Nagrada za životno delo došla je Ružici Sokić i bukvalno kao rođendanski poklon: vest o “Dobričinom prstenu” stigla je dok je u Ateljeu 212 proslavljala svoj mali praznik, pripremajući predstavu “Plej Aleksandar Popović”, s kojom će u januaru obeležiti veliki jubilej – pola veka karijere. Sedmočlani žiri odluku je doneo jednoglasno i to tajnim glasanjem, što je takođe svojevrsno priznanje ovogodišnjoj dobitnici.
– Presrećna sam! Ovoj profesiji posvetila sam čitav život, činilo mi se da drugačije i ne može da bude – kaže trostruka slavljenica. – Drago mi je što nikada nisam pripadala nikakvom klanu, “udružena” bilo s kim… Moje društvo na početku karijere bile su kolege s klase, divni reditelji Nebojša Komadina, Aca Đorđević, Boža Miletić. Celu moju generaciju Stupica je okupio, a Mira Trailović od nje stvorila ansambl Ateljea 212. Ušli smo svi, potpisali ugovore i, eto, nastalo je pozorište. Odlikovali su ga novi stil glume i osoben repertoar.
I velika sloboda igranja i “poigravanja”?
– Tu mogućnost su nam, između ostalog, dali moderni američki komadi. Imala sam sreće da zaigram u “Ko se boji Virdžinije Vulf”, a to je bilo presudno za moj budući profesionalni put. S Mirom Trailović, Ljiljanom Krstić, Cicom Perovićem i Vladom Popovićem sam potom godinama bila u partnerstvu. Igrali smo po celom svetu. Ni u jednom trenutku nisam bila prikraćena za bilo šta, uostalom, i nas je bilo malo za pozorišne potrebe. Dobijala sam čarobne uloge, koje je ondašnje vreme iznedrilo, a meni se čini da ne bih videla toliko sveta ni da sam bila ćerka najbogatijeg čoveka s ovih prostora!
Za vas je važilo da ste, pre svega, glumica domaćeg pisca?
– U kojem god pozorištu da se davao komad Ace Popovića, ja sam igrala. Možda i zbog toga što ga onda mnogi nisu razumeli i nisu želeli da igraju. Govorili su da je to koješta, podsmevali nam se dok smo probali. Tako sam ja postala neprikosnovena Acina glumica. Na mene je puno uticao. Kasnije sam koristila ta sredstva poigravanja i u drugim, realističnim komadima. Nakitim tekst, trčkam po sceni, malo oduzmem, malo piscu dodam. Aca je imao raskošnu rečenicu, koju sam često “dopisivala”, a neke stvari i prepisivala iz “Borbe”! Sve je to dozvoljavala specifična, otvorena dramaturgija. Popović je bio pozorišna renesansa, a svaka novina izaziva otpor. Reditelj Nebojša Komadina izvukao je mnoge njegove komade koji su spavali po nečijim fiokama i postavio na scenu… Aca je likovima davao puno bogatstvo života. Mešao je i žanrove. Bilo je kod njega svega i svačega: malo drame, malo farse, komedije i tragedije. I prva naša mamutska serija, “Ceo život za godinu dana”, nosila je njegov potpis. Zoran Radmilović i ja igrali smo Živka i Živku.
Vašu karijeru je, ipak, na poseban način obeležila čuvena “Žuta” Gordana Mihića?
– Prvo je postavljena kao pozorišna predstava u Ateljeu 212, potom i film u režiji Vlade Tadeja. A u vezi s tim, i jedna neverovatna epizoda. Film je zamišljen u stilu italijanskog reditelja Dina Ricija, poput dokumentarnih ostvarenja. Tako smo imali autentičan snimak kako Tito prolazi gradom u pratnji obezbeđenja na motorima, a Tadej je u montaži dodao scenu kako Aca Gavrić (u ulozi makroa) vozi neku olupinu od spačeka i u njoj Žutu. “Susreli” smo se, dakle, sa Titom. Moja junakinja, koja svuda putuje, nosi koferčić na kome je nalepnica YU. E, zbog toga je ispao skandal jer, bože moj, to mi aludiramo na Jugoslaviju. Zamereno nam je i zbog bacanja kačketa u jednoj sceni. Navodno, podsećao je na Lenjinov. Nažalost, u raznim komisijama sedele su naše kolege i oni su bili ti koji su celu stvar tumačili politički! Osujetili su naše ideje, reditelj je morao da izbaci sporne scene, a od Mihića se tražilo da promeni kraj: da Žuta ne ide u zatvor nego kod sudije da mu čuva decu! Stupidarija. Inače, moj lik je zamišljen u stilu italijanskog neorealizma. Slično, “La stradi”, Žuta je bila skitnica, dobra i naivna duša, plemenito srce.
Govorimo o cenzuri i odsustvu slobode u doba komunizma?
