Ovaj tekst je tek prikaz zbira utisaka i impresija nakon jednodnevne posjete trodnevnom programu, onih koji su opstali i nakon više od petnaest dana.
Na obod najveće lipove šume u Evropi, kako kažu organizatori Hajde Festivala za Popovicu (Nacionalni park Fruška gora), dolazim 14. jula, poslijepodne. U toku su pripreme scene i tehnike za program trećeg dana Hajde Festivala. Alvise Lindenberger, organizator Hajde Festivala govori mi da je u toku međunarodna razmjena ConneXt, da artistice i artisti iz deset zemalja izvode performanse, hepeninge, individualne i zajedničke radove i da su – manje više – sami sebi publika. Odmah me upoznaje sa Francom Burandt, učesnicom razmjene koja upravo izvodi performans „In a Coccon“. Franca me hospitalizuje u čahuru koja predstavlja one kapsule u kojima obitavaju larve. Reprodukuje govor o rastu i inkubaciji dok kroz rupu na čahuri ubacuje i odmiče prema meni figure koje bi bile tik pred mojim licem da nisam fotografisao, plešući u – kako kaže - skrivenoj svjetlosti unutrašnje tišine.
Dvadesetak metara iznad, u Gorskom smješku, dobijam domaću kafu sa mlijekom. Pokušavam da shvatim ko je učesnik, a ko publika na festivalu, drugim riječima, razmišljam ko će mi reći šta sam propustio u protekla dva dana. Upoznajem tada Nevenu Kočović, glumicu koja je diplomirala na Fakultetu dramskih umetnosti u Prištini / Zvečanu, koja će mi nekoliko dana kasnije napisati svoj komentar: „Hajde festival, kao i sam Conext, predstavljaju za mene nešto potpuno novo, drugačije. Na ovom festivalu učestvovala sam sa svojom klasom, na kojoj sam pre nepunih mesec dana diplomirala. Hajde je talas mladalačke, pokretačke energije, i to sve smešteno u sred šume. Predivno je bilo, i velika čast, sarađivati sa tako divnim umetnicima, našim kolegama iz Švajcarske, ali i drugih zemalja. Radionice koje smo mogli da pohađamo tih pet dana ticale su se raznih tema, a uglavnom su se ticale teatra pokreta, govora tela. Svakog dana postojao je izbor, s obzirom da se po nekoliki radionica dešavalo istovremeno. Neke od njih ticale su se ritma, neke plesa, tj. na koji način svest da nas neko gleda utiče na nivo naše prepuštenosti igri. Dalje, neke od radionica ticale su se upoznavanja nas međusobno sa drugim učesnicima kampa, na vrlo kreativan i uzbudljiv način. Svakog jutra postojale su radionice joge ili tai chi-ja za one najvrednije. Loše vreme, kiša, bunt naših ljubaznih komšija nisu ni na jedan način ugrozile prvi Hajde festival i time je lepota mladosti još više došla do izražaja. Živela umetnost, živeo HAJDE!“. Rade Obradović, izvođač i artist iz Valjeva koji živi u Beogradu, poslao mi je svoj komentar: „Svakodnevna kafa dobijala je ukus komune, energija magične kugle koja je širila zrake koji se probijaju kroz šumu u kojoj su umetnici sekli sočne pomorandže na različite načine i borili se protiv rata koji se desio u Kolumbiji. Na duhovit način prikazani su stereotipi muškog i ženskog života kroz ispijanje piva i gledanje ženske fudbalske reprezentacije. Nije se zaboravilo ni na najstarije i njihov svakodnevni život koji se sastoji od teškog hoda, gde i neravnina na tepihu može biti prepreka. Videli smo širinu i mogućnost cirkuskih elemenata, akro balansa uz neverovatan humor i improvizaciju uz pomoć koje smo se borili protiv ovog sistema vrednosti, politike i pronalazili način kako da komuniciramo, istrajemo i nastavimo da radimo svoj posao.
Dok traje tonska proba, komšija u kući pored pokušava skrenuti pažnju na svoj program – bunt, kako Nevena reče. Više od performansa, hepeninga, igre i plesa, više od Pala i pola Banjaluka, komšija voli Garu, njene bijele ruke i zvuk motorke dok reže šiblje i grančine. Nekoliko minuta kasnije dolazi policija, već treći put. Alvise mi objašnjava da je pomenuti dan prije motorkom uređivao čak i živu ogradu ispred kuće, dvadesetak metara od scene, dok je program trajao. Konvencionalna pozorišta ne suočavaju se s ovakvim izazovima, osim kada politički motivisani pojedinci odluče da prisustvuju predstavi za koju unaprijed pretpostavljaju da je uvredljiva i nepodobna u odnosu na njihove svjetonazore, ideologije i vrijednosti. S druge strane, konvencionalna pozorišta nastoje dati sve od sebe da sadržaj dospije do svih recipijenata, u cjelosti, pod istim uslovima recepcije, stoga ne postoji mogućnost da neko bude bude natjeran da bude publika i da se nazor smjesti u udobno gledalište. No, ovaj slučaj je posve drugačiji - ako Hajde Festival ometa red i mir pomenutog komšije glasnoćom, zbog čega onda taj isti komšija ometa vlastiti red i mir? Je li riječ o prividu koji zaokružuje stvarnost, o podvali samom sebi da bi izgledalo kao da se ništa nije desilo ili je u pitanju tek retrospektivna halucinacija, ne bih znao. Ne interesuje me ni da li je platio kaznu i koji je njen iznos, tek mi je kao i svim ostalim stalo da program trećeg festivalskog dana počne bez opstrukcija. Koliko je velika njegova gordost, a koliko gorda njegova malenost u vremenu i prostoru – zaključite sami.
