Nikita Milivojević jedan je od vodećih pozorišnih srpskih reditelja danas, ili, kako je to Jovan Ćirilov rekao: ’’Angažovanošću svojih predstava obeležio je devedesete godine u srpskom teatru, a smelim i novim čitanjem klasike uveo ga u novi vek’’. Dobitnik je svih važnih pozorišnih priznanja za režiju u našoj zemlji, nagrade Bojan Stupica, više Sterijinih nagrada za režiju, Bitefove nagrade, kritike pozorišnog časopisa Scena, godišnjih nagrada Narodnog pozorišta Beograd, Jugoslovenskog dramskog pozorišta, Grada-tetar Budva, i mnogih drugih nagrada na festivalima u Kragujevcu, Vršcu, Jagodini, Šabcu, Novom Sadu… Njegova predstava ’’Banović Strahinja’’ proglašena je najznačajnijim ostavrenjem devedesetih godina u srpskom pozorištu, po zajedničkoj anketi pozorišnih kritičara Srbije.
Od 2000. godine nastavio je svoju karijeru u inostranstvu i režirao u Grčkoj, Švedskoj, SAD, Sloveniji, Makedoniji, Turskoj, Nemačkoj, Italiji …
Redovan si profesor od 2009. na odseku za glumu i režiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Poznato je da radiš sa svojim studentima i uvek ih uključuješ u neke svoje projekte. Miloš Vojinović i Aleksandar Milković, obojica su igrali u „Đavolijadi“ a Jelena Đulvezan igra jedinu žensku ulogu u Henriju šestom.
Nikita Milivojević: U pitanju je jedna darovita generacija… vrlo su daroviti, imaju želju da napreduju, ništa im nije teško… Samim tim i ja imam više volje u radu sa njima, uspostavljam drugačiji odnos, postavljam drugačije zahteve i sebi i njima. Oni su u ovom trenutku već i jedna vrlo nagrađivana klasa, u našim akademskim okvirima naravno, stalno dobijaju nekakve nagrade pa je i to eto nekakav znak da su zaista posebna generacija, i glumci i reditelji. Kao što znaš radi se o klasi u kojoj su glumci i reditelji zajedno. Nedavno je studentkinja režije dobila međunarodnu nagradu za kratki film, drugi je nagrađen za najbolju predstavu na Festivalu u Rumi, treći je opet student generacije i sl. Svi ti razni uspesi su tek njihov početak, i polako ih promovišu, ali i meni je negde naravno sve to drago, jer i ja na taj način imam nekakvu potvrdu za to što radim. Zbog svega toga sam odlučio da, recimo, za njihov završni ispit ne pravim “klasičnu diplomsku predstavu”, (oni uskoro treba da diplomiraju ), već da bismo mogli biti hrabriji, luđi… Sa njima je moguće raditi neke stvari kako bih recimo radio u nekoj neformalnoj pozorišnoj grupi, predstavu kao nekakav “istaživački projekat”. Tako da smo krenuli od jedne teme koja je meni, a ispostavilo se i njima, veoma zanimljiva, na neki način u stvari fascinantna: da napravimo predstavu o njima! Oni su tema, njihov život, kako sadašnjost tako i budućnost, jer, naravno da se plaše šta će biti sutra kada izađu sa Akademije, šta će raditi, da li će uopšte imati posao, kakva će im biti karijera, kakav će im biti život… I onda smo krenuli prvo od toga, znači od pitanja šta očekuju od sebe i svog života, a zatim sve to proširili na razne “intervjue”, koje su prvo pravili između sebe, a zatim i sa raznim drugim ljudima koje su izabrali u svom okruženju. I tako, svi ti odgovori na razna pitanja, zatim autentične životne priče ljudi koje su pronašli i sa njima razgovarali, stvorili su jedan strašno uzbudljiv materijal. Tokom procesa rada predstava je u stvari u jednom trenutku počela sama sebe da otvara, sve više i više, i upravo sada, ovih dana, sve to pokušavam nekako da sklopim. Pokušaću da predstava ne bude samo njihov “diplomski ispit”, koji će posle nekoliko izvođenje da se zaboravi, već da nastavimo da je igramo… Imam utisak da je materijal koji smo prikupili zaista vrlo uzbudljiv, i na nekom “višem nivou” zanimljiv. Sad sam se već previše raspričao o predstavi, studentima, i nahvalio ih više nego je to “pedagaški” dobro, ali zaista to zaslužuju, i da nisu tako jedna dobra i inspirativna generacija, verovatno se nikad ne bih upustio u jedan ovakav projekat. U svakom slučaju drago mi je da smo razgovor počeli upravo o njima.
