I moglo bi se, možda, i reći da se veličina nekoga povijesnog prevrata može najpouzdanije izmjeriti silinom književne i umjetničke generacije koji je uz njega stasao. Ujedinjenje južnih Slavena i nastanak prve Jugoslavije, kojim započinje naša suvremenost, označila su trojica velikih pisaca naših jezika, trojica velikih pisaca Jugoslavije. Na svijet su došli u godini dana: Ivo Andrić, rodio se 9. listopada 1892, Miroslav Krleža 7. srpnja 1893., i Miloš Crnjanski 26. listopada 1893. Prvi se rodio u Travniku, premda je ustvari iz Sarajeva. Drugi rođen je u Zagrebu. Treći u Crnogradu, u Csongrádu, u Čongradu, varoši na jugoistoku današnje Madžarske. Andriću otac je bio školski poslužitelj, tuberan u obitelji tuberana, umire prije nego što će ga sin upoznati. Zvao se Antun. Krležin otac nezakonito je, izvanbračno dijete razbaštinjene plemenitašice. Sin će po njemu ponijeti ime, a živjet će skoro stotinu godina. Crnjanskijev otac Toma, sitni činovnik, izdanak osiromašenog srpskog građanstva u Ugarskoj, dodatno će dopasti nevolja zbog srbovanja po Csongrádu. Mati Andrićeva Katarina Pejić je domaćica, iz siromašne kuće. Krležina mati Ivka Drožar, šesto dijete u zidarevoj kući, iz rodnog je Varaždina stigla u Zagreb da se zaposli kao sluškinja. Majka Miloša Crnjanskog Marija Vujić bila je iz Pančeva.
Andrić je rastao kao manjinski katolik u pretežitoj muslimanskoj sredini. Prvi učitelj bio mu je pravoslavac, Srbin. Pohodio je u Sarajevu Prvu gimnaziju. Krleža, nakon što je ponavljao četvrti razred Kraljevske velike gornjogradske gimnazije, upisuje vojnu školu u Pečuhu. Crnjanski završava temišvarsku katoličku gimnaziju, koju su vodili tamošnji redovnici pijaristi. Poslije rata će studirati književnost, ali u Beču 1913. upisuje studij medicine, koju ne završava. Andrić će slavensku književnost i povijest studirati u Zagrebu, Beču i Krakovu, te će doktorirati u Grazu. Krležinom će školovanju dohakati rat, ali još više Krležine intelektualne i revolucionarne ambicije. Ali suštinski govoreći, sva trojica bili su samouki. Jezik na kojem su se obrazovali i na kojemu su se intelektualno formirali za Andrića i Crnjanskog bio je njemački, a za Crnjanskog i Krležu madžarski. Naravno, uz jezik materinji, koji su različito nazivali i interpretirali, ali koji im je, sasvim pouzdano, bio zajednički.
Prema mobilizacijskom pozivu i rasporedu, Crnjanski i Krleža našli su se u Galiciji. Krleža je odmah otamo vraćen zbog lošega zdravlja. Crnjanski je ranjen, i veći dio rata provodi po bečkim bolnicama. Obojica su austrougarski oficiri. Andrić nema vojnih iskustava, ali jedini među njima ima iskustvo zatvora i deportacije. Sumnjičen za nakanu rušenja monarhije. No, sva trojica su u ta rana doba na približnim političkim stanovištima. Krleža je, istina, najradikalniji: još za balkanskih ratova odlazi u Srbiju da se prijavi u dragovoljce. Andrić je najuplašeniji, vjerojatno i s razlogom, jer mu je život doista ugrožen. Crnjanski je već pun sebe. Stiže u Zagreb, pomalo s ogorčenjem vojnika poražene vojske.
