Prije 25 godina je još uvijek bila aktuelna „od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana“ – stara Jugoslavija. „Duh slovenski“, barem na prvi pogled, „živio je“ nesmetano, kao i godinama prije toga. Preij nego što će se, dvije godine kasnije, zemlja „bratstva i jedinstva“ naći u fokusu svjetske javnosti zbog ratnih sukoba, Jugoslavija se u udarnim vijestima, te subote, 6. maja, našla zbog krajnje neočekivanog ishoda, još tada veoma uglednog Takmičenja za Pjesmu evrovizije održanog u Lozani (Švajcarska).
„Tresla sam se od uzbuđenja i od treme, pored ostalog i zbog činjenice što sam odrasla u Švajcarskoj. Tamo sam išla u školu. Cijela ta priča o Evroviziji bila je za mene kao odlazak u zabavni park za neko dijete. Otišli smo u Lozanu sa velikim uzbuđenjem. Isprva sam bila zastrašena osjećajem da možda nisam dorasla zadatku. Pitala sam se šta ja to evropskoj publici uopšte mogu da ponudim, sem svoje radosti, punog srca i iskrenosti. Na kraju se ispostavilo da su to bili naši glavni aduti i da nemam čega da se bojim“, priča Emilija Kokić, koja je tada kao članica „Rive“, pop benda iz Zadra, predstavljala Jugoslaviju na Evroviziji.
Ništa bez Dujmićevog „hrvatsko-engleskog“ šablona
Ipak, cijelu priču o sa srećnim krajem, zakuvao je iskusni hrvatski kompozitor Rajko Dujmić, koji te večeri, na kraju, u Lozani nije ni bio. „Meni je to bilo treće učešće na Evroviziji. Međutim, u vreme kada je ‘Riva’ iz Hrvatske krenula za Švajcarsku, ja sam sa ‘Novim fosilima’ svirao u Nemačkoj, u Vupertalu. Po prvi put se u istoriji tog festivala dogodilo da kompozitor nije bio prisutan. Ukrali su nam pasoše, pa odlazak za Lozanu nije bio moguć“.
Mnogo toga zanimljivog odigralo se te 1989. godine, počev od samog, tada jugoslovenskog izbora u Novom Sadu. „Riva“ se na Jugoviziji te godine, samo za jedan poen našla ispred tada uveliko poznatog pejvača Masima Savića. „Svaki televizijski centar tadašnje Jugoslovenske radio televizije birao je po dva-tri predstavnika i onda bi u jednom od centara bilo organizovano finale sa 18 do 20 kompozicija. Svaki centar je imao svoj stručni žiri. Ali da biste došli do finala, morali ste najpre proći svoj, republički žiri. Ja sam tada imao ‘Rivu’ i Jasnu Zlokić ispred zagrebačkog studija“, priča Dujmić.
Kokić: Evrovizija mi je promenila život
Platinasti tiraži su za tada veoma traženog zagrebačkog autora Dujmića bili krajnje normalna pojava, ali je evrovizijsko takmičenje 20-godišnjoj Emiliji, promijenilo život. „Ja sam time dobila odskočnu dasku. Pri tome, imajte u vidu da sam se ja sa mikrofonom susrela samo godinu dana prije pobede na Evroviziji. Odlazak u Lozanu i pobjeda, za mene je bilo ostvarenje sna. Pobjedom na Evroviziji, mi smo dobili ono oko čega se izvođači trude godinama, a to je da postanu prepoznatljivi“, prisjeća se i danas aktivna i veoma popularna hrvatska pop pjevačica, navodeći kako je sudbinu zadaraskog benda zapečatio rat, uprkos činjenici da su pjesma na engleskom, čiji je autor čuveni švedski muzičar Per Gesle (iz kultnog benda „Rokset“), već bile spremne.