Prirodan sled stvari je da se posle “Zimskih bašti” u Veneciji, “Na Drini ćuprija” u Duselodrf Šaušpileu, u međuvremenu je bila Atina i “Majka psa”, gde si rediteljski potpisao puno puta značajne predstave i neke su proglašene kulturnim događajem, naniže i Glob teatar u Londonu. Ali utisak je takav da, u poslednje vreme, više ostvaruješ režija negde napolju nego u Srbiji, čiju kulturu stalno promovišeš. Jer gde god da odeš ti si srpski reditelj.
Nikita Milivojević: Meni su se zaista dešavale mnoge lepe stvari u svim tim raznim zemljama i gradovima , naročito u Atini… to je velika sreća za reditelja, i verovatno do sada moj najdragoceniji pozorišni prtljag . Za nekoga ko je srpski reditelj, znači dolazi iz jedne male sredine i kulture, to je ipak nešto važno, a verujem da i za našu zemlju sve to nije bio loš “marketing”. Međutim svo to izbivanje, sve te predstave van Srbije, za mene je to bilo suštinski važno pre svega jer mi je pomoglo da sebe formiram nekako drugačije, da shvatim da moram neprestano da se borim na jedan drugačiji način. Teralo me je da rešenje uvek tražim na drugoj strani , moram da budem u stalnom kretanju , i ne očekujem ni od koga ništa! Upravnica nekog pozorišta u Atini jednom mi je u šali rekla: “U tvom slučaju Nikita nije dovoljno da napraviš dobru predstavu, pa čak ni odličnu, ti moraš uvek da napraviš najbolju predstavu, da bi mogli opet da te pozovemo”. I bila je u pravu. To je ogroman pritisak, ali je i motiv. To me je naučilo da uvek moram biti maksimalno spreman, nemam pravo na osrednju predstavu, jer to odmah dovodi u pitanje sledeći angažman. E sada, što me poslednjih godina više ima negde drugde nego ovde s jedne strane za mene je dobro, ali istovremeno, s druge strane, to je u našim uslovima i okolnostima uvek mač sa dve oštrice .
Ali kada stvari postavimo u globalnu ravan što se naše zemlje tiče, više si ti kao pojedinac promovisao našu kulturu, naše pozorište nego mnogii drugi pojedinci…
Nikita Milivojević: Generalno tu uvek postoji nešto kao “dvostruka odgovornost”, mislim na bilo kakav “javni nastup” van svoje zemlje. Naročito je to osetljivo sada, jer mi smo već dugo vremena jedan oklevetan narod, i kada kažete da ste iz Srbije to izgovarate znajući unapred da utisak koji to može da proizvede i dalje je vrlo negativan. Tako da sve što radite van svojih granica istovremno stvara i nekakav utisak o Srbiji, hteli vi to ili ne. U tom smislu Đoković ili recimo Kusturica su pravo čudo… Mada moram da priznam kada naši političari govore o tome, pa recimo kažu kako su “sport i kultura naši najbolji ambasadori”, ja odmah menjam kanal, jer suštinski oni u to uopšte ne veruju, i nemaju pojma šta će sa kulturom u ovoj zemlji, u stvari to ih se najmanje tiče! U svemu tome pozorište je jedan strašno mali, skoro nebitan okvir, koji se i dalje smanjuje… I u Evropi je ono takođe sve manje važno, tako da generalno pozorištu mislim da uopšte ne ide dobro. Zbog svega toga ja nemam ama baš nikavih iluzija da nešto od ovoga što radim ima bilo kakvu “težinu” za one koji se bave kulturom. To za njih i ne postoji. Naročito ako nastupate sa pozicije pojedinca i nemate iza sebe bilo kakvu instituciji, (najbolje, naravno, neku pratiju), onda tek nemate mnogo šansi da vas uopšte primete. A kako sam ja oduvek bio pomalo “anti-sistem”, meni je jasno da i za predstave koje radim negde van svoje zemlje u suštini nema nekog konkretnog interesa čak ni da se pozovu da gostuju, (makar to bili zajedno i Duseldorf Sahauspilehosue, i Ivo Andrić i “Na Drini ćuprija”)… jer oni koji o tome odlučuju od mene nemaju nikakve “praktične koristi”, (eventualno možda mogu nešto malo “štete” da imaju!)