Zrela ljubav je uzajamna i ravnopravna. To je odnos u kojem se oba partnera razvijaju i prihvataju jedno drugo kao cjelovite osobe, sa vrlinama i manama.
Ljubavni odnosi koji nemaju ove osnovne sastojke nezreli su oblici ljubavi u kojima partneri mijenjaju zrelu ljubav za nešto drugo što dobijaju u vezi umjesto zrele uzajamne ljubavi. Zaštitu, ušuškanost, moć, lagodan život, posjedovanje, seksualno zadovoljenje… Partner se doživljava kao sredstvo za zadovoljenje neke od tih parcijalnih potreba, a osoba koja to čini i sebe pretvara u sredstvo za zadovoljenje nekih partnerovih parcijalnih potreba.
Na primjer, žena muškarca doživljava kao sredstvo za zadovoljenje potrebe za materijalnom sigurnošću i lagodnim životom, a muškarac nju kao seksualni objekt, trofej koji posjeduje i nad kojim ima moć upravljanja (“privatizovao” je). Zadovoljavanje tih parcijalnih potreba su “utješne nagrade” za one koji ne vjeruju da je moguće uspostaviti odnos zrele ljubavi, ili ne veruju da je to moguće za njih.
U nezrelim oblicima ljubavi ni jedan partner nije cjelovit, nije osoba, već se pretvara u dio sebe, onaj dio koji služi zadovoljenju neke parcijalne potrebe, svoje ili partnerove. Svi ljudi čeznu za tim da ih neko voli baš onakve kakvi jesu, kao cjelinu, a većina ljudi se zadovoljava “utješnim nagradama”, zamjenama zrele ljubavi za nešto drugo. Gotovo isti odnos većina ljudi ima i prema poslu kojim se bavi.
Umjesto uzajamnosti sa poslom, osjećaja osobe da se razmjenjuje sa poslom kojim se bavi, da se ostvaruje kroz posao, daje najbolje od sebe i zadovoljna je onim što prima jer voli to što radi, mnogi ljudi biraju da rade poslove koje ne vole zbog nekih aspekata posla (najčešće zarade, statusa, moći). Nikada ne budu zadovoljni ovom parcijalnom “utješnom nagradom”. Zašto se ljudi odlučuju da prodaju, mijenjaju nešto veliko za nešto malo?
Nebojša Jovanović,
psiholog, psihoterapeut, edukator
Izvor: Beleške sa psihoterapije