Ideja o pjesmi, koju Emilija Kokić i dan-danas rado pjeva, nastala je slučajno. Poigravanje sa frazama na engleskom, bilo je, u ono vreme, potpuno netipično za jugoslovenske prostore. „Slično kao i sa pesmama ‘Ja sam za ples’ i ‘Mangup’, i ‘Rock me’ je nastala u dahu. Sjećam se da kako sam sebe pozvao telefonom i na sekretarici snimio refren, kako ga ne bih zaboravio“, dodaje Dujmić i priznaje da mu ta vremena nedostaju. „Danas je sve drugačije, došlo je do raznih podjela. Svako najjače poene daje svom susjedu. Tu više nema objektivnosti. Nije to samo na Balkanu slučaj, već i u drugim regionima, pa i u samoj Skandinaviji. To je postalo veliko regionalno takmičenje, novonastalih manjih regiona, pa koji region ima više državica taj uglavnom pobjeđuje.“
Netrpeljivosti među muzičarima nije bilo!
Jugoslavija je bila prva komunistička zemlja u Evropi, koja se 1961. godine, priključila Takmičenju za Pesmu evrovizije. Dok je neprikosnoveni lider bio živ, pjevalo se uglavnom o brodovima i moru, a kombinovanja maternjeg sa engleskim jezikom, prije pesama Rajka Dujmića, u jugoslovenskim pesmama za Evroviziju, nije bilo.
Netrpeljivosti i provokacija među muzičarima par godina uoči rata, navodno nije bilo. „Među muzičarima nikada nije bilo sporova. Naš hljeb je težak. Toga koliko znam nije bilo ni između TV centara. Uostalom, Zagreb je tada imao svoje predstavnike na Evroviziji, tri godine za redom. Čak je i bilo bolje izgubiti na tom takmičenju jer si imao više simpatija, ako bi bio drugi ili treći. To su bila drugačija vremena“, uvjeren je Dujmić.
„Rock me“ – hit i za neke nove klince?
Mlađe, posljeratne generacije, ne znaju ni za Jugoviziju, pa ni za jugoslovensku pobjedničku pesmu „Rock me“. Da li bi je, s obzirom na aktuelne trendove, u nekom novom aranžmanu, prihvatili? „Teško je to reći. Ljudi je znaju takvu kakva jeste već 25 godina i bio bi veliki rizik menjati njen aranžman. Jer ukoliko nova verzija ne bude barem pet puta bolja od originala, to postaje vrlo klizav teren. Bolje je na kraju ne mijenjati ništa. Obećavali su mi razni producenti, kako će napraviti obradu ili remiks te pesme i znate li šta se na kraju dogodilo? Svi su odustali“, kaže Emilija Kokić. Rajko Dujmić, autor brojnih hitova za izvođače iz gotovo svih bivših jugoslovenskih republika, je drugačijeg mišljenja.
„Možda bi danas čak i bolje prošla. Doduše, vjerovatno ne u kombinaciji sa rokabili stilom, ali možda sa nekim tehno aranžmanom i nešto jačim ritmom. Jer ta pjesma i ima dobru melodiju, koju današnji hitovi nemaju. Svuda u svijetu pjesmama danas nedostaju melodije. Na radiju se vrte pjesme koje su ljudima nametnute.“
Nema hita bez ljubavi i strasti
Recept za dobru, pa još i pobjedničku pjesmu ne postoji. „Konkretna formula ne postoji, ali vjerujem da se u suštini mora dogoditi ljubav i strast između izvođača i pjesme. To je ključno. Često se odvojeno biraju pjesme, koje se na kraju izvođaču samo zalijepe. Pitanje je šta bi se dogodilo da je našu pjesmu, prije dvije i po decenije, pjevao neko ko nije imao tu radost, iskrenost i energiju, koju smo mi imali. Taj psihološki momenat je u takvim situacijama i kasnije u karijeri je ključan“, odgovara Emilija Kokić.
„Ne znam kako je u drugim državama u regionu, ali mene hrvatski javni servis nikada nije pozvao i pitao za sugestiju ili savjet. Ne znam šta je razlog tome, ali siguran sam da nije tako teško osmisliti koncept izbora, uključujući i izbor pjesme, koja bi pratila. Naravno da nije sve u tome, ali pjesme moraju biti prepoznatljive, moraju imati neki štos, emociju i na prvo slušanje osvajati slušaoce», poručuje Dujmić i ne isključuje mogućnost ponovnog evrovizijskog angažovanja, ako ne u Hrvatskoj, onda možda za neku drugu zemlju.