Nedavno je na Kozari održana kolonija ArsKozara, koja je okupila umjetnike iz BiH i regije, kako bi ostavili umjetnički trag na ovom prostoru. ArsKozara je godišnja manifes¬tacija i laboratorij Umjetnosti u prirodi (Art in Nature) koja je doživjela pet izdanja, počevši od 2007. godine.
ArsKozara se dešava u okviru nacionalnog parka „Kozara“, na lokalitetima „Mrakovica“, „Glavuša“ i „Duge njive“. Tokom deset dana, umjetnici promišljaju i stvaraju umjetničke radove od prirodnih materijala, ostavljajući ih u prirodi.
Pored konceptualnih ”art in nature” instalacija, učesnici djeluju u širem interdisciplinarnom polju, koje obuhvata video umjetnost, film-esej, relacionu umjetnost, kritičke tekstove, fotografiju, dokumente, istraživački rad i drugo. Učesnici se stimulišu da pristupe Kozari ne kao pukom mjestu djelovanja, već kao određenom problemu, koji je i vizuelni, i jezički, i ekološki, i politički, i istorijski, i turistički i njihov, na kraju krajeva. To podrazumijeva istraživanje mjesta kroz sve navedene kategorije, te konkretno reagovanje koje bi trebalo da je ”site-specific” (mjestu shodno), a ne unaprijed formirano i uvezeno.
O tome šta se dešavalo u tih nekoliko dana razgovarali smo sa pokretačima ove umjetničke manifestacije, a riječ je o umjetničkoj grupi „Tačka“ iz Prijedora.
Mladen Bundalo, konceptualni umjetnik iz Prijedora, rekao je da bi bilo dobro da na početku kaže nekoliko riječi o tome šta ArsKozara nije.
„ArsKozaru ne možemo nazvati kolonijom, bar ne u okviru opšteg utiska ‘umjetničke kolonije’ koji je kod nas dominantan, a koji se tiče isključivo slikarskih skupova. Šta više, ArsKozara se idejno u mnogo čemu suprotstavlja formatu ‘kolonije’, u okviru čijih aktivnosti pronalazimo jako malo eksperimenta. Moja lična slika likovne kolonije je skup dugara i drugarica koji demonstrativno slikaju po unaprijed donesenom stilu i principu. Nije mi cilj da objektivizujem svoj stav, ali prosto radi se o određenom zapažanju sa određenim argumentima. ‘Umjetnici likovnih kolonija’ ne propituju istorijski, socijalni, kulturni ili politički kontekst mjesta unutar kojeg djeluju, niti su motivisani da to rade. Bar ne toliko da taj aspekt identiteta određenog mjesta uzmu i kao gradivni u svom profesionalnom angažmanu“, rekao je za BUKU Bundalo.
Napomenuo je da, pod uslovom da uopšte postoji čitljiva interakcija sa mjestom stvaranja, nama poznatim vizuelnim i lingvističkim znakovima, ta interakcija je često svedena na bilježenje dostupnog pejzaža, sredstvom preuzetih, istorijskih stilova.
„Unutar takvih radnih okolnosti, takvom radnom motivacijom, po meni, niti postoji umjetnik kao subjekt koji kodira svoja zapažanja ‘njemu’ svojstvenim jezikom, niti postoji prostor unutar koga on radi, pošto ga uzima isključivo kao banalni vizuelni nadražaj. Pored ovoga, likovne kolonije kakve poznajemo su po mnogo čemu besmisleno samozadovoljno čahurenje kulturnih formacija koje nemaju nikakve veze sa vremenom unutar kojeg živimo, osim što se radi o djelima autora koji biološki žive u ovom vremenu. Radi se o proživljavalju stilova i principa kreiranih ne sada, već poodavno, i što je bitnije, negdje daleko od prostora unutar kojeg mi živimo. Ti stilovi i principi se preuzimaju bez ikakve dileme, kritičkog stava ili promišljanja. Postavlja se pitanje, čemu sve to, i, na kraju krajeva, kome i zarad kakvih to ciljeva?“, ističe Bundalo.
Prva tri izdanja ArsKozare mogli bismo okarakterisati kao susret stavova ekološki osviještenog djelovanja u prirodnom ambijentu, sa izrazitim istorijskim kontekstom planine Kozare i istoimenog nacionalnog parka. Rezultati su ”land art/art in nature” skulpture koje nisu ”copy/paste” projekti sličnih svjetski afirmisanih praksi, već odgovor lokalnog konteksta, aproprijacija lokalne kognicije.
