Najdraži,
U pravu si što me grdiš. Ispraviću grešku. Opisaću ti šta radim, s kim radim, gdje stanujem, kako provodim dane.
Radno vrijeme je od pola devet do šest. Imamo pravo na sat pauze, ali to važi samo za lokalce. Mi ostali možemo ostati i duže. Od devet do deset čitaju se vijesti na internetu. Ustvari, vijesti su izgovor, na njih potrošim pet minuta. Ionako je sve manje-više isto. Ja u to vrijeme malo surfam po rasprodajama i aukcijama.
Od deset do jedanaest e-mailom se šalju i primaju vicevi i druge zajebancije.
Od jedanaest do pauze pišemo i čitamo izvještaje, ili pravimo tabele, ili planiramo nešto, ili obrađujemo neke statistike, ili, ako smo dežurni, idemo na press-konferencije.
Od tri do pet surfamo, ili igramo igrica. Mislim da je to razlog zašto je u većini kancelarija monitor sakriven od pogleda s vrata. Uvijek imaš vremena da promijeniš sliku dok ti kolega ili pretpostavljeni dođe iza leđe. Ali je nezgodno, jer se svjetlo izvana reflektuje od ekran, pa još nisam dostigao rezultate kojima sam Tebe pobjeđivao.
Izuzetno, četvrtkom, imamo sastanak sa šefom. Pošto šef obično kasni ili ne dođe, to vrijeme iskoristimo za dogovore o vikendu.
Od pet do sedam čekamo da neko prvi pođe kući, a oko devet izlazimo ili idemo na neki prijem ili party.
Posao nije težak. Najteže je sastaviti dnevna saopštenja lokalnim novinarima i odgovarati na njihova pitanja. Srećom, od nas se ne očekuje da odgovori budu u vezi sa pitanjima. Važno je samo da se nekoliko puta ponovi neka riječ koju izabaremo za taj mjesec.
(Ovaj mjesec je to “korupcija. Na oglasnoj tabli već ima prijedloga i za sljedeći: meni se najviše dopadaju povratak i antiterorizam .)
Lokalni novinari obično ništa ne pitaju, ne zato što su naučili da njihova pitanja nisu dovoljno dobra za naše odgovore, nego zato što su nestrpljivi da ih poslužimo kafom i osvježenjem. Zbog posluženja zapravo i dolaze, jer saopštenja koja čitamo faxom prethodno šaljemo i u njihove redakcije.
Pojam novinarstvo ovdje se razlikuje od našeg.
Ovdje novinari nastoje da služe istini samo dok istina služi uredniku koji služi vladajućoj partiji. Zbog toga je sasvim normalno da umjesto radoznalosti koriste maštu.
Narod kupuje novine ne da bi pročitao šta se zaista desilo, nego šta bi se možda moglo desiti. Nema naslovne strane bez upitnika u naslovu: U piletini svinjsko meso? Djeca primila pogrešnu vakcinu? Radiokativna pšenica u Bosni?
Neki dan uhapšen je u svojoj vili jedan od optuženih za ratne zločine. Televizijska ekipa je iz daljine snimila kuću, dan nakon hapšenja. A onda je citirila izjavu “prvog komšije koji je želio da ostane anoniman”.
Saznao sam nešto o novinarstvu u vrijeme socijalizma. Novinari su do savršenstva razvili umjetnost eufemizma. Bili su u stanju napisati rečenicu od stotinu riječi u kojoj su i subjekat i predikat bili potpuno neodređeni. U tom sistemu nije se znalo kome šta pripada, niti ko za šta odgovara, pa su i novine morale biti takve. Umjesto riječi i stilskih figura koristile su se fraze.
Zamisli da kod nas pročitaš, recimo, “supruga premijera, koja je željela ostati anonimna”.
(Sakibova žena je novinarka, ali trenutno je bez posla. Ona je puna primjera poput navedenog. Možda ih iskoristim u članku koji ću napisati.)
Sakib i ona stanuju u novom dijelu Sarajeva. Ta naselja podsjećaju izvana na sovjetska, a iznutra na crnačka. Sa plafona u haustoru vise stalaktiti skorene pljuvačke, iz rupa u zidovima vire žice, rukohvati su odozdo obloženi žvakaćim gumama (ne pitaj me kako sam to otkrio). Odbio sam da se vozim liftom – mislim da kartonske kutiju ostavljaju utisak čvršće cjeline.