… Niti sam član neke partije, niti udruženja… ili bar nekog upravnog odbora, saveta, žirija… znači ne mogu da im vratim “uslugu”. Nisam nešto ni “klanovski “ aktivan , druželjubiv na onaj način kako se to obično očekuje i podrazumeva u našem poslu. A život je, kao što znamo, između ostalog i igra interesa… Međutim, kada svi ti naši mali, sitni interesi, počnu da ugrožavaju one veće, značajnije, onda sve polako počinje da propada, i mi smo trenutno svedoci tog propadanja. Umetnost uvek poslednja ima neke kriterijume, a kada ih i ona počne da gubi, to je siguran znak propasti jednog društva! Bojim se da mi živimo upravo taj trenutak .
Kada kažemo „ za njih to ne postoji’’ , onda mislimo na sve one koji se bave kulturom u Beogradu, Novom Sadu…
Nikita Milivojević: U našem malom pozorišnom kosmosu vladaju neki lobiji, male „mafije“, koje poseduju moć i koje se s jedne strane međusobno mrze, tračare, a s druge strane čvrsto se drže zajedno i sarađuju … Najveći broj onih koji trenutno vode pozorišni život u Beogradu i Novom Sadu, (pre svega u ova dva centra jer su najveći, mada tu Beograd u stvari decenijama već vodi glavnu reč ), proizvod su svih ovih nesrećnih okolnosti kroz koje prolazimo već jako dugo, jer ne može ni kultura, znači ni pozorište, da budu u srećnijim prilikama nego društvo kom pripadaju. To konkretno znači da su kriterijum, ukus, nekakve vrednosne sudove dobili šansu da nam postavljaju ljudi koji ih uopšte nemaju. Ali su uspeli da se nametnu sistemu, (sistem u stvari traži upravo takve!), a onda međusobno udruže po tom nekakavom “trgovačkom principu”, jer to je njihov način mišljenja: ja ću tebi ovo, a ti ćeš meni ono… ovaj je naš, a ovaj nije… ovaj nam sada treba, ovaj ne treba… Kao da mi imamo sve vreme ovoga sveta za te njihove besmislene igrice!? Zbog svega toga pozorište je trenutno jedna mentalno strašno zagađena sredina. Tu više čak i nisu toliko važna konkretna imena i prezimena , to je fenomen kako jedno društvo, njegov sistem, funkcioniše. Zašto je važno o ovome govoriti? Zbog toga što je i Grčka do juče upravo tako funkcionisala, a danas je tu gde jeste. Zbog potpuno iste logike! Svojim malim, sitnim interesima, upropastili su budućnost čitavoj zemlji! Kao i uvek, iza svega su ljudi. Na jednoj strani pametni, obrazovani, etični… ili na drugoj: banalni, korumpirani, vulgarni, glupi… Naš veliki problem je trenutno nedostatak ljudstva . Sve je manje “ozbiljnih” ljudi. Sigurno primećuješ kako je poslednjih godina recimo nivo razgovora o pozorištu postao strašno banalan, često vulgaran, nekako baš provincijalan. Ali to je odjednom postalo “in”… Nedostatak talenta mnogi kompenzuju nedostatkom karaktera. Ionako niko ne snosi nikakavu odgovornost za ono što kaže, ili napiše. Onda ta neverovatna potreba za nekakavim gotovo “ideološkim” načinom mišljenja. Kod nas neprestano uvek iznova niču nekakve dogme… novi mitovi… neki novi “populizam” uvek mora da postoji! Naučili smo da živimo sa lažima tako da nas razne “senzacije” neprestano bombarduju da bi sakrili našu nemoć da se bavimo suštinom.To je verovatno u vezi sa tim da je kod nas ljudima blisko da površno, uprošćeno misle, na neki način stereotipno. Većina ljudi ima neverovatnu potrebu da misli na isti način, i da bi imali svoje, moraju prvo da čuju tuđe mišljenja. Ispada da imati svoje mišljenje nije uopšte lako. Mi to inače brkamo sa nekavim obrazovanjem, nekom kvazi-intelektualnošću. Biti obrazovan, biti danas nekakav “intelektualac”, to pre svega ništa ne znači! Obrazovanje uostalom možeš lako da stekneš, to uopšte više i nije tako teško , ali estetska kultura to je nešto sasvim drugo, na tome očigledno mora da se radi ceo život. Iza toga mora da stoji čitava ličnost… Ja često srećem ljude koji su “obrazovani”, ali nemaju nikakav ukus, uopšte recimo ne