14. prosinca 1956.
PREDSJEDNIK Tito primio je 14. prosinca 1956. na Brionima Fitzroya
Macleana, bivšeg šefa britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOV,
publicistu i člana britanskog Parlamenta. Tom prilikom vođen je
zanimljiv razgovor, koji je obuhvatio mnoge pojedinosti iz života i rada
Josipa Broza Tita.
Jeste li predviđali da će doći do drugog svjetskog rata?
“Da. Čim je Hitler došao na vlast mi smo znali da je situacija kritična i
da će vjerojatno doći do sukoba. Mi smo, zato, čitavo vrijeme
pripremali, za slučaj rata, naše partijske kadrove, i politički i
moralno, pa u izvjesnom smislu i vojnički.
Što ste mislili, kako će se rat završiti? I kakav ste očekivali da će biti efekt napada na Jugoslaviju?
“Mi nismo sumnjali u pobjedu. Nismo sumnjali zbog toga što su savezničke
snage bile dovoljno jake da pobijede. Naročito smo imali u vidu da je
Sovjetski Savez velika sila, iako je Staljin prije toga, po našem
mišljenju, nanio dosta štete sovjetskoj armiji. Ali mi smo ipak
vjerovali u pobjedu.”
Za vrijeme rata izgradili ste veliku vojnu snagu i postali veliki vojskovođa. Kako ste to postigli?
“U prvom redu, mi smo imali dovoljno argumenata o potrebi borbe protiv
okupatora. Imali smo parole, smjernice, koje su bile veoma prihvatljive
za mase, kao što su bratstvo i jedinstvo, oslobođenje zemlje od
okupatora, i druge. Pored toga, okupator se i sam pobrinuo, svojim
terorom, da u organizaciji borbe postignemo još više uspjeha.
A što se tiče same te organizacije, imali smo dosta veliko iskustvo
odranije, dok smo Partiju organizaciono i kadrovski osposobljavali za
takve akcije. Pa i s vojničkog stanovišta imali smo nešto kadrova, nešto
malo oficira koji su već bili u vojsci, tako da smo od malih i manjih
odreda postepeno mogli stvarati sve veće.”
Kakvi su bili Vaši principi i Vaša strategija?
“Naša strategija je bila strategija rata u čitavoj zemlji. To je
značilo: nigdje ne dati mira okupatoru. Okupator je takođe imao
strategiju totalnog rata. Mi smo njemu suprotstavili totalni partizanski
rat, oslabljujući tako njegove snage i mogućnosti manevriranja.”
Kako su Vaša ratna iskustva djelovala na Vas kao ljudsko biće?
“Na mene rat nije imao neki naročit utjecaj jer sam čitavog života, a
osobito za vrijeme ilegalnog rada, bio spreman na sve moguće teškoće.
Rat me je samo učvrstio u uvjerenjima koja sam već ranije imao.”
Kakav efekt je rat imao na Jugoslaviju?
“Za Jugoslaviju je, naravno, rat bio od ogromnog značaja. Prvo,
Jugoslavija je u tome ratu ujedinjena na jednoj novoj osnovi, na
federativnom principu, što je značilo davanje prava svim narodima.
Drugo, bratstvo i jedinstvo je učvršćeno u toj borbi. I, treće, izvršena
je promjena društvenog sistema, za koju su se u toku rata borili naši
ljudi.”
Smatrate li da će efekt postignutog jedinstva ostati trajan?
“Rat je trajno učvrstio to jedinstvo.”
O kakvom se problemu radilo između Vas i Staljina 1948. godine?
“Problem je bio u tome što smo mi drukčije zamišljali odnose između
socijalističkih zemalja nego što je to htio Staljin. To jest, mi smo
htjeli ravnopravnost, a Staljin je – ja ovdje konkretno govorim o
Jugoslaviji – išao za tim da mi svoju nezavisnost podčinimo interesima
one politike koju je on vodio.”
Sada imate bolje odnose sa Sovjetskim Savezom?
“Da, sada imamo bolje odnose.”
Jeste li žrtvovali neke principe da biste to postigli?
“Ne. Nijedan princip mi nismo napustili.”
Kako tumačite termin “miroljubiva koegzistencija”?
“Mislim, prije svega, da miroljubiva i aktivna koegzistencija
predstavlja jedinu soluciju da se izbjegne novi svjetski rat. To
konkretno znači da sva pitanja treba da se rješavaju na miroljubiv
način, putem sporazumijevanja.”
A da li je tumačite kao suradnju?
“Kao aktivnu suradnju, i to na svim poljima. I na ekonomskom polju, razumije se bez diskriminacije.”
Ne kao borbu između kapitalističkog i komunističkog sveta?
“Tako je. Ne borba putem sile, već takmičenje.”
Maršale, Vi kao marksista vjerojatno vjerujete u povijesni
determinizam? Mislite li da pojedinci mogu da utiču na tok povijesti?
Smatrate li da su ljudi kao Lenjin, Winston Churchill, Hitler, Staljin i
Vi imali utjecaja na povijest?