Četvrto izdanje ArsKozare, pored ”art in nature” aktivnosti, sve više se zanima za određen alternativni pristup razgovoru o umjetnosti, koji nije formalna sjedaljka panel diskusije, već integrisani element svakodnevnih situacija koje učesnici žive za vrijeme laboratorija. Konkretno, radi se afirmaciji spontano organizovanih prezentacija, ali i diskusija za vrijeme večere ili na terenu, ne kao sporednih komentara i dilema koje dijelimo o umjetnosti, već kao osnovnog, gradivnog i relevantnog elementa diskursa umjetnosti.
ArsKozara je u osnovi otpor elitističkom ophođenu prema umjetnosti, kako po pitanju formalnih rezultata u vidu ”land art/art in nature” radova, tako i po pitanju opšteg osjećaja za diskurse umjetnosti.
JEDINI DOGAĐAJ OVOG FORMATA U BIH
ArsKozara kroz svoje aktivnosti komunicira za profilisanim kulturnim radnicima ili studentima umjetnosti, ali isto tako i sa svim posjetiocima Nacionalnog parka Kozara, koji su u prilici da pronađu umjetničke radove u prirodnom ambijentu. Ti posjetioci se ne pitaju samo o značenju umjetničkog rada, već i o samoj sudbini, kako su u prilici da ih anonimno unište.
Nemanja Čađo, apsolvent na Arhitektonsko-građevinskom fakultetu, rekao je da je ovaj događaj jedini ovog formata u BiH.
„Kada je došlo do ‘podsticanja’, ja nisam bio član Tač.ke, ali sam vremenom shvatio da grupa kao što je naša ni u kom pogledu ne prihvata konvencionalne načine izražavanja i djelovanja, pa je shodno tome bilo očekivano da će doći do generisanja nečeg autentičnog. Ova sredina je takva da sve u nju pristiže veoma sporo, odnosno većina kvalitetnih sadržaja kasni, ili čak ni ne dođe, te je percepcija takvog sadržaja jako otežana i traje dugo“, rekao je Čađo.
Objasnio je da je projekat „Ars Kozara“ počeo da se razvija pod uticajem italijanske ideje sličnog tipa, „Arte Sella“, koja je nastala 86-te godine na sjeveru Italije, i da ako uzmemo u obzir da se sam pokret art in nature u Italiji počeo razvijati 80-tih, a ekspanziju doživio u drugoj polovini 90-tih, onda možemo vidjeti da možda i nismo mnogo okasnili.
„Bosna i Hercegovina je zemlja koja raspolaže izuzetnim prirodnim bogatstvima, kojih zapravo nismo svjesni, ali možda budemo tek kad nam ih oduzmu ili unište, tako da je ”art in nature” ideja jedan veoma važan model putem kojeg se u isto vrijeme savremeni umjetnički tokovi evidentiraju u našem kontekstu, a pri tome su u koheziji sa prirodnim kodeksima, te se kao takvi međusobno nadopunjuju. Pri tome, želim naglasiti da se ne radi o dopadljivoj i „turističkoj umjetnosti“ koja za cilj ima isključivo povećanje broja turista u sezoni, naprotiv, djelovanje je mnogo esencijalnije, jer Kozara nudi izuzetnu podlogu za propitivanje značenja istorijskog konteksta iste, ali i artikulisanje ”site specific” koncepcije umjetničkog delovanja. Ovo su samo segmenti jednog kompleksnijeg mehanizma koji se od ove godine i opravdava činjenicom da smo počeli eksperimentisati (ispostavilo se prilično kvalitetno) sa multimedijalnim i neformalnim pristupima“, objašnjava Čađo.
Umjetnici ističu da Ars Kozara kao platforma unapređuje sam prirodni prostor, ali i lični umjetnikov prostor u svim njegovim manifestacijama, jer u kontekstu prirodnog okruženja radovi „traju“ mnogo kraće, vraćajući se izvorima iz kojih su nastali, dok, kroz cjelokupni proces, stečeno umjetnikovo iskustvo nema jasno definisane granice trajanja.
Nemanja Čađo napominje da je ono što radi Tač.ka od početka bazirano na akupunkturalnom pristupu, ili, kako on to voli nazvati, „infekciji“.
„Dakle, mi ne težimo nekom mainstream umjetničkom djelovanju, već pokušavamo u ovako jednoj maloj sredini, sa relativno mnogo umetnika, selektivno afirimisati one koji su dovoljno fleksibilni u promišljanjima i percepcijama savremene umjetnosti. Pri tom mislim da gradimo otklon od konvencionalnih akademskih pristupa u edukaciji i sticanju iskustva, naročito mladih umjetnika, što je ove godine bilo potencirano, jer su učesnici bili mahom mlađa generacija sa banjalučke ALU. Naravno, učesnici se iz godine u godinu susreću sa različitim izazovima, stvarajući uspješnije, ili manje uspješne radove, jer priroda je jednostavno takva, nepredvidiva, ali i to je dio umjetnikovog iskustva i mislim da je neophodno da to bude sve memorisano“, kaže on.