znaju da vide šta je značajno u nekoj predstavi, šta nije… Iz toga šta pišu, govore, rade, selektuju , nagrađuju, hvale, napadaju, tačno vidite koja je širina njihovog pogleda, koliko duboko mogu da nešto vide. I tu se onda uvek najtačnije prepozna na kom je neko “nivou”. Kao u onim “video igricama” . Do nekog nivoa jednostavno ne možete da dođete! Možeš da vidiš, razumeš, osetiš… samo ono što možeš! U svemu tome ipak je najsmešnije kada vidite koliko su neki ljudi na domaćem terenu arogantni, (kao u onom stihu: “svoju gordu glupost kroz četvrtak nosi“), a na tuđem ispod svakog dostojanstva snishodljivi .
Rezultat svega toga jeste da si radio u svim tim raznim gradovima i zemljama, a recimo nisi nikada potpisao režiju u Srpskom narodnom pozorištu, mada si u Novom Sadu studirao, a sada i predaješ ?
Nikita Milivojević: Pa i to je nekako sve deo jedne te iste priče… Rekao bih da u stvari tu nema ništa tako ni neobično niti čudno, pre bih se iznenadio da je drugačije. Iskustvo mnogih uči me da je kod nas to tako nekako oduvek bilo. Znam reditelje koji su na ovaj ili onaj način prošli slično, od nekih od njih sam i učio režiju… a vidim i neki novi, mlađi reditelji, takođe prolaze kroz iste, ili slične stvari. Sve su to kompleksi “male sredine”. Jedan prijatelj iz Makedonije nedavno mi je rekao sjajnu stvar: “znaš Nikita , mi smo mali i mi to znamo, ali vi ne znate, vi i dalje mislite da ste veliki, to je vaš veliki problem”.
Kako bi prokomentarisao šta je to profesionalna odgovornost?
Nikita Milivojević: U staroj Grčkoj, kad smo već pomenuli Grke da se podsetimo i druge strane njihove priče, osnovno moralno načelo je bilo da čovek mora da govori ono što misli i da radi ono što govori… Danas se, naravno, čini da je to jedna potpuno pogrešna logika za preživljavanje. U tom smislu i ono što bi se moglo nazvati “profesionalna odgovornost”, iz današnje perspektive gledano, strašno se promenilo, ali, kao i sve ostalo o čemu pričamo, i to je strašno povezano, sa raznim drugim stvarima, problemima… Poslednjih dvadesetak godina ova zemlja je prošla kroz pravu golgotu… mi smo sada jedno siromašna, ponižena, opljačkana zemlja, i duhovno i materijalno. O kakvoj profesionalnoj odgovrnosti tu može biti reči ? To je kao u onoj priči iz rata 90-tih, koju sam negde čuo, kada je oficir zaustavio vojnika i pitao: “gde ti je kapa vojniče !?”, a ovaj mu odgovrio: “a gde je tebi država pukovniče!?“. Na sve ovo što govorimo uvek, kao poseban začin, treba dodati još i taj naš neverovatan mentalitet… Jer mi za sve, pa i za “profesionalu odgovornost”, imamo dvostruke standarde. Decenijama smo razvijali jedan sistem – da isti zakoni, pravila, kriterijumi, nikada ne važe za sve jednako. Ono što je jednima dozvoljeno drugima nije… Sistem je uvek favorizovao ulizice, sluge režima, voleo “dvorske umetnike”, razvijao “istost” a plašio se različitosti! I zbog toga uvek podržavao mediokritete, osrednjost, jer oni nisu ugrožavali sistem, već radili za njega. Na svim nivoima društvo je tako funkcionisalo, pa i u pozorištu… Uvek sam se čudio kako je jednima sve bilo dozvoljeno, da prave osrednje, vrlo često besmislene, beznačajne predstave, a da ih to nikada nije koštalo ni karijere, ni ugleda… jedni su uvek imali “ugled”, bezrezervno smatrani “veličinama”, (reditelji, glumci, pisci …svejedno ), jer oni su bili “naši” i njima je sve bilo i dozvoljeno i oprošteno… A druge smo hapsili, proganjali, cinkarili… proterivali, zabranjvali, ogovarali – jer nisu bili “naši”! Bili su drugačiji, i trebalo ih je kazniti što su drugačiji! Problem je što ni čuvene “promene” posle dvehiljadite , sve zajedno sa “demokratijom”, ništa u tom smislu nisu promenile. Naprotiv! Potvrdile su sve ovo, i uvele čak neke novine.