“Mislim da imaju. Samo, ne treba zaboraviti da jedna ličnost ne može
crpiti sama iz sebe svu snagu i vidovitost, ako nema narod uza se. Jer,
jedna ličnost može postati historijska samo ako je narod podržava i
omogućava joj taj utjecaj. Sama po sebi, ličnost tu ulogu ne dobiva.
Jednostavno rečeno: ona najprije dobiva, pa zatim daje.”
Kad biste ponovo započinjali život, da li biste željeli da on u nečemu bude drukčiji?
“Mislim da bih išao istim putem. Možda bih, usput, još nešto i popravio.
Mogu samo da kažem da mi je žao što nisam još više mogao da učinim.”
Kad bih bio odvojen od naroda, ne bih mogao da živim
18. rujna 1962
Da li je teže upravljati zemljom nego što ste mislili? – upitao
je predsjednika Tita, 18. septembra 1962. godine u Beogradu, John
Ferrilla, urednik britanskog časopisa “Queen”.
“Razumije se da je teže”, iskreno odgovori Tito. “Nisam samo ja mislio
da će to biti lakše, nego su tako mislili i drugi. No sada vidim da je
lakše voditi rat nego organizirati vlast i usmjeravati društveni
razvitak, jer je to vrlo komplicirano.”
Novinar zatim primjeti kako su mnogi ljudi s kojima je razgovarao o
njemu govorili “da Tito instinktivno osjeća i razume što ljudi žele i
hoće”, pa ga upita:
Kako to postižete?
“Ja sam sam mnogo prošao i mnogo što osjetio. Iz vlastitog iskustva znam
što znači težak, siromašan život, i zato mi nije teško da to osjetim.
Mislim da tu nije riječ o nekom instinktu, nego o iskustvu.”
Kako uspijevate da se ne udaljite od naroda – s iskrenom znatiželjom pita Ferrilla.
“Ja volim ići među narod. Kad bih bio odvojen od naroda, ne bih mogao da
živim. Za mene bi to naprosto bilo nemoguće. Smatram da ljudi koji
treba da rješavaju pitanja unutrašnjeg razvitka zemlje i probleme svoga
naroda moraju biti bliski narodu. U protivnom oni se otuđuju od naroda, a
samim tim i narod od njih.”
Cijeneći Titovo veliko iskustvo u državničkim poslovima i
rukovođenju, novinar Ferrilla ga upita može li mu reći što je to
rukovođenje i što u suštini znači pojam rukovođenja.
“Cilj rukovođenja je da usmjerava ono što je najpozitivnije u razvoju
jednog društva. Rukovođenje je, dakle, usmjeravanje, jedna aktivnost
odozgo do dolje.”
I Tito ispriča kroz kakve je sve faze prolazilo društvo u svom razvoju i
kakvo je bilo rukovođenje od prvobitne zajednice do današnjih dana.
Posebno mu objasni suštinu rukovođenja u Jugoslaviji, u samoupravnom
društvu u kojem radni ljudi sami rukovode društvenim poslovima:
“Ne određuje im sudbinu jedan čovjek ili nekoliko ljudi, već oni
direktno sudjeluju u upravljanju … Ranije je svako rukovođenje
polazilo od individue i bilo je, prema tome, uskog karaktera, ponekad s
više a ponekad s manje elemenata direktive i prinude.
Samoupravljanje je, međutim, vlast samih radnih ljudi koji djeluju u
društvenom razvoju, u prvom redu u procesu proizvodnje. Zato naš novi
Ustav i polazi od radnog čovjeka, od čovjeka proizvođača.”
Tito zatim objasni da je i uloga rukovodilaca danas drukčija – dobiva
karakter koordiniranja i objedinjavanja akcija, a ne dirigiranja.
Ali ličnosti ipak imaju svoju ulogu – primijeti Ferrilla.
“Ličnosti imaju svoj značaj”, složi se i Tito, “ali se on ne može dobiti odozgo nego odozdo, od naroda.”
Ima nešto posebno u ličnostima kao što je Vaša, ili kao što su Winston Churchill, De Gaulle i drugi.
“Narod vidi i osjeća koliko tko vrijedi. Da Churchill, na primjer, nije
bio to što jeste, ne bi ga britanski narod tako dugo držao i ne bi
njegova ličnost bila tako velika u engleskoj historiji.
Socijalizam je svjetski proces
Direktor egipatskog lista “Akhbar el-Jom” Khaleda Mohidin primijetio je u
razgovoru s Titom, 29. aprila 1965. u Kairu, da se suvremene
socijalističke revolucije razvijaju u uvjetima drukčijim od prethodnih
socijalističkih revolucija, te da postavljaju nove probleme. Pa upita
Tita:
Koje su specifičnosti tih novih revolucija i u čemu se one razlikuju od prethodnih?
“Marksistička nauka nikada nije šablonizirala revolucije ili njihove
procese. Ona to ne čini ni danas kada je socijalizam postao svjetski
proces društvenog preobražaja, što daje osnovno obilježje našoj epohi.
Jačanje socijalizma u svjetskim razmjerima, kao sistema pravednijih
društvenih odnosa, historijski je neminovno zbog toga što su njegove
ideje duboko prodrle u narodne mase u većini zemalja i što sam razvitak
potvrđuje da je kretanje ka socijalizmu potreba i jedini put za
rješavanje najkrupnijih pitanja društvenog razvoja.