Nekoliko minuta nakon što je policija otišla, na sceni je počeo performans „Summer Flow“ Jelene Kikić i Nenada Savkovića. Novosadski dvojac znan kao NS AcroBalance, uz song Breezeblocks sastava Alt-J, između ostalih, izveo je plesnu tačku, rezultat istraživanja kretanja iz različitih perspektiva. Potom je David Melendy, moderator festivala, zamolio publiku da sceni okrene leđa kako bi vidjeli naredni performans. Rade Obradović i Alex Zain iz Beograda tako su započeli društveni eksperiment ispitivanja svijesti o sistemu u kojem živimo i reakcijama na njegove posljedice, performans Cut off Point. Višednevno pretraživanje pod pojmom kapitalizam dvojici mladih umjetnika i izvođača donijelo je građu koja im je poslužila kao pozadinski govor u performansu koji izvode ćutke. Industrijalizacija, srednja i mala preduzeća, konkurencija, tržište, eksploatacija – svi ti pojmovi zvone u pozadini dok Obradović i Zain, koristeći metaforu planine i vrha koji treba dostići, opremaju jedan drugog za planinarenje. Postavljajući pitanje da li je uspjeh moguć i da li cilj postoji koriste snagu i spretnost svog tijela da jedan drugog odvuku na svoju stranu. Kreću se različitim intenzitetima, u istom pravcu, suprotnim smjerovima dok neko iz publike ne odluči da makazama uništi rekvizit.
Čekam da neodređen neko u publici presudi bespotrebnoj patnji i neopravdanom stradanju dvojice malih preduzetnika, razmišljam može li performans završiti tako da rekvizit ne bude uništen. Na primjer, neko će uhvatiti rukom uže po sredini, dovesti njih dvojicu u takvu pozu da skinu uže jedan sa drugog ili svako sa sebe, no pitanje je koliko bi vremena bilo potrebno dvojici mladih preduzetnika da shvate i razumiju ono što im je ionako jasno, protiv čega ustvari najviše rade. U nekoj drugoj prilici neka druga publika možda bi zanemarila makaze, očigledno rješenje postavljeno u prvi plan. U ovom konkretnom slučaju, uže je presjekla Jasmin Kiranoglu, umjetnica koja je dva dana ranije na istom festivalu izvela performans „Oranges“ koji nisam vidio, o kome su mi govorili mnogi. Jelena Tošić, učesnica ConneXt razmjene iz Beograda kaže: „Devojka je uništavala jednu po jednu narandžu i meni je bilo sve teže i teže da gledam, i saosećala sam sa njom kao da započinje nešto mnogo važno da radi, a onda to uništi jer previše čeprka po tome. Kao kad si klinac pa hoćeš da vidiš šta sve ima u autiću i onda ga polomiš pa bi posle da ga sastaviš, ali ne može“. Prema riječima Kiranoglu, narandža je objekt i simobl za otkrivanje, ranjivost, senzualnost i više od toga – polazište za vaše asocijacije.
Poslije Cut off Point, prikazana su još tri performansa i jedna predstava. Anne Sauvageot izvela je stand-up komediju pod nazivom „That’s all?“. Odjevena po ukusu i izrazu profanog jet seta, euforično trčeći ukrug oko scene i na sceni, Sauvageot je skupljala raznovrsno smeće koje je potom postavila na scenu, histerično opominjući da to što je skupila nije i ne može biti dovoljno. Posmatrao sam to naizgled bezumno i neorganizovano kretanje s crnom plastičnom kesom u rukama – znate li šta je unutra. Znamo, naravno - smeće. Kako god ga upakovali, smeće će uvijek biti smeće. Je li to sve? Da. Ustvari, možda. Zavisi hoće li uvijek biti dovoljno smeća koje se, vješto upakovano, može postaviti na scenu, makar ona bila društveno-politička. Ana Vrbaški i Marko Dinjaški (Alice in WonderBand) potom su izveli perfomans „Kiss“, priču o igri, flertu, začikavanju, nadmetanju i ljubavi. Najavljena tridesetominutna muzička komedija trajala je mnogo duže, a sasvim je moguće da mi se to učinilo zbog sinergije poljupca koja se mogla osjetiti u glasu i pokretu, na sceni i u publici. Kao što je moguće i da mi se učinilo kako publika koja mahom nema veze sa Balkanom ipak uspijeva pratiti ritam nešto starijeg ali dobro znanog songa: Zapjevala sojka tica. Sve je moguće, zapravo, kad je poljubac u pitanju, tek su matrice i šabloni nemogući.