Prvi među njima nešto će objaviti Andrić: pjesmu “U sumrak” štampa 1911. u Bosanskoj vili. Tipičan je to primjer bolešljive gimnazijske lirike, danas vremenom pregažene. Tri godine zatim Krleža u nastavcima, u Književnim novostima, tiska “Legendu”, koju će kasnije podnasloviti kao “Novozavjetnu fantaziju u tri slike”. Premda su u verziji iz 1914. slike bile četiri. Prva se zbila “u uljiku među maslinama”, druga “u istočnjačkoj krajini”, treća u getsemanskom masliniku, za olujne noći s Velikoga četvrtka na Veliki petak, četvrta na Golgoti, o Velikom petku. Važan je to tekst, jer se u njemu prepoznaju i Krležine buduće stilske i tematske preokupacije, ali i ono što će za njegovu publiku u dalekoj budućnosti djelovati kao paradoks: pisac opsjednut Isusom i njegovim slučajem već bio je ateist. Premda u tome ničega paradoksalnog nema.
Četiri godine potom, bila je 1918, kad u nakladi Društva hrvatskih književnika izlazi “Maska”, “poetička komedija” Miloša Crnjanskog, rani avangardistički tekst, u kojemu se budući klasik, s beskrajnih visina svoga talenta i karaktera, narugao svojoj Generalici i njezinu društvu. Ne zna se tko je s većih visina izbio na scenu jugoslavenskih književnosti: Krleža ili Crnjanski. Andrić bio je skrušen, ponizan i malen. Ali to je samo razlika u životnim strategijama i nastupima.
Od njih trojice Crnjanski je najprije pokazivao znake ekstrovertiranosti. Ljubavnik, kavgadžija, džentlmen, odličan nogometaš, skijaš, tenisač. Krleža, pak, bio je dobar natjecateljski plivač. Andrić, vazda pozadinski šarmer. Imao je opasnih ljubavnih afera. On je, kao i Crnjanski, imao položen vozački ispit. Sva trojica su, na kraju svih krajeva, završili kao bezvjernici, premda su, pogotovu Andrić i Krleža, ali na različite načine, bili inspirirani ne samo religijskim temama, nego i samim aktom vjerovanja. Njih obojica kao da su bili vjernici jednoga izgubljenog, neprisutnog boga. Crnjanski je bio drukčiji. Najviše opsjednut sobom, najneoprezniji, te na neki način u građanskom smislu i najneodgovorniji.
Krleža i Crnjanski djeca su avangarde, ali se prema jeziku, naročito u pravopisnom smislu, odnose vrlo starinski. Andrić je modernist. On jezik vaja, tako da su i pravopisna pravila onakva kakvim ih on želi. Crnjanski je od sve trojice najizrazitiji pjesnik. Reklo bi se i najbolji, e da u Krleže nije “Balada Petrice Kerempuha”. Ali on je, Crnjanski, u svoju prozu ugradio najviše od poezije. I najmanje je, pišući, vodio računa o pravilima pisanja, o dramaturgiji i o žanrovima. Tako, dok ga danas čitamo, djeluje šokantno moderno.
A sada ostavimo Ivu Andrića i Miroslava Krležu, pa dalje nastavimo uz Crnjanskog.
U vremenu u kojem je skovan termin “autofikcija”, i u kojem se toliki svjetski pisci, uključivši i brojne naše, bave pisanjem, ili pokušajima pisanja autofikcijske proze, zanimljivo je, recimo, pročitati roman Miloša Crnjanskog “Kod Hiperborejaca”. Masivnu, pogolemu dvotomnu, narativno i dramaturški ne pretjerano uravnoteženu proznu tvorevinu, koja obaseže blizu devetsto stranica, ili barem tisuću novinskih kartica, a u vrijeme kada je objavljena – bilo je to moje rodne 1966. – dočekana je s jedva suzdržanom netrpeljivošću. Pisca bi, skupa s knjigom, živoga sahranili, e da se taman nije vratio iz emigracije. Ali izlazili su o “Hiperborejcima” mrzovoljni tekstovi. Recimo, Novica Petković, kasnije čuveni sarajevski i beogradski profesor, sjajan kritičar, književni teoretičar i stručnjak za Crnjanskog, u Odjeku je ovako pisao: “Nadahnuti poetski pasaži gube se u dugim raspravljanjima i razgovorima o manje-više perifernim problemima umetnosti, istorije, geografije i politike. Kao kakve istorijske aveti defiluju italijanski i skandinavski pesnici, slikari i filozofi. Atmosfera salonskih ćaskanja zamara i odbija u istoj meri u kojoj plitko politiziranje u društvu lepih i bogatih žena izaziva dosadu. U svim takvim trenucima ne ostaje gotovo ništa od poetske sugestivnosti, od snage kojom nas inače pleni pesničko delo Miloša Crnjanskog.”
