Tako govori Žarko Laušević. Bio je zvijezda jugoslavenskog filma i jugoslavenskog teatra. Bio je glumac koji je do svoje 33. godine osvojio gotovo sve nagrade koje je glumac mogao dobiti. U ljeto 1993., u noći s 30. na 31. srpnja, postao je ubojica. Potom je postao robijaš pa bjegunac, a od 2011. kad mu izlazi knjiga ‘Godina prođe, dan nikad’ te sada, izlaskom ‘Druge knjige – kronike jedne robije’ transformira se u književnika. Njegovo pismo je teško, samoispitujuće, pokajničko, odgovorno, jezično bogato, premda u izrazu oporo i škrto, fino izbalansirano između srpskog i crnogorskog.
Kaže ‘Nisam ja načitan, samo sam nesrećan’ i ta nesreća i prihvaćanje krivnje iz obje knjige izbija u tamnim akordima, povremeno ispresijecanim nježnim sjećanjem na djetinjstvo, na roditelje, djecu, povremeno osvijetljeno finim, začudnim humorom. Po svemu sudeći, on sam još uvijek nije siguran ni u koje od svojih lica osim u jedno – da je ubojica. Više ne glumi, ne dolazi ni u jednu od svojih nekadašnjih domovina, a pisanje kao da ne uspijeva prepoznati kao svoju buduću karijeru. Ipak, piše odlično, a – piše i uspješno.
Trijumf oružja
Njegova prva knjiga samo je u Srbiji prodana u nezamislivih 350.000 primjeraka, a druga, koja je prošlog mjeseca predstavljena u beogradskom Ateljeu 212 već je prodana u preko 50 tisuća primjeraka. Prva knjiga pronašla je svoj krug čitatelja i u Hrvatskoj, a ‘Druga knjiga’ treba biti predstavljena u Zagrebu idućeg mjeseca. Žarko Laušević – čak i u odsutnosti – izaziva golemu pozornost. On, naime, ni u Srbiji, ni u Crnoj Gori, ni igdje na prostoru nekad nam zajedničke zemlje, nije bio otkako je 1999. otišao u New York. Kažu oni koji ga znaju – neće ni doći. Nikad? U to je teško povjerovati premda Laušević osim svih shvatljivih razloga svoga egzila ima i jedan nezamislivi, ali, tvrde oni koji znaju više od nas, ne i nemoguć.
To je krvna osveta. Nad Lauševićevom glavom, naime, trajno visi zavjet krvne osvete obitelji mladića koje je Žarko usmrtio u Podgorici 1993. godine. Hrvatskoj publici priča nije previše poznata. Zašto bi i bila? Te godine kad je Žarko Laušević u prekoračenju nužne obrane ubio Dragora Pejovića i Radovana Vučinića, a teško ranio Andriju Kažića, u Hrvatskoj smo imali prečih briga. Bio je rat i to što je neki glumac, makar i nama poznat i drag, ubio dva anonimna mladića bila je tek vjestica koju smo ili prečuli ili zanemarili. Isto tako, zaokupljeni sobom i vlastitim očuvanjem života, nismo znali da ‘s one druge strane’ postoje okolnosti koje su glumca navele da uopće kupi pištolj. Što će jednom Žarku Lauševiću pištolj?
To je pitanje ostalo bez odgovora i onima koji su za okršaj u podgoričkom restoranu ‘Apple’ prije 20 godina bili čuli. Priča o pištolju Žarka Lauševića, međutim, priča je o trijumfu oružja nad umjetnošću, zla nad dobrim, i to što je priča srpsko-crnogorska, ne čini je manje zastrašujućom i danas kad i Srbi i Crnogorci, ali i svi mi na brdovitom Balkanu, pobiremo posljedice toga višegodišnjeg, srećom ne i vječitog, trijumfa. Bila je 1990. U zao čas je Žarko Laušević dobio glavnu ulogu u drami ‘Sveti Sava’ Siniše Kovačevića u produkciji zeničkog Narodnog pozorišta i u režiji Vladimira Miličina.
Drama napisana i postavljena suprotiva mitovima, pa i mitu o Svetom Savi, u zao je čas došla u goste u Beograd. U Beogradu je tada bilo poželjno sve, samo ne razgradnja nacionalnih mitova. Dapače, upravo u to vrijeme osnovana je i Svetosavska stranka kojoj su se na čelo stavili Vojislav Šešelj i protojerej Žarko Gavrilović i slični likovi koje će čitav Balkan po zlu upoznati tijekom rata koji je bio u začetku. “Nećemo dozvoliti da se naše svetinje blate od raznih ljudi koji su u perverzijama i grehu”, objašnjavao je Gavrilović. Onda su u Jugoslovensko dramsko pozorište počele stizati prijetnje, pa su počele stizati dojave o postavljenoj bombi… Gostovanje, međutim, nije otkazano. Zašto bi i bilo?
Obračun u zalogajnici
No, ono što se zadnjeg dana tog svibnja desilo u Jugoslavenskom dramskom pozorištu, pokazalo je da je agresivna rulja jača od umjetnika. Ušli su u kazalište noseći transparente ‘ukrašene’ slikama noževa i sjekira, nadglasali glumce i prekinuli predstavu. Glumci su stajali na sceni, nemoćni i nijemi. Riječ rulje bila je jača. Gnjev orkestrirane gomile bio je koncentriran na Lauševića kao nositelja glavne uloge. Prota koji će se kasnije proslaviti kao organizator antigej parade u Beogradu i kao pisac ‘Srpskog pravoslavnog posnog kuvara’ te Šešelj, koji će se poslije ‘afirmirati’ kao ratni zločinac, trijumfirali su.