Ove godine obeleženo je sto pedeset godina od osnivanja SNP-a, što znači da kasni jednu godinu, na dramskoj sceni su postavljene Seobe, Miloša Crnjanskog, u dramatizaciji i režiji Vide Ognjenović, Opera je imala premijeru Mileve, po motivima iz života Mileve Marić Ajnštajn, dok je libreto napisala Vida Ognjenović, a Balet je u godini jubileja izveo Milevu Ajnštajn, balet po motivima istoimene drame Vide Ognjenović. Kako bi ti objasnio o čemu je reč u godini jubileja?
Nikita Milivojević: Verovatno upravnik SNP –a ima pravi odgovor na to. Jedino što ja mogu da kažem jeste da je Crnjanski moj omiljeni pisac .
Može li se reći da je takva vrsta vlasti eliminisala mnoge ljude koji su imali itekako šta da kažu na scenama pozorišta?
Nikita Milivojević: Može , i treba da se kaže … Ja u stvari imam neprestano utisak da su nama uvek najmanje važni ljudi. Toliko darovitih ljudi je ovaj sistem, mentalitet, način mišljenja , ova i ovakva sredina uspela da otera, slomi … izbriše, da je to strašno. To je nekakav tragičan kontinuitet. Evo vam koliko juče, neki novi, daroviti ljudi, dobiju recimo Bitefovu nagradu za režiju, ali posle toga im godinama niko ne daje režiju u tom istom pozorištu, u kom su dobili tu istu nagradu!!? Ili, predstave koje ne mogu da uđu u te naše besmislene domaće selekcije , dobijaju glavne nagrade u nekom širom međunarodnom okviru! Naš mali “mikro-kosmos” ima svoju “sitnotragovačku logiku” i ako se ne uklopiš u nju, rizikuješ da te stvarno zbrišu. To su sve ozbiljne, i prilično opasne stvari, jer ponekad je to pitanje i egzistencije, tako da to uopšte nije šala. Mene su svi ti povremeni izleti van ove sredine između ostalog i spasili da nekako opstanem do sada , a da i dalje mogu sve ovo da pričam kako pričam. Ne sećam se ko je rekao : “biti umetnik znači biti slobodan”’, ali je bio u pravu, jedino što vas to uvek, po pravilu, skupo košta.
Sve to o čemu smo razgovarali liči i zvuči kao jedna manipulativna politika. Sada si radio Henrija šestog za Globe. Koliko današnja situacija može da se „pročita“ u predstavi budući da je to priča o borbi za vlast. Kralj umire, ostavlja maloletnog sina i naravno kreće otimanje o vlast i kontrolu tog mladog čoveka, te zbog tih sitnih interesa, sukoba, pre svega nesloge u dvoru, Engleska odjednom gubi sve ono što je u ratu sa Francuzima stekla zadnjih sto godina, znači da ne gube zato sto su vojno slabi, ne, to je samo zbog sitnih sukoba, interesa i nesloge, bore se za vlast između sebe.