Nekoliko trenutaka poslije, zvuk EKG pratio je kretanje sivih origami figura koja su se sa sredine scene povlačile prema zavjesi ispred koje se pojavila Jenny Szabo. Performans dvadesetšestogodišnje umjetnice nazvan „Pitch“, završni rad na Akademiji Dimitri u Švajcarskoj, upozorenje je publici da nesvjesnom kupovinom gotovo uvijek mogu dobiti ono što žele. „Sve se može kupiti, čak i raj“ – poručuje Szabo dok, pokušavajući da osjeti sve više i više kontrole nad tim sistemom, gubi vlastitu slobodu. Dok u pozadini slušamo „The Young Conscript and the Moon“ sastava Balanescu Quartet, Shabo na scenu spušta vješalicu na koju će postaviti sako koji nosi, da bi potom isti taj sako opet obukla. Nekoliko puta, Szabo ponavlja šta sve može da se kupi, naravno, ne izostavljajući s tog spiska samu sebe, pogotovo samu sebe – kako to ona već naglašava. Njena igra na sceni zarobljena je u priči, a ne u prostoru, jer teško bi bilo reći da je njena priča izmišljena samo za potrebe ovog performansa. Nakon što govor ponovi drugi put, na scenu će izaći sa tv prijemnikom na glavi. Njeno lice, takoreći u krupnom planu, u sintezi sa tjelesnim i glasovnim izrazom, nakon ko zna kog ponavljanja istog teksta, blijedi kao robotizovana i klijentelističa (ne)svijest pukog konzumenta, njegove životne navike i komunikacione prakse. Sve se može kupiti, naglašava Szabo, toliko puta da čovjek ne može a da se ne zapita u kojim uslovima i u kojoj jedinici vremena čovjek može da živi a da ne troši.
Treće festivalske noći, kao završnica Hajde Festivala, odmah poslije performansa „Pitch“, izvedena je predstava „Život moj“ studenata i studentica Fakulteta dramskih umjetnosti u Prištini, odnosno Zvečanu. Pripremajući ispitne radove, sada već diplomirani glumci i glumice priredili su interpretacije ličnih ispovijesti stvarnih likova o životnom putu, ratnim dešavanjima, nesporazumima, nerazumijevanju, svađama sa partnerima i roditeljima, nesretnim ljubavima, prilagođavanju, pokušaju asimilacije, čuvanju golog života. S ove vremenske distance, ne mogu se u potpunosti sjetiti niti jedne od tih priča, a nisam mogao ni dan poslije. Smatram da to nije greška i da takve priče uopšte nije moguće prepričati ako na sceni nema radnje ili zbivanja, jer je publika tada upućena da istraži svoje stanje i vlastitu predpriču, da se prepusti monolozima ritmično postavljenim na scenu pod otvorenim nebom. „Za one hude što život bez jala žive / A život im se / Povazdan / Ruga“ – kako piše u Hiži u Milama navodi Mak Dizdar, pjesnik koji je umro na taj dan, prije 48 godina. Izvinjavam se što vam uskraćujem zadovoljstvo prepričavanja ličnih priča koje su izvedene na sceni. Umjesto opravdanja, prihvatite uvod u moju predpriču: u tim trenucima navršile su se 23 godine moga postojanja. Možda je to razlog zašto se nisam ni najmanje potresao kad sam shvatio da, vrlo naivno, nisam pretpostavio da bi u predstavi „Život moj“ neko reprodukovao pjesmu istog naziva koju izvodi Josipa Lisac, objavljenu 1970. godine: Sad nas baca, sad nas diže / sad nas nema pa smo bliže / nekad sjajan, nekad bijedan / ali za me samo jedan / Život moj, život mój.
„Zbog uspešnog održavnaja, HAJDE! će se održati ponovo! Još uvek diskutujemo da li će to biti sledeće godine ili pak 2021, ali ćemo sigurno imati nekoliko manjih, HAJDE! Promo dešavanja u narednoj godini“ – kaće Iva Lindenberger, jedna od organizatorica festivala i dodaje: „Što se tiče ConneXta, međunarodne omladinske razmene mladih umetnika, prošao je bolje nego što smo očekivali! Mladi umetnici iz Srbije i Švajcarske su oduševljeni radionicama kojima su prisustvovali, a prijateljstva kao i začeci nekih poslovnih odnosa su se rodili - a to je upravo bio cilj ConneXta. I ConneXt ćemo sigurno ponoviti ukoliko nas Švajcarska fondacija Movetia ponovo podrži, samo je moguće da ćemo ga 2020. organizovati u Švajcarskoj, dok je 2021. ponovo rezervisana za Srbiju“.
