najbolje je opisao Douglas Silliman, bivši američki ambasador u Kuvajtu i Iraku.
On je tokom nedavne posjete regionu čuo i frustraciju prema Washingtonu i rastući bijes prema Teheranu.
„Ljuti su na Sjedinjene Američke Države jer su započele rat, a istovremeno zavise od SAD-a za opremu, municiju i obavještajne podatke“, rekao je Silliman.
Upravo tu leži najveći problem zalivskih država.
One mogu biti nezadovoljne Washingtonom, mogu tražiti nove bezbjednosne partnere i mogu razvijati odnose sa drugim velikim silama, ali ne mogu lako zamijeniti američki vojni kišobran.
„Šta god da uradimo, ne možemo reći ne Sjedinjenim Američkim Državama“, rekao je jedan zvaničnik iz Zaljeva.
Rat počinje da ugrožava i ekonomiju
Dugotrajni sukob ne predstavlja samo vojni i politički problem.
Ako se nastavi, posljedice bi sve više mogle pogoditi ekonomije zemalja Zaljeva, posebno turizam, međunarodne konferencije i velike investicione događaje.
Jesen i zima predstavljaju najaktivniji dio godine u regionu. Od oktobra do decembra održavaju se brojni samiti, konferencije, festivali i sportski događaji, uključujući i trke Formule 1.
Poseban test biće saudijska konferencija Future Investment Initiative, poznata kao „Davos u pustinji“, koja je planirana za kraj oktobra.
Ako međunarodni investitori, političari i poslovni lideri počnu izbjegavati region zbog bezbjednosne situacije, posljedice bi mogle biti mnogo šire od samog vojnog sukoba.
„Možemo se nositi i s ovim“
U Kuvajtu se, uprkos iranskim napadima dronovima i projektilima, dio svakodnevnog života već vratio u normalu.
Prodavnice rade, saobraćaj se normalizovao, kompanije funkcionišu, a mnoge ranije uvedene bezbjednosne restrikcije su ukinute.
Ipak, strah od produžavanja rata ostaje.
Bader Al-Saif podsjeća da je Kuvajt već preživio mnogo težu situaciju – iračku invaziju 1990. godine.
„Prošli smo i kroz gore stvari. Preživjeli smo okupaciju. Možemo se nositi i s ovim“, rekao je.
Ali istovremeno upozorava da sukob ne smije trajati još dugo.
Jer najveća opasnost za američki uticaj u Zaljevu možda više nije iranska vojna moć, već činjenica da njihovi tradicionalni saveznici počinju postavljati pitanje koje je do sada bilo gotovo nezamislivo: da li je Washington zaista dio rješenja – ili je postao dio problema?