Pa ni u kasnija doba, sve do današnjih vremena, knjiga “Kod Hiperborejaca”, za koju mnogi i nisu baš sigurni da je roman, nije pretjerano naglašavana i zazivana u inače raskošnom i raznovrsnom opusu Miloša Crnjanskog. Laudatori njegova djela obično će prvo spomenuti njegov roman “Seobe”, poetsku nacionalnu epopeju u dvije međusobno stilski i tematski udaljene knjige, u koju iz nekog razloga sve do danas nisam uspio dubinski prodrijeti. Zatim će im na um pasti “Roman o Londonu”, emigrantska priča, u velikoj mjeri autobiografska, koju je pisac, međutim, iz srpsko-jugoslavenskog preselio u ruski, pa još i plemenitaški kontekst. Za mene jedna od formativno najvažnijih knjiga u životu, koja je s vremenom, s novim čitanjima, bivala još bolja. Iz “Romana o Londonu” učio sam se Crnjanskijevoj rečenici: lijepoj, gipkoj, neobičnoj, oslobađajućoj, s mnogo zareza, na mjestima gdje su se zarezi stavljali u devetnaestom vijeku, ali i na mjestima gdje ih nikad nije bilo. Rečenica Andrićeva simulacija je usmenog pripovijedanja, ritmizirana, odmjerena, uvijek logična. Rečenica Krležina poput je teškog stroja, poput topionice željeza, masivna, isklična a konačna, poput rečenice kakvog proroka, često duža od stranice. Rečenica Crnjanskog prozračna je, laka, kao leptirovo krilo, kao stih koji je rastvoren u prozu, ali vazda se može vratiti u stih. Te su tri rečenice, Andrićeva, Krležina i Miloša Crnjanskog, sintaktički, iskazni temelj naših modernih književnosti. Ne bi bilo sasvim krivo reći da iz njih nastaju i u njima se prepoznaju rečenice svih naših dobrih pisaca. A loši nisu ni čitali Andrića, Krležu i Crnjanskog. Barem jednog su, u pravilu dvojicu, katkad i svu trojicu propustili čitati. Obično su to odbijali iz nacionalnih, ideoloških, katkad i ultra-pseudo-modernističkih razloga. Ili zato što ne čitaju domaću književnost i muške pisce.
Ali, možda je ovom čitatelju od “Romana o Londonu” bila važnija jedna druga knjiga Miloša Crnjanskog: “Lirika Itake”, tojest “Itaka i komentari”. Knjiga pjesama, premijerno objavljena 1919, jedna od najvažnijih na našim jezicima. Uz Tina Ujevića i “Balade Petrice Kerempuha”, “Lirika Itake” pjesničko je utemeljenje našega dvadesetog stoljeća. A u prozi “komentara” najsnažnije je svjedočanstvo ovoga jezika o početku Velikog rata. Za mene, “Lirika Itake” bila je punk prije punka. A o Crnjanskijevoj kasnoj, emigrantskoj poemi “Lament nad Beogradom” Čedi Višnjiću sam godinama, desetljećima već, obećavao napisati knjigu. Uz sve pobrojano, besmrtan je i “Dnevnik o Čarnojeviću”, još jedan, premda mnogo kraći, lirski roman. Kraći, a meni mnogo bliži. Djelo virtuoza, u epohi koja se, barem u našim književnostima, dičila lirskim romanima.
Ali zašto onda “Kod Hiperborejaca”? I što ta knjiga zapravo jest?