Antisrpska zavjera je, kazali su, osujećena. Ansamblu predstave su pažljivo pobrojili krvna zrna, našli jako puno ‘sumnjivih’, a Laušević, rođeni Cetinjanin, lijep, školovan, uspješan, obljubljen, postao je najomraženiji. ‘Poturica gori od Turčina’. Kazališni Beograd, kulturni Beograd, tad je, slažu se mnogi, poražen. Zakon rulje širio se, i kad je ispred kazališne kavane prebijen Irfan Mensur – zato što je Irfan!
– Laušević je poslušao savjet policije i – kupio pištolj. Branislav Lečić, glumac, a poslije i srpski ministar kulture, potvrdio je u jednom nedavnom intervjuu kako takvi savjeti policije u to vrijeme nisu bili nikakva rijetkost. Iduće godine je Laušević s još nekoliko kolega – Vojislav Brajović, Jovan Ćirilov, Miloš Žutić, Mirjana Karanović, Branislav Lečić, Borka Pavićević, Branka Petrić, Nenad Prokić, Vida Ognjenović, Žarko Radić – uputio javni apel da se Dubrovnik ne bombardira. Taj apel prenijeli su tek rijetki mediji, ali taj gest nije Žarku Lauševiću donio popularnost među tipovima kao Šešelj, Gavrilović i njihovi jurišnici.
Dapače. Mi o tome nismo znali ništa, imali smo prečih briga, imali smo svoje ‘vještice iz Rija’, svoje Miru Furlan, Radu Šerbedžiju i slične ‘izdajnike’ i ‘poturice’. U ljeto 1993. godine, 30. srpnja, Žarko Laušević nastupio je u Budvi gdje je, stojeći posljednji put pred crnogorskom publikom, igrao u ‘Lažnom caru Šćepanu malom’ u režiji Dejana Mijača, i bio ispraćen ovacijama. Otišao je sa scene kao knez Dolgorukov govoreći svoje zadnje kazališne riječi: ’U tamnicu!’ osuđujući Šćepana Malog na robiju. Tu noć on je ubio dvojicu mladih Crnogoraca, trećeg ranio i – otišao u tamnicu. Njegov brat Branimir i on, dok su, nakon povratka iz Budve, čekali da budu posluženi u podgoričkoj zalogajnici ‘Apple’, našli su se u skupini pijanih mladića koji su, naravno, znali da je pred njima Žarko Laušević.
Na Žarka i njegovog brata nasrnuli su šakama i razbijenim pivskim bocama. Obojica Lauševića brzo su bili na podu, Branimir trijezan, Žarko pripit, Žarko u životinjskom strahu za sebe i brata, Branimir manje preplašen, Žarko poluslijep nakon što su mu od udarca odletjele leće s dioptrijom minus šest… Žarko je pucao dok nije ispucao svih 13 hitaca, Branimir je ispalio samo jedan metak i to u plafon. Napadači nisu imali oružje. Žarko Laušević te je noći prestao biti lijepo lice s naslovnice, postao je lice ubojice, lice s optužnice, a kasnije i s tjeralice.
Čudesna preobrazba
Njegovo ime, naravno, i kao ubojici jamčilo mu je naslovne stranice u zemlji koja se tada zvala Jugoslavija. Zemlja je poslije dobila ime Srbija i Crna Gora, pa je ostala samo Srbija – bez Crne Gore – i Crna Gora, bez Srbije. Shodno toj transformaciji pravni tijek čitavog slučaja bio je također – tranzicijski. Prva je presuda glasila – 15 godina zatvora. Druga je glasila – 13 godina. Tužiteljstvo je tražilo smrtnu kaznu koja je u Crnoj Gori i u Srbiji ukinuta tek 2002. godine. Treća presuda Lauševiću je donesena 28. listopada 1999. – četiri godine zatvora za prekoračenje nužne odbrane.
Kako je do tada Laušević proveo u zatvoru više od dosuđene kazne, pušten je na slobodu na kojoj je uspio snimiti i film ‘Nož’ i potom, preko Mađarske, otići u New York. No, tranzicija je čudna stvar, Vrhovni sud Crne Gore 22. ožujka 2001. donosi novu presudu i Lauševića osuđuje na 13 godina zatvora. No on je tada već bio u Americi, bez reguliranog statusa, bez posla, bez državljanstva – Crna Gora i Srbija službeno su se ‘razvele’ tek 2006. godine. Raspisana je stoga za njim međunarodna tjeralica, a 2009. uhićen je u Americi zbog ilegalnog boravka u SAD-u te je razmatrana i ideja da ga se deportira.
Samo – u koju od dvije ‘razvedene’ domovine? No, pet godina kasnije, predsjednik Srbije Boris Tadić je Žarka Lauševića pomilovao, a ministar unutarnjih poslova mu u New Yorku predao srpsku putovnicu i dokaz o srpskom državljanstvu. Od 2011. godine Žarko Laušević ima srpske putne isprave, no nije ih iskoristio niti kad mu je te iste godine u Srbiji tiskana knjiga ‘Godina prođe, dan nikad’ niti ove godine na beogradskoj promociji ‘Druge knjige’.
Stoga bi njegovo eventualno ukazanje idućeg mjeseca u Zagrebu, premda je formalno slobodan čovjek, bilo – ravno čudu! No postoji li sloboda za njega? Postoje li čuda? Životopis Žarka Lauševića, a iznad svega, njegova preobrazba iz glumca – ‘Samo riječi, riječi, riječi’, kazao bi Shakespeare – u pisca koji u ‘Drugoj knjizi’ kaže ‘Mimo jezika, domovine… nema!’ čudesna je. Ta preobrazba nije nikome donijela ni sreću ni olakšanje, osim publici Žarka Lauševića koja je izgubila glumca, a dobila – književnika.