Stanovi su čistiji. Iznenadilo me kupatilo, u kojem imaju kadu, bojler, tuš, pločice, plastično bure sa nekim jakim dezinfekcionim sredstvom, mašinu za rublje, korpu za prljavo rublje, wc-šolju, vodokotlić i ormarić. I stalak za novine. A ukupna površina kupatila manja je od površine mog radnog stola.
Istina, ormarić stoji na veš-mašini, crijevo iz veš mašine završava u wc-šolji, WC-šolja je jako blizu umivaonika (dobro za povraćanje!), zbog ogromnog bojlera se može tuširati samo čučeći, ali sve skupa funkcionira. Mislim, povučeš konopac, i ne ostane ti u ruci, odvrneš slavinu, voda poteče, a papir je ljubičast i troslojni.
Sakibova spavaća soba je malo veća od kupatila. Osim bračnog kreveta u njoj je šivaća mašina, kompjuter, veliki plakar, polica sa knjigama, mali sto i dvije stolice. Osim te sobe, imaju još jednu, koja je spojena sa kuhinjom, koju nazivaju dnevni boravak.
Otkud ja u njihovom stanu?
Sakib me vodio da pogledam neke apartmane koje bih iznajmio, i nismo našli ništa adekvatno, i on me pozvao kod sebe (to je ovdje normalno! Zovu te u svoj dom na piće kao što mi zovemo jedni druge u pab.)
Na kraju su priredili party u moju čast.
6.
Dragi Džopingo,
Lokalni partiji su sasvim drugačiji nego kod nas. Svi sjede u jednoj prostoriji, oko jednog niskog stola na kojem su i sirevi, i meso, i vino, i pivo, i kikiriki, i kafa, i pepeljare. Ne pleše se, ali se puštaju ploče (vinil!) i onda svi pjevaju i plaču.
(Ponekad se zagrle dok pjevaju. Najglasniji su oni koji imaju najmanje sluha.)
Lica sijaju, ali ne znaš da li od suza, ili od znoja, ili od masnoće.
Popio sam manje nego obično, ali jutros me glava boljela više. Mislim da je to zbog lošeg vazduha. Ovdje je običaj da se prilikom ulaska u kuću skidaju cipele, kao da ulaziš u avion. Cipele ti vrate tek kad odlaziš. Pri tome, ovdje nije običaj da se koristi puder protiv znojenja nogu.
Naravno, za svaki običaj ovdje postoji razlog.
Ulice su jako prljave. U centru grada prodavačice koje operu radnju prospu prljavu vodu na pločnik ispred radnje. Dok šetaš, često iza leđa čuješ kako neko pljuje na trotoar. Primjetio sam da ovdje pljuju na dva načina. Jedan je kroz rupe od karijesa na prednjim zubima, a drugi je iz grla. Već ih mogu razlikovati po zvuku: prvi je cssis , a drugi hrrk-mff-pljuf .
Zato ja sve manje šetam. Sakib parkira na trotoar, i ja iz auta uskočim u ofis.
Ako jedu sjemenke dinje ili suncokreta, onda ljuske pljuckaju (sretan si ako ti se ne zalijepe za cipele).
Možda je to njima normalno, jer njihove cipele ne koštaju petsto dolara.
Da. Kupio sam još jedan par.
Treći, od kako sam ovdje. Šta drugo da sebi priuštim u ovakvoj provinciji? Mark iz personalnog trećinu plate troši na kravate. Van der Klift ima osamdeset košulja. Ulrike – tri i po kilograma hromiranog kožnog rublja!
Na tom partiju pitao sam Sakiba zašto ne odgovara poruke koje mu forvardujem. Odgovorila mi je njegova žena.
(Lukavo. Istina, ona govori bolje naš jezik od njega, a opet, on mi nije rekao ništa što bi uvrijedilo. Ona jeste.)
Ukratko, svako ko šalje ono “smeće” – video-klipove, reklame, čestitke, viceve, apele za pomoć, uglavnom sve što nije sam smislio i napisao, taj je malograđanin.
Rekla mi je da to najviše i rade “elektronski nadničari”, tj. svi koji u radno vrijeme ne znaju šta da rade, i da je to pokazatelj bezobrazluka, površnosti, aljkavosti, javašluka, ljenosti, tuposti, nemaštovitosti, neljubaznosti, primitivizma, nepristojnosti i umjetne inteligencije.
(Za većinu ovih riječi morala je pogledati u srpskohrvatsko-engleski rječnik.)