Crnjanski je, kao i Andrić, službovao kao kraljevinski diplomat. Istina, u bitno nižem rangu nego Andrić. Tako je između 1938. i 1941, dok se spremao Drugi svjetski rat pa sve do napada na Jugoslaviju, u Rimu bio pres-ataše i dopisnik Centralnog presbiroa u Beogradu. “Kod Hiperborejaca” pripovijest je o tom vremenu, te o strepnji piščevoj i o istovremenoj lakomislenosti njegovoj u vezi mogućeg napada na Jugoslaviju. Žena mu je, Vida, nekim privatnim poslom otputovala bila u Jugoslaviju, i on vrijeme provodi u Rimu, zagledan u kupolu Crkve svetoga Petra, u “Mikelanđelovo kube”, kako najčešće govori. Razgovara s prijateljima, uglavnom diplomatima, njihovim ženama, talijanskim oficirima koji se spremaju da pođu u rat u sjevernu Afriku. Mlada profesorica književnosti, aristokratkinja, ali talijanska nacionalistkinja, sasvim ponesena duhom fašističke mladosti, uči ga talijanskom jeziku. S njom se svađa oko Michelangela i njegovih soneta. On brani velikog umjetnika, ona ga napada kao pervertita, jezičnu neznalicu, lošeg Talijana… Osim Michelangelom, glavni je lik, a ustvari sam Crnjanski, beznadno obuzet sjeverom, skandinavskim zemljama, Islandom, Grenlandom i otokom Jan Majen, koje je obilazio kratko prije doseljenja u Rim. U Hiperboreji on nalazi spas u tegobnoj epohi koja upravo nastupa. Raspravlja o Strindbergu, Ibsenu i Kierkegaardu. Razvija priču o sinovima čije su matere bile silovane sluškinje, koje su zanijele sa svojim silovateljima. Poslije, kako napad na njegovu zemlju – kojoj nijednom ne spomene ime – biva sve izvjesniji, i nizašto više nema vremena, on gotovo očajnički traga za bilo kakvim informacijama o Michelangelovoj majci, o kojoj se, pak, ne zna ništa, osim njezina imena.
Glavni lik romana “Kod Hiperborejaca”, nesumnjivo sam je Crnjanski, ali s početka šezdesetih, kada je već pomiren i sa životom i sa otadžbinom, u međuvremenu komunističkom, i već dugo se sprema na povratak, do kojeg će doći kada roman već bude skoro gotov. To više nije onaj desni elitist, kakav je nekad bio, ni odani stojadinovićevac, ni žurnalistički brbljivac, mondeni militarist, povremeni filofašist. Crnjanski dok piše “Hiperborejce” poslijeratni je čovjek, revidiranih ideala i ambicija, koji vodi računa o prirodi režima u zemlji čiji je pisac i u kojoj je nakanio zaslužiti grob. Ali, koliko god takav bio, on suštinski ne laže. Nego doista pripovijeda autentičnu priču o svome prijeratnom raspoloženju, o emociji čovjeka koji dočekuje rat, i ne može učiniti ništa. Pritom, nema više nikakvih iluzija ni ambicija u tom ratu, jer je jedan isti takav, jednako sveobuhvatan i krvav, nedavno preživio.
Dok nakon mnogo godina ulažem najvreliji komad ovoga ljeta u ponovno čitanje “Kod Hiperborejaca”, biva mi razumljiv, jasan, te na neki način i blizak svaki prigovor Novice Petkovića na ovu knjigu. I razumijem zašto je gotovo nitko te 1966. nije mogao prihvatiti ni razumjeti. Mislili su da je Crnjanski ishlapio, da piše koještarije. Vidjeli su u njemu uplašenog starca i duboko poniženog čovjeka, što je on izvan sumnje i bio. A pritom, roman mu je, u arhitektonskom smislu, bio nakazan, disfunkcionalan, rugoban… Na desetine stranica praznih i pustih dijaloških rasprava o sjevernjačkih piscima. Preuzetnih analiza Michelangelovih soneta. Pritom, nisu, ti njegovi suvremenici, znali, a možda ni htjeli u tim beskrajnim pseudoesejističkim pasažima čitati priču ispod priče. Jer kakva je to, zapravo, knjiga, i što to u njoj, i o kome piše? Je li to autobiografija, je li glavni lik doista onaj Crnjanski, koji je bio u rimskom poslanstvu samo nekakav izaslanik za štampu, ovlašteni špijun i prototabloidna uštva, ili je to nekakva fikcija? I kakva je to, uopće, knjiga kojoj se ne zna što