Nikita Milivojević: I u našoj istoriji postoji slična priča, o Urošu Nejakom, koji posle smrti oca, cara Dušana, takođe nije uspeo da isknotroliše vlastelu oko sebe, pa se država raspala. U tom smislu postoji nekakava repeticija u istoriji. U svemu tome mi naravno imamo neke svoje specijalitete, Englezi imaju svoje, ali suština je da borba za vlast, manje – više ista je priča. To govori i nešto o nama, ljudskoj prirodi, govori o tom mračnom krugu koji je Šekspir shvatio. Zbog osećanja da je to krug, da istorija na neki način u stvari “stoji u mestu”, mi u našoj predstavi na sceni imamo samo jedan okrugli sto i ništa više. Taj sto može biti i nekakva cikličnost istorije, može biti okrugli sto kralja Artura, ili okrugli sto ujedinjenih nacija, sve sa zvezdicama EU okolo… Ima mnogo asocijacija, ali unutar tog stola je čitava Šekspirova priča o mehanizmu vlasti, tu se prave novi savezi, ruše stari, tu se podmeće, lobira, spletkari… novi ratovi takođe počinju za tim okruglim stolom. U svakoj novoj predstavi ja u stvari svaki put iznova pokušavam da prepoznam kojim scenskim jezikom treba da govorim… I trudim se da taj scenski jezik bude maštovit, zanimljiv, uzbudljiv publici, a pre svega da se sve to tiče onoga ko gleda. U Henriju VI ideja stola pokrenula je sve ostalo.
U predstavi Đavolijada se govori o nesrećnim epizodama jednog činovnika. Zapravo rediteljska adaptacija da bi se kroz predstavu pokazala i istakla ideja o sagledavanju običnog čoveka u jednom širem kontekstu društvene svakodnevnice i besmisla kao i paradiranje činovničkom percepcijom stvarnosti. Podudarnost sa vremenom danasi nizom situacija u predstavi sa svakodnevnim besmislom i lavirintom nesrećnih epizoda jednog činovnnika otkriva pitanje koliko smo mi, kao društvo, doprineli da se osećamo slično nekim likovima u komadu. Đavoljijada jeste priča o nesretnim događajima jednog činovnika, čiji problemi počinju onog dana kada je saznao da je stigao novi director I da umesto plate svi zaposleni će dobiti naknadu u proizvodima. Korotkov radi kao knjigovođa u Glavnoj centralnoj bazi sirovina za šibice tačnije u GCBSZP. Korotkov je kao nadoknadu za platu dobio nekoliko paketa šibica. Od tada glavni junak prolazi kroz niz neverovatnih situacija, kao da prepoznajemo priču o porazu zdravog razuma. A to je sumnja u razum jednog društva tačnije sistema u kojem je realnost postal najveća fikcija. Takva nerazumljiva stvarnost pred kojom je Korotkov, rediteljski je uobličena duhovito, grotesknim realizmom izazivajući opoziciju prirodnog života i veštačkog preuređivanja. Ta tragična farsa, glavnog junaka opredeljuje da je humor najbolji način i jedino još tako ima smisla da se čovek odbrani. Razbila se logična slika i realnost se izgubila. Realnost i fikcija su izmešani kroz situacije Korotkova u odnosu na druge likove i događaje, dok drug Korotkov traži objašnjenje i odgovor na pitanje zašto je otpušten. U tom traganju on nailazi u predstavi na druge činovnike koji se ponašaju iracionalno gde se smenjuju komični i fantastični elementi…
