Prva storija dolazi nam iz Kanade. Hannah Stonehouse Hudson fotografila je prijatelja Johna Ungera dok brine o svom psu Schoepu. John je Schoepa našao i spasio dok je potonji bio štene. Stari dobri ćuko danas ima 19 godina i vjerovatno će brzo umrijeti. Boluje od artritisa, a John je primijetio da topla jezerska voda blagotvorno djeluje na bolesne pseće kosti. Zato ga svakog dana nosi na obližnje jezero, u kojem je preko ljeta idealna temperatura, tamo strpljivo stoji u vodi i drži psa dok se ovaj ne opusti i zaspi. Fotografija je obišla svijet, vidjeli su je i lajkali milioni.
Druga storija zabilježena je u Hadžićima. Neki je čovjek, zna se i ko, ali mu nećemo navoditi personalije, sjekirom ubio psa. Kasnije je tvrdio da je lutalicu zaklao jer mu je ovaj “pojeo kokoške”. Svjedoci govore drukčije. Citiramo informaciju iz lokalnih medija: “Prema njihovim riječima pas, kojeg su djeca zvala Žgaro i koji je već više od pola godine živio u njihovom naselju, samo je ušao u K-ovo neograđeno dvorište. Par minuta kasnije ga je K. uhvatio za zadnje noge u namjeri, kako se na prvi mah komšijama učinilo, da ga samo izbaci iz dvorišta. Već u narednom trenutku su čuli bolno zapomaganje psa kojeg je K. svom snagom bacao o beton. Nakon par trenutaka, zamahnuo je sjekirom koju je držao u drugoj ruci i krvnički počeo da kolje psa. Par udaraca je bilo dovoljno da pas podlegne teškim povredama.” Klanju je prisustvovalo nekoliko ljudi, među njima i dijete od četiri godine. Susjedi su u šoku. Slučaj je prijavljen PU Ilidža, istraga je u toku, a po važećem Zakonu o zaštiti i dobrobiti životinja osumnjičeni bi trebao biti kažnjen novčanom kaznom.
Jedan dirljiv primjer iz Kanade i jedna užasna epizoda iz Hadžića, rekosmo već, nedovoljni su za generalizaciju, za bilo kakvu tiradu o urođenoj plemenitosti Kanađana i… ostatak misli znate. Zato ovo nije priča o dobrim Kanađanima i zlim Bosancima, ali jeste pokušaj da se skrene pažnja na učestale slučajeve zlostavljanja životinja širom Bosne i Hercegovine. Toga je ovdje oduvijek bilo, danas je (ne)sreća da živimo u informatičkom zaseoku u kojem se više ništa ne može sakriti, pa slični slučajevi odmah postanu javno dobro. Odnosno javno zlo. Problem je što primjer iz Hadžića nije usamljen i svjedoči o surovosti kao potencijalno važnom segmentu kulturnog naslijeđa, što je činjenica koju bi trebalo imati u vidu kada se kroje obrazovni programi, medijski sadržaji, religijske poruke.
Bez obzira na to što u medijima, pogotovo na internetu i Facebooku često poprima takvu formu, prijateljstvo sa životinjama nije egzistencijalni kič, nego duboki emotivni odnos, neponovljiva bliskost koja se ne uspostavlja verbalnom komunikacijom, već drugim, intenzivnijim i trajnijim načinima. Koncept nesebične, požrtvovane ljubavi prema životinjama po svom je sadržaju superiorniji i od bratstva & jedinstva i od multikulturnih fraza opće prakse i od religijskih sistema koji ovdje nisu položili neke bitne etičke ispite.
Nedavno, kada je jedna mačka zaglavila na banderi u Skenderpašinoj ulici, 50 metara udaljenoj od Profesionalne vatrogasne brigade Kantona Sarajevo, djevojka koja je željela spasiti nesrećnu životinju pozvala je vatrogasce i zamolila da pomognu, a oni su joj odgovorili da previše gleda Animal Planet. Sudeći po ovom živopisnom primjeru, civilizacija i njeni savremeni kriteriji još nisu stigli do Bosne i Hercegovine, ali jeste do Hrvatske, gdje vatrogasci odavno, redovno i bez gunđanja spašavaju mačke. Kad društvo vodi računa o životinjama, ono građanima šalje poruku o sopstvenoj humanosti, širi atmosferu sigurnosti i ugodnosti, tako stranu ovim jadnim kantonima u kojima Animal Planet nije potencijalno nadahnuće, nego objekt sprdačine.
Terapeutsko dejstvo životinja višestruko je dokazano. Mačke i psi izvanredno djeluju na oboljele, na djecu i ljude s posebnim potrebama, smanjuju agresivnost kod zatvorenika i pomažu im u procesima rehabilitacije i socijalizacije.
Ali…
Ali nikada ne treba posezati za argumentima o korisnosti životinja, jer one imaju pravo postojati i biti zaštićeni neovisno od toga jesu li korisni ljudima ili ne. Isto važi i za onaj nesnosni argument da ko muči i ubija životinje treba biti spriječen i sankcioniran jer je ozbiljan kandidat za mučenje i ubijanje ljudi. Životinje treba čuvati i poštovati ne zbog brige za vlastitu guzicu, nego zato što govorimo o bićima koja zaslužuju poštovanje, pažnju, život i zaštitu, o bićima koja osjećaju bol, koja pate zbog onog što im radi čovjek.
Imamo li državu i društvo spremne za izazove 21. vijeka? Da li naši suci, policajci, svećenici, novinari i političari znaju o čemu govorimo kada govorimo o životinjama, da li shvatamo u kolikom smo zaostatku i kakav put moramo preći da bismo se kultivirali i izvukli iz dragog, mrklog mraka? A tek prosvjetni kadar. U školi djeca ne nauče ništa relevantno, osim da je škola dosadna i da svaki Ćelo imao više para od svakog profesora. Religija od ljudi nije napravila bolje ljude, i dalje smo zapušteni kao u doba Partije. Mediji se u te procese savršeno uklapaju. BiH je prije 15-tak godina bila odličan globalni primjer uspješnog izlaska iz rata, danas je također jedan od vodećih primjera stagniranja, odnosno propadanja. Životinje će se dobro načekati dok dođu na dnevni red. Do tada, prepušteni su koljačima, sadistima, likovima sklonim nekotroliranom bijesu. Ali i armiji dobrih, osviještenih pojedinaca i udruženja koji na svim stranima i u svim sredinama pomažu, brinu, alarmiraju. Ostalo bi trebao odraditi sistem, njegova prva stepenica su predškolske ustanove. Avaj, tamo se vodi bespoštedni rat oko vjere, a na humanost se do daljnjeg zaboravilo.
Tekst je preuzet iz Žurnala