Da je kojim slučajem njegov konačni izbor, zaključan konstituirajućom sjednicom crnogorskog parlamenta, ponuđen kladioničarima, teško da bi itko uložio veći izos bez obzira o kojoj se opciji radilo.
Posebno nakon pritisaka koje je doživio u užoj i široj sredini, nemoralnih ponuda, lažnih novinarskih objava, ali i „pisama“ upozorenja od „autoriteta“ iz Albanije i BIH, pa i samog Azema Vlasija (kojemu to nije trebalo) do takozvanih prijatelja njegova oca. Kako mu jedan reče – nemoj Dritane - tvoj otac je bio pošten čovjek.
Zajednički nazivnik tim pokušajima lomljena je – nacionalnost.
Kada ga se nije moglo pokolebati strašenjem od četnika, separatista i revizionista svih vrsta sveli su ga na onu, njima, najsigurniju kartu koja na ovim prostorima ne maši - nacion.
Podsjeti me to na neke, ne tako davne, slučajeve političkog orjentiranje i discipliniranja u „regionu“.
Željka Komšića naprimjer, kada se mnogi u BIH ali i u Hrvatskoj nisu mogli načuditi da na listi njegovih kompetencija i kvalifikacija u prvom redu ne piše - Hrvat.
Mada bi taj red za njegove kritičare bio dovoljan. Šta će mu više!
Jer, kako se jedan Hrvat može zalagati za bilo što drugo nego za isključivo hrvatski nacionalni interes? Ako vam je taj cilj osnovi i jedini onda možete biti i hulja i kriminlac. Jednom je i notorni Dodik priznao da je okrenuo ćurak tek nakon svih pokušaja da bude reformista i nudi socialdemokraciju.
„A kada sam, reče, počeo uzvikivati Srbin, Srbija – svi su me čuli.“ I eto im.
Ili slučaj mlađanog „novodemokrate“, tada političkog početnika, psihijatra Petrova, koji je sve do „one neprospavane noći“ naumio podržati Milanovića za premjera, a onda ipak shvatio da mu u prvom redu kompetencija i kvalifikacija stoji „katolik“.
Popuštajući na taj način pod pritiscima iz redova homofobnih skupina i kleronacionalista.
Zbog toga je građanin Abazović netipičan.
Ali istovremeno i nada da je odmak od tridesetogodišnje prakse moguć.Posebno bi njegovu zadaću trebali prepisivati u BIH.
Bez takvog zaokreta teško je očekivati istinske promjene, stvarnu demokratizaciju i poštivanje građanskih normi.
Dobro, postoji određeni rizik, na što kritičari u Crnoj Gori, što iz iskrene bojazni što s figom u džepu upozoravaju, da je pobjednička koalicija u Crnoj Gori prihvatila zahtjeve Dritana Abazovića samo kako bi preuzela vlast. I kako će ga, nakon nekog vremena, „šutnuti“ i vratiti se na vjersku, prosrpsku i prosrusku agendu.
Pa je onda, po toj logici, bolja bilo kakva, pa i ovakva dosadašnja „privatna“ država od rizika da padne u ruke ruskog utjecaja. Američki utjecaj je, podrazumjeva se, prihvatljiv. Ili će se izgubiti suverenost? Koja? Čija?
Građanin Abazović je toga sigurno i sam svjestan, ali to ga nije moglo zaustaviti da preuzimajući ovaj rizik pobjedi ne samo najdugovječnijeg, na vlasti, Mila Đukanović, već i svoje kritičare te malodušnost i beznađe balkanskih glasača.
Ostalo će, kao i do sada, pokazati vrijeme.
