IMALA JE TEK 17 GODINA: Sjećanje na heroinu naše istorije - partizanku Lepu Radić

Lepa Radić imala je tek 17 godina kada je sa postolja pod vješalima pokušala da se obrati zarobljenom narodu iz zbjega, ali je omča prekinula njene posljednje riječi.

BUKA portal / 11. Februar 2020

 

Lepa Radić je bila jedna obična djevojčica, jedna “mala iz Bosanske Krupe”, vesela, devojčurak kao i sve tinejdžerke, iako se to tada nije tako zvalo, išla je u školu, smijala se, ispod oka stidljivo gledala momčiće i sa drugaricama pričala koji joj se sviđa, maštala o prvim sastancima i ko zna o čemu još. Bila je i ona nečija simpatija, nečija mala iz Bosanske Krupe. Danas bi bila baka sa mnogobrojnim unucima, praunucima, čukununicima…

Ali, Lepa Radić je imala tek 17 godina kada je sa postolja pod vješalima pokušala da se obrati zarobljenom narodu iz zbjega, ali je omča prekinula njene posljednje riječi. Ovo je podsjećanje na jednu od mnogobrojnih hrabrih devojaka i žena koje su dale svoje živote braneći slobodu i svoj narod  podsjećanje na sve heroine iz naše historije.

Brutalni i prljavi ratovi koji su vođeni na balkanskoj vjetrometini obilježeni su podvizima vladara, kneževa, prinčeva, careva, kraljeva, vojskovođa komandanata, generala, vojvoda, serdara, paša, harambaša i kako se sve nisu zvali znameniti muškarci o kojima su napisane historije i legende. Međutim, u svim tim haosima žene su često nosile i veće terete preuzimajući brigu o djeci, bolesnim, starim, a mnoge su pokazale izuzetnu hrabrost i u neposrednim borbenim dejstvima i herojski ginule. One su heroine i s pravom zaslužuju epitet “žena hrabrosti”. Njihova djela su velika ali, nažalost, naši historičari su više opterećeni i zainteresovani za za dokazivanje svojih ideoloških istina i zabluda umjesto da otrgnu iz zaborava sve znane i neznane “žene hrabrosti”.

Sigurno da je tokom balkanskih i Prvog svjetskog rata bilo mnogo žena koje su se hrabro borile i položile živote, ali o tome nema sistematizovane građe. Podaci o učešću žena u Drugom svjetskom ratu  potvrđuju da su i tada svojom hrabršću bile ravnopravne sa muškarcima. U Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije borilo se preko 100.000 žena, od kojih je 25.000 poginulo, 40.000 ranjeno,a preko 3.000 su ostali teški invalidi. Za narodne heroje proglašena je 91 žena, 3.344 su nosioci Partizanske spomenice 1941, a više od 2.000 su postale oficiri. Računa se da je tokom Drugog svjetskog rata stradalo oko 620.000 žena, a samo u logorima je ubijeno ih je više od 282.000. Od 91 žena narodnih heroja 73 je poginulo tokom rata , dok je samo njih 17 odlikovano za vrijeme života. Od ukupnog broja žena narodnih heroja iz Srbije je 28 (od kojih 6 iz Vojvodine i 2 sa Kosova), 17 iz Hrvatske,16 iz Slovenije, 10 iz BiH, po 8 iz Makedonije i Crne Gore i 4 izvan Jugoslavije. Od 73 poginule tokom rata, 1941.godine poginulo 9, 1942. 19, 1943. 25, 1944. 19 i 1945.godine 2.

Lepa Radić  - samo jedna od njih

Rođena je 19. decembra 1925. godine u selu Gašnici kod Bosanske Gradiške, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu završila je u susjednoj Bistrici, prvi razred Ženske zanatske škole pohađala je, s nešto starijom sestrom Darom, u Bosanskoj Krupi - uz pomoć strica Voje, koji je, kao lugar, više godina službovao u Podgrmeču - dok je ostale razrede završila u Bosanskoj Gradišci. Još kao učenik, isticala se marljivim radom i ozbiljnošću a uzor joj je bio stric Vladeta Radić, koji je, kao učenik gimnazije, prvo u Bosanskoj Gradišci, a zatim u Banjoj Luci bio uključen u napredni radnički pokret.