Nikita Milivojević: Ja uvek pomalo vidim nekakavu „đavolijadu“ oko nas, gde god da se okrenem, na svakom koraku… u prodavnici, banci, ulici, aerodromu, novinama, u pozorištu, na tv. Mada, „Đavolijada” je na neki način i strah od stvranosti u kojoj je sve moguće! Ispričaću ti neverovatan događaj koji se desio kada smo igrali predstavu u Narodnom pozorištu. Kao što znaš na kraju predstave glavni junak, bežeći od čitavog grada koji ga juri ,u stvari od svih tih sumanutih, neverovatnih likova koje smo videli tokom predstave, on se popne na nekakav krov, i sa vrha te zgrade posmatra dole grad oko sebe, i razmišlja da li je sve to moguće, da li je sve to stvarno ili je samo nekakva njegova fantazmagorija… Pita se: kada i kako se desilo da je sve ono što je nenormalno postalo normalno!? Onda, u jednom trenutku, shvati da je sve to ipak njegova stvarnost, ta misao ga dotuče… i on skoči sa krova. Dakle, te večeri, kada smo igrali “Đavolijadu” u Beogradu, odmah posle predstave čuo sam kako je sa krova hotela “Kasina” skočio neki čovek… U stvarnosti se, samo nekoliko sati ranije, desila ista scena kao u našoj predstavi!? Kasnije smo, posle predstave, sedeli i pričali o toj čudnoj koincidenciji… u stvari to je bio povod za dug razgovor o svemu i svačemu… Između ostalog i mnogim stvarima o kojima mi sada pričamo, i razišlli smo se sa nekim čudnim osećanjem kako se poslednjih desetak godina sve u pozorištu strašno promenilo, nagore… Kako se u stvari pozorište sve manje tiče i nas samih, jer čitava jedna stvarnost se promenila, pa shodno tome i mi u njoj. Na kraju, kada smo se razilazili, neko je duhovito citirao Džonija Štulića: ‘’nemaš više ni sa kim, a ni protiv koga’’.
Ali ta tema o kojoj razgovaramo prisutna je i u politici, među maldima, u kultiri, pravosuđu, ekonomiji, u bilo kom segmentu društva.
Nikita Milivojević: Ti si sada upravo nabrojala nekoliko najvažnijih slojeva svakog društva, što znači da ako je to svuda pristuno, onda mi očigledno govorimo o bolesnom društvu, a ne nekoj izolovanoj pojavi. To je dijagnoza bolesnog društva.
I u predstavi „Događaj u stanu broj dva“ slična je tema. umetnički je motivisana kroz prizmu Ruskih avangardnih pisaca (Harms, Vedenski, Zablocki, Pavlova, Zoščenko, Majakovski, Bogajev). Jedan ir acionalan događaj koji vrlo lako može da bude”sredina, grad i društvo u kome živimo” jeste zapravo metafora za krizu tragičnog identiteta pojedinca nasuprot masi suprotnosti. To je ujedno i odnos većine prema današnjoj stvarnosti. Raspršivanje nade, mogućnost da se razbije iluzija vlasti i rodi novo društvo. To je sudar ideja izložen naučnoj fantastici. Apsurdnoj fantastici. Dok kod Pavlove groteskni realizam izaziva opoziciju prirodnog života i njegovog veštačkog preuređivanja u satiričnom kabareu. Njen junak nastoji da živi normalno ali mu besmislena svakodnevnica to ne dopušta. To je ujedno i osnova zapleta prvog dela predstave i polazna tačka drugog dela. Paradoksalni obrt koji se bukvalno izvrće i traje u svojoj doslovnosti da su”klasici živi “…
Nikita Milivojević: Da, na neki način ideja je vrlo slična “Đavolijadi”… u tom smislu da u obe predstave postoji nekakava “nestvarna stvarnost”, odnosno stvarnost se pretvara u nekakvu fantazmagoriju. Očigledno u takvim temama postoji nešto meni blisko… A i žanrovski mi se dopada što i kod Bulgakova i kod pisaca tzv. “ruske avangarde” je sve to začinjeno sjajnim humorom! U poslednje vreme očigledno sve više verujem da nam je još jedino humor ostao da se njime branimo.
U predstavi „Zimske bašte“ uočavamo jednu sliku, tačnije temu koja ne prestaje. A to je odlazak mladih ljudi iz Srbije. Posle nekoliko godina kada je predstava imala premijeru, i bila na Venecijanskom bijenalu, snimio si i film ‘’Jelena, Katarina, Marija’’ na istu temu.