je, mašta ili zbilja, riba ili đevojka? Pola stoljeća kasnije, unuci će tih nekadašnjih kritičara čitati srpske ili hrvatske prijevode Knausgaarda, te će se, zajedno s ostatkom planeta, oduševljavati minucioznim prikazima navodnoga piščeva zbiljstvovanja. I naći će se uvrijeđenim upita li ih netko čitaju li to fikciju ili fakciju, te o kome i o čemu Knausgaard zapravo piše? Mene će, pak, zbunjivati kako baš nitko u Beogradu, ili u Zagrebu, među kulturnim ljudima koji nešto i čitaju, pa onda i upamte pročitano, poslije se sjećaju, te su skloni komparativnim analizama – jer cjelokupno čitateljsko iskustvo čovjekovo jedna je velika komparativna analiza – nije posegnuo za Crnjanskim, čitajući Knausgaarda. Mene je, priznajem, k “Hiperborejcima” nakon tolikih godina vodila upravo potreba da raščinim svoj čudan dojam o Crnjanskom kao (između ostaloga) preteči autofikcije dvadeset i prvog stoljeća. A onda sam, u tom čitanju, našao koješta drugo, te se, da i to kažem, ponovo zaljubljivao u književni genij Miloša Crnjanskog. Tako svu trojicu svaki put ispočetka čitam, zaljubljujući se u njih osobno i pojedinačno, te pronalazeći u onome kojeg trenutačno čitam sam genij materinjeg jezika. Tako jest, a tako, valjda, i treba biti. Svaki jezik ima svoje književne tvorce, zastupnike i branitelje. Njih su trojica i tvorci, i zastupnici, i branitelji. Svaki, u času dok ga se čita. Ali samo sva trojica čine cjelinu, koja bi funkcionirala u povijesnom, sudbinskom, ali i stilsko-sintaktičkom i leksičkom pogledu. Samo sva trojica su ukupno naše književno dvadeseto stoljeće. I da obrazložimo traj famozni pojam “našosti”: sva trojica su ukupno hrvatsko književno stoljeće. (I srpsko, i srpsko…)
Pola jedne sveščice potrošio sam na prepisivanje nalivperom, zelenom i crnom tintom, riječi, rečenica, čitavih odjeljaka iz “Hiperborejaca”. Već godinama samo tako čitam: prepisujući. I čitam još samo knjige iz kojih se ima što prepisati. Makar riječ-dvije, ili rečenicu. Ili pola blokčića, s likom Mikija Mausa na koricama, kao iz prve i druge knjige “Kod Hiperborejaca”. Recimo, poslušajte ovo: “Ja zatim izlazim i vidim velika, sportska, kola, crvena, koja je poručnik Kjaromonti, po Rimu, vozio – kao da je kapom vetar terao.” Poslušajte sve te zareze, rečenicu s melodijom pjesme, koja kraju dolazi s tom posve nevjerojatnom čulnom senzacijom: čuj, kao da je kapom vjetar tjerao! Pa već za tu sliku trebaš biti genije, a u njoj je, samo u toj slici, cijelo dvadeseto stoljeće, viđeno u još uvijek sentimentalnom divljenju dizajnu vijeka i njegovoj mehanizaciji. Ili ovaj opis Tršćanskog zaljeva, koji će mi se, čini mi se, vraćati kad god ubuduće budem bio u Trstu: “Na moru leži neki beo veo sveta, kao izmaglica, i brodovi plove kroz tu providnu maglu, tako lagano, da se čini da se i ne miču.” A u toj rečenici eto i dokaza da hrvatski i srpski nisu isti jezici, ali samo kod pisaca i pjesnika ovako neusporedivo velikih. Ne možeš na hrvatskom napisati ni reći: “Na moru leži neki beo veo sveta”. Ili to možeš, ali drukčije, obilazno, ako si velik i moćan kao Tin Ujević. Onda ovakav prizor u vozu koji putuje prema plaži: “Babe do Lida na krilu drže velike butelje vina pomešanog sa vodom. Čisto vino dobijaju samo mrtvi.” Ili poslušajte ovo: “Ovde se uvek cenio pesnik. Ovde je čak i raspeće progovorilo da pohvali dobar stil u literaturi. Reklo je Tomi Akvinskom: Dobro si o meni pisao, Tomo. Bene da me scripsisti, Thoma.” I sve tako, i sve dalje… Dobri pisci pišu kako znaju i mogu, poštujući pravopis, pravila pripovijedanja i strpljenje svoga čitatelja. Miloš Crnjanski piše kako hoće, kršeći pravila, rugajući se ortografiji, teoriji i praksi romana. Dobar piše kako zna i može, genij piše kako hoće.