Neposredno poslije aprilskih događaja 1941, od Vladete je saznala i za pripreme ustanka i pomagala mu  u skrivanju prikupljenog oružja. Tih julskih dana 1941. u ustanak je ispratila četvoro članova porodice: oca, stričeve Voju i Vladetu i strinu Jovanku, jednu od prvih partizanki na Kozari. Za vrijeme prve ofanzive na ustanike Kozare, novembra 1941, ustaše su hapsile Lepu i sve preostale članove porodice Radić ali su , uz pomoć ilegalnih partizanskih saradnika, poslije 20 dana maltretiranja u ustaškom zatvoru u Bosanskoj Gradišci pušteni. Poslije izlaska iz zatvora, 23. decembra 1941, zajedno sa sestrom Darom, Lepa je postala borac 7. partizanske čete 2. krajiškog odreda i bolničar u četi.

Lepa Radić je pokazala zadivljujuću hrabrost za vrijeme Četvrte neprijateljske ofanzive na slobodnu teritoriju Podgrmeča. Kao član Štaba za evakuaciju ranjenika i stanovništva iz ugroženih područja, Lepa je, od 20. januara 1943, bila među najistaknutijim organizatorima zbjegova koji su se, februara 1943, našli u zaleđenom Grmeču u koji su već duboko bile zašle jedinice iz sastava 714, 717, 369 i 7. SS "Princ Eugen" divizije. Organizovala je izvlačenje ranjenika, i pomoć kolonama banijskih izbjeglica koje su se u masama, već iscrpljene i promrzle, povlačile ispred neprijatelja uz zaštitu partizanske vojske i Grmeča. Bez predaha je obilazila zbjegove i raštrkane grupe promrzlih ljudi, žena i djece, sklanjala ih u zavjetrine, savjetovala kako da se ponašaju prilikom bombardovanja. U nastojanju da održi moral, uvjeravala je narod da će naše brigade zaustaviti fašiste. Snagu svog vjerovanja uporno je prenosila na ljude oko sebe, a trebalo je mnogo moralne i fizičke snage da se izdrži zima u Grmeču i stalni pritisak neprijatelja koji nije imao milosti ni prema djeci u kolijevci.

Sve je to Lepa podnosila bez panike, i mnogi su se pitali: odakle tolika snaga u ovoj krhkoj djevojčici? U predvečerje 8. februara 1943. zbijeg koji je predvodila Lepa Radić iznenada je opkoljen i tada je ostala pribrana i hrabra. Ispucala je na Nijemce svu municiju iz svoje puške, branila se pozivajući narod da se bori golim rukama, da se ne predaje, čak i onda kad su je savladali udarcima kundaka. Pokušala je, ko zna koliko puta, da zaštiti uhvaćeni narod koga su esesovci zlostavljali na putu prema Bosanskoj Krupi. "Ubijte mene, narod nije kriv"- vikala je Lepa, posrćući pod udarcima legionara 369. divizije.

Poslije trodnevnog zlostavljanja, dovedena je pred podignuta vješala, u bagremaru između tunela i željezničke stanice u Bosanskoj Krupi. Ruke su joj bile vezane telefonskim kablom, bez cipela, samo u vunenim čarapama, iscrpljena i iznemogla, ali ponosna i prkosna. S postolja pod vješalima Lepa je pokušala da se obrati zarobljenom narodu iz zbjega, ali je omča prekinula njene posljednje riječi.

U izvještaju o egzekuciji SS-ovci su napisali da je: "Banditkinja, obješena u Bosanskoj Krupi, pokazala neviđeni inat". Imala je tada tek 17 godina. Njene biste i danas stoje u Bosanskoj Krupi i u Bosanskoj Gradišci…

Arhiva: Global CIR/NN /B92

 

 


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.