Nikita Milivojević: Mislim da je tzv. „odliv mozgova“ trenutno jedan od najvećih problema ove zemlje, i moj glavni motiv da radim ovaj film bio je upravo taj. Kada se malo ozbiljnije pozabavite ovom temom vidite da se odavde stalno odlazilo, iz najrazličitijih razloga, i onda vam se nekako samo od sebe nametne pitanje: šta nije u redu sa zemljom iz koje se neprestano odlazi!? Međutim kada se o tome govori, uvek nekako ispadne da govorimo samo o nekakvoj „emotivnoj strani“ te priče. Međutim, 2004. godine je napravljena ozbiljna analiza u kojoj su stručnjaci izračunali da je Srbija odlaskom mladih, obrazovanih ljudi , za deset godina izgubila 24 milijade dolara! Svaki ekonomista-amater dobro zna šta to znači za bilo koju zemlju, a naročito za jednu Srbiju, do guše u kreditima. Kao i svi drugi, i ja lično poznajem mnoge ljude koji su otišli, i neprestano, na raznim putovanjima, upoznajem nove. U tom smislu ta tri imena u naslovu filma u stvari su metafora za hiljade drugih imena i priča. Film je kao nekakav mozaik raznih priča koje sam čuo, ljudi koje sam upoznao… Nešto je naravno i „autobiografsko“, jer i sam godinama već živim na dva koloseka, uvek jednom nogom negde van Srbije.
Na dnevnom nivou, koji je tvoj način da se boriš protiv svega ovoga o čemu razgovaramo?
Nikita Milivojević: Iz svega ovoga o čemu smo razgovarali, a ima baš dosta toga, nekako ispada da „na dnevnom nivou“ stvari baš nekako loše stoje… Imam utisak da nam je razgovor prilično u tom tonu, i da uvek možeš naći hiljadu stvari koje mogu baš da te oneraspolože. Ali sam zaista siguran da bi ti slične stvari mnogi ljudi danas rekli, i da bi se mnogi složili kako, najbolje ide udvoricama, licemerima, kriminalcima… da je sve, apsolutno čitavo društvo, inficirano politikom, i da su politika i razne političke“igre“ napravile jednu strašno lošu selekciju, i pretvorile nas u jedno korumpirano društvo, uvezano raznim ličnim interesima… da toliko dugo već živimo u nesigurnosti, u smislu planiranja bilo kakve budućnosti… manje – više sve ovo o čemu smo razgovarali. Ali onda čovek odjednom nekako shvati da su to sve upravo one stvari na kojima jedan deo društva profitira! I da oni i dalje uživaju u svemu tome što nas čini tako ogorčenima, i još se prave kao da sve ovo o čemu mi pričamo i ne postoji, to niko ne vidi!? Ispada da se mi u stvari svađamo sa rupom na putu, a ne sa onima kojima je u interesu da rupa i dalje bude tu!? Na kraju uvek shvatim da se u ovakvim situacijama po ko zna koji put najviše ljutim na sebe, što uopšte pričam o svim ovim stvarima, a unapred znam da to više nema nikakvog značaja! Verovatno zbog svega toga mislim da je važno da čovek nekako nauči kako da mu sve ove stvari na „dnevnom nivou“ ne pokvare dan !Poslednjih godina ja sam svašta-nešto probao da uradim upravo u tom prvcu… Recimo, fizički sam se skoro potpuno izmestio iz sve te “gužve” u nekakvo mirnije okruženje, u blizini Inđije imam “ranč”, vinograd… i kada sam u Srbiji uglavnom tu provodim vreme. Kada stignete do pedesete nije loše napraviti i nekakvu računicu: šta vam zaista treba, šta ne treba, ko su vam prijatelji… bez čega možete, bez čega ne možete…jednom rečju počnete sve da računate više “neto”, nego “bruto”. Reditelj u svoju biografiju upiše sve i svašta, dobre, loše, osrednje predstave… uspešne, neuspešne, dovršene, nedovršene… one kojima je on zadovljan, i one kojima su drugi zadovoljni više nego on… Svega i svačega tu ima, kao i u životu uostalom, srećnih, nesrećnih stvari, grešaka i dobrih odluka. Ali ono što je najvažnije to je da se ne stidite onoga što ste uradili. Sve ostalo je manje važno. I mada nam stvarnost ne daje baš previše razloga za optimizam, ja i dalje verujem da sve ono što se ozbiljno uradi ostaje negde zabeleženo, ne gubi se… Uvek ima neko ko to vidi, i kome to nešto znači…
Tekst preuzet sa Nove misli