A onda, jedna za drugom padaju zemlje Europe. Hitler ih okupira, i gase se svjetla na prozorima njihovih rimskim poslanstava. Crnjanski gleda u te prozore, i zebe ga hoće li se tako i na njegovoj kući pogasiti svjetla. Rujan 1939:
“Na glavnoj pošti, međutim, ne primaju više telegrame za Poljsku – ne postoji više, kažu. Kako ne postoji? Postoji. Postoji. Sva poljska ravnica, sve njihove guste šume, mogu da stanu u jednu jedinu reč čovekovu.
Poljska.
Čitava jedna zemlja može, ma kako to neverovatno bilo, da stane, u jedno jedino srce ljudsko. I da preživi večno. Dovoljno je da kažem samo jednu jedinu reč – vječorna – mesto večernja, pa da ugledam, kad zatvorim oči, čitavu tu zemlju. Varšavu, koja gori, i morske talase koji se prelivaju po Pomoržu. Da ožive čitava sela u beskrajnoj kiši i snegu i da ime Varšave izgovore na stotinu jezika, na svetu. Nema nikakve razlike, između stvarnosti, čitave jedne države, za onog ko ostane živ u ovom ratu, i sna, u očima onoga, ko je oči zauvek sklopio.”
Eto, tako, dragi moji, zvuči Miloš Crnjanski, eto takav je roman “Kod Hiperborejaca”!
Krleža i Crnjanski bili su sličnih temperamenata. Egomanijaci. I obojica su se igrala nabijenim revolverom novinarskog posla. Krleža je umio baratati tim oružjem, a možda je imao i malo više sreće. Crnjanski u novinarstvu bio je lakogoreća ljudska nevolja. Naravno da su se u jednom trenutku riječima poklali. Ali je Krleža i 1929. i 1934. bio atipično nježan prema Crnjanskom. Pamtim da mu je napisao ovako: “i tako lirik ‘Itake’ završava svoju liriku kao lirik ‘atake’.” A još prije toga, 1925. u kavani hotela Moskva u Beogradu, može biti i da su se potukli. Tada je Crnjanski urlao na Krležu da je komunistički propagandist, agent Moskve. Ekspresivnije uvrede dvojice najistaknutijih naših ekspresionista – kakvim ih je prvi vidio Stanislav Vinaver – na žalost su zaboravljene. Svašta su jedan drugome mogli reći.
Prvi je, u kasnu zimu i rano proljeće 1975, umirao Andrić, koji se čuvao novinarstva, prejake retorike i svađa sa suvremenicima. Dvije i pol godine zatim, bio je studeni 1977, Crnjanski je počeo odbijati hranu. Nisu znali što mu je. A samo je odlučio umrijeti. Ostao je Krleža. O Andriću, koji nikad o njemu nije javno izgovorio ružnu riječ, nego samo suprotno, govorio je veoma ružno. I sve krivo. Ne bi se to moglo samo ljubomornom objasniti. O Crnjanskom, pak, s kojim je bio na jebimater, govorio je drukčije. Kao i ovaj o njemu.
Krleža je imao sreće: trideset i pet godina života u zemlji u kojoj su na vlasti bili njegovi, a u kojoj je on bio pisac nad svim drugim piscima. I Andrić je imao sreće: osim što je Nobelovu nagradu zaslužio, on je tu nagradu i dobio. Nakon toga mu više ništa nisu mogli. Crnjanski je do kraja bio nesretan. Postradao je od novinarstva. I od toga što nije dovoljno ozbiljno shvaćao riječi izvan književnog teksta.
Ni jedan, ni drugi, ni treći nisu imali djece. Sva trojica, po vlastitoj odluci. I u strahu od stoljeća.