– Mediokriteti i poltroni, netalentovani, uvek su nastojali da se prišljamče političkim strukturama. Postajali nekakvi savetnici. A toga ima i danas. Doduše, onda je to bio sirotinjski poltronizam, sad je na visokom nivou. Rekla sam nekima koji su na vlasti da je blasfemija uzimati umetnike za savetnike! U čemu mi njih da savetujemo? Zato preporučujem političarima da se oslobode bremena svog plemena. Mi Srbi, rasuti na sve strane, šta smo drugo nego jedno pleme?
Šta pod tim “bremenom” podrazumevate?
– Mislim na duhovnu stagnaciju, glupost, zatvorenost za nove ideje. Nije sve u parama niti novac sme da bude motiv za sve. Postalo je najvažnije šta ćete da steknete i da kupite. Trebalo bi da se oslobodimo zgrčenosti u sopstvenim životima, da napravimo promaju. Kod Ace Popovića ima rečenica: “Kad dobijem status kandidata, kupiću zamak sa četrnaest kamina i zaposliti dvadeset lakeja”…
A danas je, više nego ikad, aktuelan “status kandidata”?
– Potpuno sam uspela da se distanciram od gluposti politike, koja se pretvorila u otimačinu, u glad neutaživu. Meni novac ništa ne znači, često igram besplatno. I nisam jedina. Ja ne znam šta je Evropa. I mi smo Evropa, kakva-takva. Dobro, verovatno se tamo lakše živi. Ovde je utopija mogućnost da se čovek na pošten način obogati. Lično, dovoljno mi je da mogu da platim lek, odem na letovanje i skromno putujem. Inače, tata mi je ostavio u amanet da se ne bavim politikom – čak ni da čitam prve četiri strane novina. I to je zahtevao on, jedan od braće Sokića, suvlasnik predratnog lista “Pravda”.
Kažete da se veličina profesionalnog uspeha meri veličinom žrtvovanja?
– Ja sam karijeri žrtvovala decu, koju nisam imala. Neka mi bog oprosti, nisam ih ni želela. Toliko sam volela glumu. A to je strašan promašaj… Plašila sam se da će mi deca uzeti vreme, da neću opstati na sceni. Celog života sam vojnik na mrtvoj straži, čuvam teritoriju! Sloboda mi je bila na prvom mestu, a na kraju sam postala zarobljenik slobode.
Težak izbor, pogotovo u današnje vreme lišeno ideala?
– Uvek je teško ljudima koji imaju jasnu svest o pravim vrednostima. Hvala bogu, mržnju nikad nisam gajila prema bilo kome, iako smo i ja i moja porodica bili prokaženi, mnogo povređivani. Otac je bio levičar, koji je s Mošom Pijade i Veselinom Maslešom robijao zbog ideja na Adi ciganliji pre rata.Zbog toga “Pravda” nije izlazila šest meseci… Posle rata, pak, zamerio se nekom partizanu iz Rušnja, koji je ubacio svoju porodicu u naš trosoban stan. Tu su ostali naredne dve decenije, s njima su prošle najlepše godine moje mladosti. Delili smo kuhinju i kupatilo. Na parketu u dnevnoj sobi klali su prasiće. Ni sad ne volim svinjsko meso… Smatrani smo za reakcionare. Tata je opet posle rata robijao na Adi ciganliji: zbog verbalnog delikta.
Ali, ipak je vaš najlepši i najplodniji deo života prošao u komunizmu?
– Za mene to nije politika već sudbina. Nisam ništa shvatala. Ponekad smo i gladovali. Mislila sam da tata greši, da neće da radi. Iz jednog pisma mnogo godina kasnije shvatila sam da nije mogao da nađe posao… Zato je sloboda, u svakom smislu, bila i ostala za mene najveća vrednost. Ne trpim nikakav jaram, čak ni porodični. Ja sam ptica. U letu ili na grani.
NAJVEĆI USPEH
Dobili ste nagradu za životno delo. Šta vi, lično, smatrate svojim najvećim uspehom?
Celog života sam se kinjila težeći savršenstvu. Uvek sam bila samokritična, tražila od sebe više nego što mogu da dam. Najbolje su mi i uloge s kojima sam se najviše mučila. Sve što je išlo lako bilo je dobro, ali ne najbolje. Nije mi ležao crni talas, sav taj ološ bio je daleko od mene, mučila sam se i sa “Čudom u Šarganu”. Ali, posle puno patnje i muke, gnjavljenja sopstvene ličnosti – sledio je odličan rezultat.
NEOSTVARENA ŽELJA
Želela sam jednu ulogu, nisam je dobila. Koju, više nije važno… Uostalom, glumac ne zna šta je za njega. Baš ono što niste očekivali, ispadne najbolje. Volela sam predstavu “Dugo putovanje u noć”. Kompleksna uloga, koja me je približila reditelju Bori Draškoviću. Puno sam od njega naučila. San i želja mi je da sarađujemo ponovo. Mnogo sam radila i sa Ivanom Vujić. Evo, sad i “Plej Aleksandar Popović”. Volim njenu maštu. Konačno, jedina uloga koju bih rado ponovila je ona u njenoj predstavi – “Iz života kišnih glista”…
Tekst je preuzet iz Večernjih novosti