Najveća jugoslavenska filmska zvijezda
nije bila tipična slavenska ljepotica. Najbolje je utjelovljavala
djevojke iz susjedstva, a kada je i glumila seljančice, tom svojoj
zapadnjačkom, mondenom fizionomijom uvijek je glumila seljanke koje žele
i mogu postati nešto više. U filmu Gorana Paskaljevića “Bure baruta” postoji scena koja se usjekla u pamćenje svakom tko ga je gledao. U toj sceni, gradski nasilnik - kojeg glumi Sergej Trifunović
- ulazi u noćni beogradski autobus. U polupraznom busu on se okomi na
staru, ali otmjeno odjevenu gospođu. Osorno je upita “sjeća li se
vremena Turaka” koji su “vladali 500 godina”. Kad ona odvrati niječno,
pita je sjeća li se Nijemaca, pa sjeća li se “ovog rata”. Nastojeći
umaći verbalnom zlostavljanju, starica se preseli na drugo sjedište, no
siledžija ne popušta, gnjavi je dalje i dalje, da bi prijeteći ustvrdio
da je “tako to kad nitko ništa ne pamti” pa nam zato treba još jedan,
idući rat. Žena koju Trifunovićev lik zlostavlja tek je uzgredni lik u filmu.
Ima svega nekoliko rečenica teksta. Ne saznamo joj ime: na špici i u
filmografiji lik se navodi kao “Žena iz autobusa sa šubarom i lisičjim
krznom”. Ipak, svi koji su gledali Paskaljevićev film neizbježno su
zapamtili ovu scenu, a zapamtili su je zbog lica koje se vidjelo ispod
šubare. Bilo je to - naime - lice Milene Dravić. Scena u kojoj se mlada bitanga iživljava na starici koja “ne pamti ni
Turke ni Nemce” te je 1998. imala jasne političke konotacije. Kroz tu
scenu progovarao je ideološki i vrijednosni jaz dviju generacija:
generacije koju je formirao (ili deformirao rat), te starije generacije,
naraštaja kojem su mladi patriotski junoše zamjerali sve: zamjerali
život u socijalističkim stanovima, zamjerali odmarališta i K15,
zamjerali krotku šutnju koja je kupljena konformističkim komoditetom. A
scena iz “Bureta baruta” ne bi bila tako efektna da Ženu Iz Bivših
Vremena nije utjelovljavala glumica koja je i sama bila otjelovljenje
Bivših Vremena. Prikazujući poniženje i poraz generacije odrasle u socijalizmu, Paskaljević je tu generaciju predočio kroz njeno zaštitno lice. A Milena Dravić - glumica koja je umrla prošlog tjedna - doista je
bila zaštitno lice generacije socijalizma. Bila je to ne samo zato što
je bila najveća ženska zvijezda jugoslavenskog filma. Bila je to ne samo
zato što je glumila u najslavnijim filmovima te epohe, u rasponu od
ideoloških velespektakala do prgavih disidentskih filmova. Milena Dravić
nije bila samo velika glumica koja je glumila u velikim filmovima
(premda je bila i to). Ona je imala karakteristiku koju imaju prave, velike filmske
zvijezde. Glumačko lice i metafilmska pojava Milene Dravić, naime, nisu
samo pričali priče filmova u kojima je glumila. Najbolji režiseri s
kojima je Dravić radila znali su iskoristiti njezin izgled, talent i
metafilmsko značenje da bi ispričali veliku žensku priču jugoslavenskog
20. stoljeća. Kroz uloge koje je akumulirala, Milena Dravić je tijekom
desetljeća postala i mimo svoje kontrole svojevrsni ideološki znak.
Upravo taj znak je ono s čim se brutalno obračunava Trifunovićev lik u
sceni iz beogradskog autobusa. On u njoj ne kinji samo Ženu s lisičjim
krznom. On kinji ono što je lice Milene Dravić značilo. Meteorski uspon Zvjezdani uspon Milene Dravić bio je meteorski. Mlada balerina bez
glumačkog obrazovanja, Dravić je prvu ulogu dobila u 19. godini, u
Sarajevu. Ulogu u filmu “Vrata ostaju otvorena” dao joj je slovenski Čeh
i jedan od prvih majstora mladoga jugoslavenskog filma, František Čap.
Samo tri godine kasnije, Dravić će u 22. godini dobiti glavnu pulsku
nagradu za ulogu u Bauerovoj “Prekobrojnoj”. Postala je najmlađa
dobitnica pulske glumačke nagrade u povijesti. Istodobno, postala je
jugoslavenska superzvijezda, što će ostati do smrti. Kako je moguće da
je očito darovita amaterka u samo tri godine pokorila kinematografiju?
Je li riječ bila samo o (očitom) talentu? Ili je u tom licu ta
generacija vidjela nešto što je željela vidjeti na ekranu? Ostatak teksta pročitajte OVDJE. Izvor: Jutarnji.hr Piše: Jurica Pavičić