Kakvi su efekti smještaja i samostalnog boravka djece u bolnicama po emocionalno stanje i mentalno zdravlje djece koje je prateći dokument inicijativi koju je danas Ministrastvu zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske uputila aktivistkinja Nataša Stanković svoje mišljenje su dali mr Nadežda Savjak, specijalista kliničke psihologije i transakcioni psihoterapeut i Saša Risojević, dipl psiholog i psihoterapeut u superviziji.
Njihovo mišljenje prenosimo u cjelosti:
Razvojna i klinička psihologija insistiraju na brojnim istraživanjima potvrđenoj činjenici da je osnova razvoja zdrave ličnosti sigurna afektivna privrženost majke i djeteta. Prema teoriji afektivne vezanosti (attachment), sigurna vezanost proizilazi iz djetetove procjene dostupnosti njegove majke (ili druge bliske ličnosti). Dostupnost podrazumijeva da je majka djetetu fizički dostupna. Čuveni psiholog Bowlby je nedostatak pristupa nazivao razdvajanjem ili gubitkom, zavisno od toga da li je privremene ili trajne prirode (Bowlby, 1973). Dok je Bowlby naglasio važnost fizičke pristupačnosti majke, Ainsworth je pojasnila dva druga aspekta dostupnosti koja su važna za privrženost. Prvo, dijete mora razviti uvjerenje da su komunikacijske linije s majkom otvorene, i drugo, dijete mora vjerovati da će njegova majka odgovoriti ako je pozove u pomoć (Ainsworth, 1990; Kobak & Madsen, 2008. ). Kako djeca postaju starija, sve su sposobnija tolerisati fizičku udaljenost od majke jer možda još uvijek mogu komunicirati s njom i jer očekuju utjehu nakon ponovnog susreta.
Razdvajanje roditelja i djeteta događa se iz mnogih razloga, kako neželjenih, tako i dobrovoljnih:
hospitalizacija na ranom uzrastu, ratne separacije, razdvajanje tokom ekonomskih migracija roditelja, trgovina ljudima itd. Nezavisno od okolnosti separacije, psihološka istraživanja već decenijama potvrđuju da su efekti separacije na dječiji socijalno-emocionalni razvoj, blagostanje i mentalno zdravlje redovito negativni. Oni su teži kada se razdvajanje produži ili ga prate drugi oblici lišavanja ili viktimizacije. Pravdanje razdvajanja majke i djeteta vanrednim okolnostima ignoriše ozbiljne psihološke rizike i prava djeteta koja počivaju na ovim psihološkim istinama.
Prema „Povelji o pravima djece u bolnicama“ Evropskog udruženja za djecu u bolnici, a koja je donešena 1988. godine u Holandiji i u skladu je sa „Konvencijom o pravima djece“ kao krovnim dokumentom čiji je potpisnik i BIH predviđaju se prava djece prije, tokom i nakon boravka u bolnici. Imajući u vidu navedenu temu posebno se izdvaja nekoliko članova Povelje i to:
Član 1. - Djecu je potrebno primiti u bolnicu samo ukoliko im se njega koju zahtjevaju, ne može jednako
dobro pružiti kod kuće ili u dnevnoj klinici.
Član 2. - Hospitalizovana djeca imaju pravo, tokom cijelog boravka u bolnici uz sebe imati roditelja ili
nekoga ko ga zamjenjuje.
Pravo sve djece, da imaju roditelje uz sebe cijelo vrijeme i bez ograničenja, je važan dio njege djeteta u bolnici.
Ako su roditelji u nemogućnosti ili ne žele preuzeti aktivnu ulogu u njezi svog djeteta, dijete ima pravo primiti njegu od strane pogodne zamjenske osobe, koju to dijete kao takvu prihvata.
Pravo djece da imaju uz sebe roditelje svo vrijeme, uključuje sve situacije gdje oni trebaju ili bimožda mogli trebati svoje roditelje npr:
• tokom noći, bez obzira hoće li se dijete probuditi ili ne;
• tokom tretmana i /ili pretraga sa ili bez lokalne anestezije, sa ili bez uspavljivanja;
• tokom primanja anestezije i odmah nakon buđenja;
• tokom razdoblja kome ili polusvijesti, te tokom postupka oživljavanja kada se i roditeljima treba
pružiti puna podrška.
Član 3. - Svim roditeljima potrebno je ponuditi smještaj, treba ih ohrabriti i pomoći da ostanu uz dijete
Navedeni članovi propisani ovom Poveljom utemeljeni su na psihološkim istraživanjima i teoriji tzv. atačmenta- afektivne vezanosti. Rene Spitz je posmatrajući i radeći sa djecom koja su duže vremena bila odvojena od svojih roditelja tokom bolničkih intervencija ukazao na sindrom hospitalizma .Ovaj sindrom odlikuje niz negativnih psiholoških poosljedica na koje su posebno osjetljiva djeca od 1 do 4 godine starosti. Na nepovoljnost ishoda će značajno uticati dužina razdvajanja, uzrast djeteta kao i kvalitet ranije relacije djete roditelj.
