“Nužno ih je pritiskati: peticijama, javnim protestima, javnim dijalogom…” kaže u intervjuu za BUKU Damir Imamović, jedan od najosebujnijih izvođača sevdalinke u BiH. S anjim smo razgovarali o nagradi koju je osvojio u Banjaluci, o sevdahu i sevdalinci ali i o nužnim promjenama BH društva.
Sa ovogodišnjeg Teatar festa u Banjaluci odlaziš sa nagradom za najbolju muziku, i to za predstavu „Kad bi ovo bio film“ Dine Mustafića. Kako je došlo do ove saradnje i kako ti se čini rad na pozorišnim predstavama?
Jako volim pozorište. Neke od najranijih senzacija koje vežem za umjetnost općenito desile su mi se upravo u pozorištu. Zbog toga mi je mogućnost da radom na muzici budem dio pozorišnog procesa izuzetno važna i uzbudljiva. Pogotovo jer se radi o tako važnim autorima kao što su Mustafić i Imširević, onda o radu sa Miralemom Zubčevićem i drugima. Naravno, bend kojeg čine Ermin Čalkić, Irfan Tahirović, Belma Alić i Belma Šarančić je ekipa s kojom bih često volio raditi.
Po čemu se razlikuje rad u pozorištu od onoga po čemu te publika prepoznaje najviše?
Pa, u sevdahu sam i izvođač i sve je nekako podređeno žanru, njegovom razvoju, njegovoj budućnosti. U pozorištu su tekst i rediteljsko čitanje nešto čemu se sve ostalo mora prilagoditi. S obzirom na to da se u mojim muzičkim projektima uglavnom bavim ostvarenjem mojih vizija, raditi u pozorištu velika mi je škola – kako pomoći procesu koji postoji gotovo kao nešto nezavisno od sviju nas pojedinačno.
Foto : Amer Kapetanović
Prepoznatljiv si po svom osebujnom izvođenju sevdalinke. Kako vidiš ovaj muzički žanr danas? Kako ga doživljavaš?
Vjerujem u to da sevdah postaje savremena umjetnička forma koja ponovo biva interesantna mladim ljudima. Pojavljuje se ne samo nova, mlađa publika nego i novi, mlađi izvođači. Neki od njih su još uvijek u ilegali. Njima je važno ono šta se radilo prije njih, ali im je isto tako važno i upitati se kuda dalje. Novi sevdah više nije ekces. Jedino, moramo svi zajedno raditi na tome da neke danas najinteresantnije stvari u sevdahu dobiju više pažnje. Recimo, u Bijeljini živi Rajko Simeunović koji je jedan od najinteresantnijih sazlija danas, učenik Smaila Mehurića. Zatim, u Hrasnici sazlija Ćamil Metiljević pravi odlične sazove i sjajno svira i pjeva. Niko te ljude nije kako treba snimio i prezentirao.
Antropologinja Svetlana Slapšak rekla je za tvoje sevdalinke kako su „eksplozivni paketi značenja: saslušajte jednu, i asocijacije vam neće biti alkoholizirano plakanje i bašte sa cvećem, kafom i baklavama, već krvava realnost sprečavanja, zataškavanja, cenzuriranja i ućutkivanja seksualne i drugih sloboda”….Da li se sa Damirom Imamovićem “rodila nova sevdalinka”, kako to Slapšak analizira?
Naravno da mi laskaju tako velike riječi, pogotovo kad se zna od koliko važne intelektualke i aktivistkinje one dolaze. Svetlana Slapšak je svojim čitanjem pogodila ono što je meni važno u cjelokupnom ovom kontekstu: da otvorim neke priče koje se u sevdahu nisu dugo pričale. Bilo je dosta zataškavanja – bezobraznih pjesama, dvosmislenih pjesama, pobunjeničkih pjesama. Nije slučajno što su ljudi koji su ih pjevali insistirali na nekima od njih, kao što nije slučajno ni da su ih neke kasnije generacije sakrivale ili, naprosto, izbjegavale. U toj identitarnoj, političkoj i svakoj drugoj ekonomiji, treba oslobađati priče. To je suština stvaranja kojoj nas uči historija sevdaha.
Dosta si aktivan po socijalnim mrežama, koliko ne pomažu umjetnicima poput tebe?
Pa, meni se lično sviđa taj neposredni kontakt s publikom, fanovima, zaljubljenicima u sevdah. Ne vjerujem u onu “nedodirljivost” ljudi iz javnog života. Mislim da je to fenomen kojeg danas treba drugačije interpretirati. S druge strane, poslovno je internet otvorio vrlo značajne kanale komuniciranje zbog kojih je u posljednjih desetak godina medijska slika potpuno promijenjena. Recimo, kao umjetnik ja sada mogu komunicirati s mojom publikom, obavijestiti ih o koncertima, o novostima, bez upliva posrednika. Npr. samo na Facebooku moju obavijest o koncertu vidi (potencijalno) gotovo 10 000 ljudi koji su sami izabrali da hoće da dobijaju informacije o tome. To je mnogo više nego što mogu ponuditi neke medijske kuće.
U situaciji u kojoj su mediji prepuni polupismenih početnika (iako neki od njih rade već 20 godina i davno je bilo vrijeme da se nauče poslu), jako mi je značajno da ne moram strahovati od toga kako će neki tamo urednik distorzirati ono šta ja imam reći u naslov koji nema veze s pameću i odraz je njegovih/njenih etnonacionalnih fantazmagorija o tradiciji a onoga šta sam ja stvarno rekao. Većina prosječnih čitalaca ne zna da to iz naslova nisam ja rekao i stiče loše mišljenje o meni samo radi naslova, ne čitajući uopšte sam intervju…
Kako si zadovoljan trenutnom situacijom u društvu u kojem živiš?
Naravno da nisam zadovoljan. Odakle da počnem?!
Koliko je bitno da se čuje glas naroda, svjedoci smo da Banjalučani već petnaest dana protestuju protiv nepravde oličene u aktelnoj vlasti zbog izgradnje stambeno-poslovnog objekta na mjestu gdje je bila zelena površina… Jesi li ti pobornik pobuna, protesta, bunta?
Naravno da jesam. Važno je držati ljude koji se plaćaju iz naših poreza neprestano odgovornim. Za to izbori jednostavno nisu dovoljni. Nužno ih je pritiskati: peticijama, javnim protestima, javnim dijalogom…
Kad će nam biti bolje?
Ne znam. Nekada se stvari i malo poboljšaju, ali mi to ne vidimo. Toliko smo uronjeni u pesimistički duh i naricanje nad vlastitom sudbinom. To nas paralizira i niko više i ne pomišlja praviti alternative. A trebaju nam: u umjetnosti, u politici, u kulturi. Treba nam redefiniranje pojmova naše kulture. Ne možemo prevazići etnonacionalizam bez jednog takvog redefiniranja. Mi još uvijek našu kulturu mislimo u terminima koje nam je zadao romantizam devetnaestog vijeka. To onda neprestano proizvodi i devetnaestovijekovnu politiku: onu koja misli da kulturu drži u šaci zato što godišnje potroši par miliončića za pravljenje festivala… Političari ne shvataju da se kultura ne svodi na to. Kako bih to rekao, oni trče sprint, mi trčimo maraton. Mi se suštinski ne razumijemo.
Razgovarao Elvir Padalović