Da li znate da je Bosna i Hercegovina za pet godina potrošila 2 milijarde maraka na uvozne lijekove, a da polovinu istih tih lijekova proizvode domaće firme?
Ili, koliko ljudi putuje u susjedne zemlje kako bi nabavili jeftinije lijekove ili lijekove kojih uopšte nema u Bosni i Hercegovini, a moraju ih svakodnevno koristiti?
A da je mast Chloramphenicol, koje mjesecima nije bilo u prodaji, kada se ponovo pojavila, koštala čak tri puta više, što je poskupljene od čak 200 posto – 10,80 KM? Ili, da već mjesecima nema Bimanox kapi za oči, čija je cijena 13 KM, a da zamjenske Alphagan kapi kod nas koštaju 39 KM, a u Srbiji oko 7 KM?
Lista je zaista dugačka i šarolika, a pandemija korona virusa je sve samo dodatno iskomplikovala.
Kontaktirali smo domaće proizvođače lijekova – Bosnalijek i Hemofarm BiH, kako bismo dobili i njihov komentar na kompletnu situaciju sa cijenama lijekova, ali i saznali zašto domaći proizvođači ne učestvuju ni sa cijelih 20 posto u ukupnom tržištu lijekova.
ŠTA JE SA DOMAĆIM PROIZVOĐAČIMA LIJEKOVA
I dok su u Hemofarmu naveli da ne mogu komentarisati cijene lijekova u maloprodaji, jer su proizvođač koji nema svoju maloprodaju, u Bosnalijeku ističu da je uvoz lijekova velik i vrlo često potpuno neopravdan jer veliki dio tih lijekova proizvode domaće kompanije. Stoga je kažu očigledno da sve druge države maksimalno štite domaće proizvođače kroz različite mjere, dok u BiH to nije slučaj, a često se ne primjenjuju ni zakonske obaveze koje u tom smislu postoje.
U Bosnalijeku kažu da su najbolji primjer za to esencijalne liste koje se plaćaju iz različitih budžeta, a na kojima dominiraju razni lijekovi iz uvoza, iako se ti lijekovi proizvode u Bosnalijeku ili drugim domaćim kompanijama.
Naglašavaju i da tržište lijekova u BiH godišnje iznosi blizu 700 miliona KM. Od tog iznosa, 331 milion KM godišnje izdvaja se iz različitih budžeta Zavoda zdravstvenog osiguranja za nabavku lijekova sa esencijalne liste. Na listama u FBiH, domaći proizvođači imaju zastupljenost u iznosu 64 miliona KM ili 28 posto, u odnosu na ukupnu vrijednost tržišta lijekova po osnovu esencijalne liste FBiH koja iznosi 228 miliona KM.
U RS-u, zastupljenost svih bosanskohercegovačkih proizvođača je 20 miliona KM ili 21 posto, u odnosu na vrijednost tržišta lijekova po osnovu esencijalne liste RS-a u iznosu 103 miliona KM.
To znači, naglašavaju u Bosnalijeku, da strani proizvođači, samo na osnovu prihoda od različitih državnih budžeta, godišnje prihoduju 250 miliona KM, dok naše firme iz istih izvora prihoduju oko 80 miliona KM. Zaključak – u proteklih pet godina, strane kompanije imale su prihod od milijardu KM, samo na osnovu izdvajanja iz različitih budžeta.
“Upravo ovakve nabavke lijekova, u najvećoj mjeri generišu veliku disproporciju između zastupljenosti domaćih i ino lijekova na tržištu BiH. A ovakav odnos sprečava Bosnalijek, ali i druge faramceutske firme u BiH, da dodatno razvijaju svoj proizvodni portfolio. Posebno je važno naglasiti da su domaći proizvođači u proteklom periodu bili u mogućnosti pokriti više od 53 posto ukupnog tržišta lijekova Bosne i Hercegovine i to sa postojećim portfolijem. Veća domaća potrošnja putem esencijalnih listi, ne samo da bi osigurala sigurno snabdijevanje domaćeg tržišta i jeftinije lijekove, već bi podstakla i izvoz jer bi time bili konkurentniji na stranim tržištima”, ističu u Bosnalijeku.
Kada su u pitanju cijene lijekova, naglašavaju da su generički lijekovi koje plaćaju fondovi u BiH najjeftiniji u regionu, a kada bi udio domaćih lijekova bio veći, onda bi to bilo još jeftinije jer domaće firme plaćaju i poreze i druge doprinose u BiH, isplaćuju se plate radnicima, vrše investiranja u BiH čime se multiplicira efekat takvog utroška unutar države.
Dakle, sa većim udjelom domaćih lijekova na esencijalnim listama, država bi plaćala jeftinije, umjesto da uvozi ono što se proizvodi kod nas.
Ističu, nadalje, da smo mi jedina država u regiji koja ima PDV na lijekove u punom iznosu i to pacijentu može prividno djelovati kao da je kod nas lijek skuplji nego u regionu, ali to nije tačno: “Kad pričamo o tome šta plaćamo skuplje od regiona, onda govorimo o tzv. skupim terapijama, lijekovima pod patentom, gdje ne postoje alternative. U ovim slučajevima, naše institucije ne mogu da reaguju i pregovaraju sa proizvođačima da dobijemo povoljnije cijene. Takvi prozvođači iznose stotine miliona KM iz države, a recimo, isti takav lijek u nekoj drugoj državi je tri do pet puta jeftiniji jer te države imaju snage da pregovaraju. Stoga je zaključak jasan – BiH ima najjeftinije, a ne najskuplje lijekove u regionu kada govorimo o generičkim lijekovima čija cijena je ograničena i fiksirana za sve proizvođače i jedina plaća istu opštu stopu PDV-a, što je nepovoljnije, kako za pacijente, tako i za proizvođače, ali zato plaća najskuplje originalne lijekove”, poručuju iz Bosnalijeka.
Sve ovo i previše jasno govori kakav je odnos naših institucija prema domaćoj proizvodnji i prema zdravlju njenih građana.
I svi smo izgleda svjesni da se zakoni i odluke moraju mijenjati ukoliko ne doprinose rješavanju problema. Svi, osim institucija. Poražavajuće.