NEPOSTOJANJE KRITIKE
Kada je u pitanju nepostojanje kritike u umjetničkoj sferi društva, Dragan Inđić, grafičar i dizajner, kaže da je to jedan od najozbiljnijih problema u umjetnosti BiH.
„Kritika ovdje, ako postoji u nekoj formi, pojavljuje se kao neobjektivna i pristrasna, odnosno sama sebe pobija u većini slučajeva. Tako se često dešava nevjerovatna situacija da u izlagačkim institucijama imamo, recimo, jedanaest izložbi godišnje, od čega jedanaest izuzetno kvalitetnih. Volio bih da smo stvarno toliko dobri, ali to naprosto nije situacija. Tu je na snazi jednostavno neka vrsta ulagivanja, bodrenja i ulagivačke podrške. Kvalitetna i objektivna kritika bolja je od tapšanja po ramenu sa svih strana. Ovakvo stanje bi po mom mišljenju trebalo početi mijenjati još na akademiji. Takođe, jedan od problema vezano za umjetničku kritiku u BiH jeste mali broj novinara koji se imalo razumiju i zanima ih problematika o kojoj izvještavaju”, napominje Inđić.
Mladen Bundalo smtra da se nakon pojavljivanja grupe Tač.ka stvari sa umjetničkom kritikom značajno mijenjaju na kulturnoj mapi BiH, iako se prije radi o određenoj strukturalnoj kritici, nego bavljenju pojedinačnim radovima samih umjetnika.
“Tač.ka od samog početka insistira na pomaku od teorijske dijagnostike problema ka praktičnom rješavanju problema. Taj praktični ulazak je zasnovan na otporu strukturama koje su uslovile i koje održavaju sam diskurs o umjetnosti anemičnim, a koje u isto vrijeme navodno zastupaju njegovo razvijanje. Tač.ka je ustanovila da pojedine institucije i organizacije koje zastupaju savremenu umjetnost u BiH stavljaju političke ili politizovane interese ispred interesa umjetnika, koje u isto vrijeme perfidno cenzurišu. Prevedeno, odsustvom djelovanja nezavisnih kritičara ili istoričara umjetnosti, ili njihovim politizovanim djelovanjem, isprovocirala se situacija unutar koje su umjetnici izveli određen kritički puč, što je uvelo novu i nepredviđenu dinamiku unutar sistema savremene umjetnosti u BiH. Ono na čemu Tač.ka trenutno radi jeste umrežavanje svih pojedinaca koji na neki način već djeluju u ovom polju, kroz novi broj časopisa ‘Tač.ka’“, objašnjava Bundalo.
TAČKA
Grupa vizuelnih umjetnika Tač.ka osnovana je 2007. godine. Brojala je 10 članova, ali se taj broj vremenom redukovao na današnja 4 aktivna člana. Grupu Tač.ka danas čine Mladen Bundalo, Dragan Inđić, Dajan Špirić i Nemanja Čađo. Cilj grupe Tač.ka od početka je bio podsticanje subverzivne umjetničke scene u odnosu na aktuelne “institucionalne” scene u Bosni i Hercegovini, te podsticanje institucionalne kritike. Svojim djelovanjem takođe pokušavamo podstaknuti razgovore, analitičke obrade i kritičke slobode, zapostavljene i potisnute od strane državnih kulturnih institucija. Grupa Tač.ka se nastoji svojim djelovanjem povezati sa što više sličnih udruženja ili grupa iz zemlje i regiona, i tako pokušati da utiče na subjekte nadležne za kreiranje kulturne politike naše zemlje.
Tačka od 2007. godine radi na nekoliko projekata i umjetničko-aktivističkih-kritičkih angažmana, od kojih, pored „ArsKozare“, možemo izdvojiti „Imaginarni paviljon BiH“ , časopis za kulturnu akupunkturu „Tačka“, „No exhibition – No opening“, „Institucionalna kritika savremene umjetnosti BiH“, „Strahovi“, „ArtZeppelin“, „eBiH art league“ i „Bad-Stupid“.
Tekstove i foto-video uvid u navedene projekte i radove umjetnika možete pronaći na www.tacka.org
Mladen Bundalo je konceptualni umjetnik, rođen u Prijedoru 1986. godine. Diplomirao je na Akademiji umjetnosti u Banjaluci 2009. godine, a magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Brnu 2011. godine.
Nemanja Čađo, rođen je u Banjaluci 1987. Apsolvent je na Arhitektonsko-građevinskom fakultetu, odsek arrhitektonski u Banjaluci.
Dragan Inđić, grafičar i dizajner, rođen je u Sanskom Mostu 1983, a diplomirao je na Akademiji umjetnosti u Banjaluci.
Vezani tekstovi:
Otvorena prva ulična galerija u Banjaluci
Najlakše je u svom čoporu osjećati lažnu sigurnost