Rano smo se iskrali iz grada, drugog dana Božića prije dvije godine. Sve je bilo tiho, okovano snijegom i ledom. Na putu prema jugu, jedva da je poneko vozilo prošlo. Nas grije želja za visinom i pogledom s vrha.
Sjedimo u restoranu nadomak naše početne tačke, dvocifreni je minus vani, a nebo vedro. Kažu da kad izvedri noću, temperatura ide još dosta niže. Takve su i prognoze za naredne dane, a mi krećemo u planinu. Tjeram samu sebe na svaki zalogaj, svjesna da će mi trebati.
Nešto kasnije, potpuno opremljeni, ulazimo u šumski pojas i krećemo se uz potok. U sebi se molim da nas planina primi i dozvoli nam da joj priđemo. Naučih to iz jednog filma u kome se narod Šerpa u Nepalu zahvaljuje planini prije samog uspona.
Noć brzo stiže, novog snijega ima dosta, prhak je, ne da se gaziti, a sat za satom se niže. Ne odmičemo daleko, prisjećam se silaska istim putem prethodno ljeto.
Polako shvatam da našu grupu vuče ambicija da se uslikamo naredni dan gore na vrhu Maglića, naše najviše planine.
Postaje sve hladnije, korak u krpljama je sve teži, duboka je noć. Oko nas se čuje samo zvuk vode i vidi poneki životinjski trag. Sami smo na svijetu, izgleda, rekao bi Dino Šaran. Ne razgovaramo, svako je u svojim mislima. Samo se smjenjujemo i prtimo snijeg naizmjenično.
Na kraju ipak odustajemo, uz nekoliko povreda, od kojih će se neke kasnije pokazati kao promrzline.
Ponavljam nepalski ritual. Sada molim planinu da nas pusti da izađemo, jer, s malo zimskog iskustva u planini, postajem svjesna da nismo ni imali šta da tražimo tu.
Planine me zovu, kako John Muir reče, i pohodim ih kad god mogu. Osluškujem sebe, svaki svoj korak koji često s naporom pravim. Ta velika prostranstva, uglavnom bez ljudi, mirno čekaju na dolazak nas, nepozvanih gostiju. Ista bi takva bila da mi uopšte ne dođemo, postojana i stabilna. Srećom, često su sasvim udaljena i nepristupačna, pa čovjek uglavnom ne ostavlja veliki trag. Vjerovatno bi ostavio da može. Idemo što dalje od grada, tamo gdje vladaju druga pravila, gdje priroda zasjeni svakog, bilo ljepotom ili surovošću. Naprosto je takva, nema pretvaranja. Vrhovni je vladar i ne možeš ništa protiv nje. I bolje je ne pokušavati, nego čekati tihi poziv i pravi trenutak za upoznavanje nekog novog dijela ove zemlje.
Poslije vjetrova Vitoroga i cjelodnevne škripe snijega pod nogama, ni mi više nismo isti. Poslije nekoliko obilazaka i bauljanja Visočicom samo u jednoj godini, znam da je svaki povratak tačno takav trebalo da bude. Poslije malo lutanja Perućicom i obroncima Maglića i Trnovačkog Durmitora, znam da se želim što prije vratiti i do Skakavca, da još jednom rashladi. Još su nedosanjani neki drugi vrhovi Volujaka i prostranstva Čvrsnice. Na Osječenicu i Klekovaču idem češće, bliži su. Počinjem da upoznajem Kozaru, njene potoke i stijene, koji se sa ceste ne daju vidjeti. Osmači, koja i nije na popisu “ozbiljnih” planina, radujem se zato što je još i drugačije srcu bliska. Zove i Šator, i Dinara, i Treskavica, i Orjen, svaki kamen i staza daleko od grada. Tu su i rijeke koje ih razdvajaju ili, bolje reći, spajaju. Previše je razdvajanja, a ovih dana beogradski Stray Dogg podsjeća da "too much madness brings too much sorrow" ili da previše ludila donosi previše tuge. Iščekujem jezera u dolini, te gorske oči, koje vam uzvraćaju pogled na sunčanom danu.
A do njih se ide samo srcem. Ranac na leđima je težak, nema lakih koraka, a prevelika želja za dolaskom na vrh može da košta. Prečice vam mora pokazati neko od domaćih planinara, sami često ne možete. Hrana i voda u planinskom katunu ili selu imaju bolji okus. Teme o kojima se priča su drugačije, a djeca su još pomalo stidljiva i dovoljan im je samo komad užeta za igru, makar to bilo i po ljetnom pljusku.
Zato volim ovu zemlju, brdovitu i vrletnu, koja bi mogla biti neka buduća Kanada ili Švajcarska, još neotkrivena. Ipak, ona ostaje samo nerazvijena, stalno u zapećku i sebično ušuškana u svoje smogove. Ravnodušni, daleko iznad, su vrhovi koji posmatraju sve što živimo.