Tokom razdvajanja djece od roditelja kod djece se mogu identifikovati 3 faze, poznate kao faze POP-a
- Protest – Vrlo intezivno emotivno reagovnje djeteta na razdvajanje praćenom plakanjem, udaranjem, bijesom i može da traje nekoliko dana
- Očaj – je period kada dijete počinje da vjeruje se roditelj neće vratiti ma šta ono činilo i tada dolazi do smirivanja tjelesnih aktivnosti, ali je dijete apatično i bez emocioanalnih reakcija. U ovoj fazi može doći i do značajnih regresija na ranije faze razvoja djeteta ali poremećaja kontrole sfinktera, ishrane i spavanja.
- Poricanje – je faza kada prividno djeluje da je dijete adaptirano na situaciju, ali se u stvari radi o poricanju djeteta da mu je neko potreban. Dijete često počinje vjerovati da će ga važne osobe napustiti te da se nikom ne može vjerovati.
Rano odvajanje je takođe izričito povezano sa nesigurnom-dezorganizovanom vezanošću i kasnijim problemima mentalnog zdravlja. Razlog za to je što djeca nemaju razvijen pojam vremena te i kraća odvajanja mogu doživljavati kao veoma duga, što će značajno uticati na intezitet negativnih posljedica odvajanja. Takođe, zbog dječijeg egocentričnog pogleda na svijet, moguće je da će odvajanje od roditelja posmatrati kao kaznu te će osjećati intenzivnu krivicu, nezrelo procjenjući da su sami krivi što su ih roditelji ostavili.
U studiji francusko-kanadske djece predškolskog uzrasta, oni koji su doživjeli pomak sa sigurne vezanosti na nesigurnu/ neorganiziranu vezanost, najvjerojatnije su doživjeli gubitak roditelja ili bake ilidjeda ili roditeljsku hospitalizaciju između procjena (Moss, Cyr, Bureau, Tarabulsy, I Dubois-Comtois, 2005.). Nadalje, produžena odvajanja od mjesec dana ili više prije dobi od 5 godina povezana su s povećanim rizikom struktiriranja graničnog poremećaja ličnosti u adolescenciji i odraslom dobu (Crawford, Cohen, Chen, Anglin i Ehrensaft, 2009).
Neka od mogućih posljedica su sužavanje interesovanja i veća zatvorenost djeteta, kao i apatija i razvijanje povećane zavisnosti i nesigurnosti. Nakon povratka u porodicu djeca često ispoljavaju separacionu anksioznost i „ljepljivost“ za roditeljam odbijajući da se separiraju i nakratko )odlazam roditelja u kupatilo npr.)
Pored navedenog, proces odvajanja i uvođenja djeteta u, za njega, bezizlaznu situaciju postoji rizik doživljavanja užasa i traumatske bespomoćnosti, čak i kada dijete nije izloženo invazivnim procedurama. Dijete preplavljeno anksioznošći nema mehanizume kojima bi moglo ovladati nepoznatom bolničkom situacijom i doživljajem napuštenosti, ma koliko ljubazno i empatično bilo najčešće prezaposleno osoblje. Ovo iintezivno neprijatno iskustvo može dovesti do potpune izmjenjenosti djetetovog doživljaja sebe kao nevažnog i nemoćnog, drugih odraslih kao opasnih, naročito ukoliko je dijete izloženo neprijatnim tretmanima, kao i do toga da se svijet posmatra kao nesigurno mjesto. Upravo ovakvi obrasci razmišljanja predstavljaju osnovu za razvoj depresije i anksioznosti i uveliko će otežati dalji zdrav razvoj ličnosti. Kliničko iskustvo i psihoterapijska praksa prepuni su pacijenata čije anamneze uključuju separaciju na ranom uzrastu.
Nadalje, kako bi se dijete zaštitilo od užasa koje osjeća, moguć je nastanak i disocijacije (cijepanja ličnosti) kao mehanizma odbrane, u kojem dolazi do razdvajanja neprijatnih podražaja i emocija od svijesti djeteta. Ovaj mehanizam zatim postaje dominantni način za suočavanje sa stresom te vodi ka značajnim izmjenama u ličnosti i ponašanju djeteta. Moguće su trajne posljedice na spremnost za izražavanje potreba i osjećanja, uspostavljanja povjerenja i bliskosti sa roditeljima i drugima, slike o sopstvenoj vrijednosti i važnosti.
Holistički pristup dječijem zdravlju ne smije ignorisati činjenicu da postoje ozbiljnii negativni efekti separacije od roditelja na tjelesni imunitet djeteta, ali i psihološku rezilijenciju. Stoga u potpunosti podržavamo Vaše napore da apelovanjem na Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite zaštitite dječiji razvoj i prevenirate dugotrajne malformacije u strukturi ličnosti djece koje se mogu manifestovati decenijama kasnije u vidu deklanširanja anksioznih i depresivnih kliničkih slika, te razvoja poremećaja ličnosti u odraslom dobu.