Htio sam da protivrječim, ali bi to izgledalo kao da se pravdam. Ja sve što šaljem izaberem sa pažnjom i ukusom.
Jesi li dobio onog majmuna koji u snu padne sa grane? A onog koji piški sebi u usta?
23.
Pusi,
Nastavak: Ko je ko u Organizaciji.
Van der Klift je najtraženiji čovjek u ofisu, jer sa Šefom odobrava tzv. bespovratne kredite. Naravno da mi nije bilo jasno kakav je to kredit koji se ne mora vratiti, i zašto se onda ne zove donacija.
Van der Klift mi je objasnio razliku. Donaciju dodjeljuju oni koji imaju zadatak da potroše novac a ne da ga korisno upotrijebe, dok bespovratni krediti mogu postati povratni ukoliko se ne utroše u tačno predviđenu svrhu. Njemu lično bilo bi lakše isplaćivati donacije, jer nema naknadnih komplikacija oko pravdanja troškova. Krediti zahtijevaju kontrole, supervizije, izvještaje, dokumentaciju, ukratko, mnogo posla. Ako daš nekome donaciju za farmu pilića, on će kupiti polovnog golfa. Ako mu daš nepovratni kredit, onda će golfa kupiti tek kad preproda farmu. A do tada, ti moraš obilaziti sela, intervjuisati korisnike i fotografisati ih sa pilićima. Ili sa mlinovima. Ili sa štamparijama. Sa svim što se odnosi na tzv. malu privredu ili privatni sektor.
Čudiš se da neko ko dobije kapital za pokretanje proizvodnje potroši novac na polovne aute i namještaj. To je navika iz stečena u socijalizmu, da se smije trošiti više nego što se zaradi, ali poenta je da su ti nepovratni krediti zapravo samo prelazni oblik od donacija ka pravim kreditima. Kao kad djecu bombonama uvodiš u matematiku. Ti pravi krediti (sa tri puta većom kamatom nego kod nas) su njegov pravi posao ovdje.
Kredite uglavnom daje velikim socijalističkim preduzećima koja imaju malo posla a mnogo zaposlenih koje po nekim idiotskim (socijalističkim!!) zakonima ne mogu otpustiti. Te firme, koje osim poslovnih prostora nemaju ništa (ni mašine, ni proizvodnju, ni kupaca), zalažu svoje nekretnine i iz kredita isplaćuju radnicima zaostale plate da ne bi došlo do socijalnih nemira.
Banke za koje Van der Klift radi nakon isteka roka za otplatu preuzimaju nekretnine i prodaju ih investitorima u BiH, koji su za sada uglavnom druge banke. Tako danas u centru ima sve manje predratnih socijalističkih firmi a sve više evropskih kapitalističkih banaka.
Sad Ti može biti jasno zašto Van der Klift nas u ofisu naziva pionirima Divljeg Istoka.
To svi smatraju duhovitim i tačnim, osim Ženeviv. Ona je izgleda istinski i tragično zaljubljena u ovaj grad.
Zamisli, pješke dolazi u ofis. Pije onu njihovu kafu sa debelim talogom. Jede luk u salati. Ostavlja napojnice i kad plaća svojim novcem! Razgovara s njima na njihovom jeziku. Sama kupuje meso!
Ja sam pokušao jednom, i odustao. Tražiš trista grama, on baci na vagu kilu i po, i pita te je li previše? Ako kažeš da jeste, odsječe ti trista grama žila u loju, a ostalo vrati u vitrinu. Na zelenoj pijaci je isto. Cijene su uglavnom jedna i po, ili dvije i po, ili tri i po njemačke marke.
Ako tražiš kilogram, obavezno te pita hoćeš li više, da zaokruži na dva, tri, ili četiri. Ako tražiš manje, onda ti dno kese napune gnjilim i buđavom plodovima. Ne znam odakle ga vade, na tezgama sve izgleda savršeno. Sad zamisli kakva im je politika i kakve su im vođe koje takvi lopovi biraju.
Jednom sam svojim očima i rukama izabrao, komad po komad, kilogram jabuka. Kad sam kod kuće otvorio kesu bila je puna trulih komada. Kako!? Zašto!?
Sakib me savjetovao da kupujem pred zatvaranje pijace. Do tada potroše sve što im je trulo, a često i spuste cijene, da ranije idu kući.
Sad moram malo i da radim. Kis.