Jer, u socijalističkom razvitku čovjek, kao subjekt, postaje svjesni
stvaralac i nosilac daljeg društvenog kretanja i razvoja…”
“… Danas je jedno od najvažnijih obilježja suvremenih socijalističkih
revolucija što se one odvijaju u uvjetima postojanja niza
socijalističkih zemalja, od kojih su neke dostigle visok stupanj
ekonomskog razvoja. U tome je jedna od osnovnih garancija da su pokušaji
vraćanja historije natrag sve manje mogući i sve teže ostvarljivi.
Pored toga, sve je veći broj novooslobođenih zemalja, čiji narodi hoće
da idu socijalističkim putem zato što u njemu vide najbolju mogućnost za
očuvanje stečenih tekovina, slobode i nezavisnosti, za potpunu
emancipaciju i ubrzani ekonomski i društveni razvoj.
Razumije se, na to utiče i činjenica da su narodi tih zemalja osjetili
na svojim leđima najteže vidove i posljedice izrabljivanja
kapitalističkog sistema…”
“… Povećanjem broja zemalja koje idu putem socijalističkog razvoja
povećava se i bogatstvo formi, jer će svaka zemlja, zavisno od
specifičnih uvjeta i potreba, dati i svoj doprinos. Ta raznovrsnost može
samo da jača stvar socijalizma, jer dokazuje vitalnost socijalističkih
ideja i mogućnost njihovog ostvarivanja u raznim zemljama i u različitim
uvjetima.
Veliki se ne mogu dogovarati na račun malih
29. 10. 1971
U Nacionalnom klubu novinara u Washingtonu, na konferenciji za štampu
29. listopada 1971. godine, ugledni američki žurnalisti su, pored
ostalog, upitali Tita:
Od svih opasnih točaka danas u svetu, koja je najveća opasnost za svjetski mir?
“Imamo nekoliko žarišta koja su opasna. Prvo žarište je neriješen
konflikt, to jest kriza na Bliskom istoku. Drugo žarište je na Dalekom
istoku, u Vijetnamu…”
Sreli ste u posljednje vrijeme predsjednika Nixona i Brežnjeva. Kako mislite da se oni mogu međusobno slagati?
“Prije nego što sam ovamo došao ja sam razgovarao i sa Brežnjevom, koji
je nedavno posjetio Jugoslaviju. Na osnovu tih razgovora moram da kažem
da oni vrlo lako mogu naći zajednički jezik u rješavanju krupnih
pitanja. Brežnjev mi je govorio da Sovjetski Savez želi da ima najbolje
odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama. To mi je kazao nekoliko puta.”
Da li i kakve posljedice može imati predstojeća posjeta
predsjednika Nixona Pekingu na odnose između sovjetskog bloka,
socijalističkih zemalja i Sjedinjenih Država?
“Ja smatram povijesnom odluku gospodina predsjednika Nixona da posjeti
jednu veliku zemlju koja je više od 25 godina bila izvan Ujedinjenih
nacija – u koje je sada primljena – da ode tamo i razgovara s njenim
rukovodećim ljudima. Ja, razumije se, ne mogu ovdje ocjenjivati koliko
će to imati pozitivne rezultate. Ali je pozitivno već i samo to što ide,
što je donio tako veliku odluku.
Isto tako smatram da je od krupnog značaja i odluka gospodina Nixona da poslije toga ide u Moskvu…”
“… Razumije se da mi ne pristajemo da se velike sile dogovaraju na
račun malih zemalja. Mi samo smatramo da one snose veliku odgovornost za
mir u svijetu i da, prema tome, treba da se dogovaraju o onim
problemima koji se u prvom redu tiču mira u svijetu, koji se tiču i njih
samih, tih velikih sila.”
24. 10. 1971
Bratstvo-jedinstvo najveće dostignuće
U dužem razgovoru s Titom 24. oktobra 1971. godine u Beogradu,
komentator američke televizijske mreže CBS Walter Cronkite postavio je,
pored ostalih, i sljedeće pitanje:
Gospodine Predsjedniče, što smatrate svojim najvećim dostignućem u toku
Vaših trideset godina djelovanja kao najistaknutijeg rukovodioca?
“Što da Vam kažem… Mislim da je to stvaranje nove Jugoslavije,
rješavanje nacionalnog pitanja odgovorio je Tito. Vi znate kakva je bila
predratna Jugoslavija, i koliko su njeni narodi bili zavađeni. To je za
vrijeme rata dovelo gotovo do kataklizme, pa su naši neprijatelji imali
mnogo mogućnosti da rade na daljem razdvajanju naših naroda.
I jedinstvo koje smo postigli je naše najveće dostignuće. Ima, razumije
se, i još mnogo drugih stvari. To su cjelokupni razvitak zemlje, bolji
standard, itd.
Vi znate da je Jugoslavija bila nerazvijena, siromašna zemlja. Danas je ona već razvijena, vrlo mnogo je izgrađeno.
Ona danas u svijetu ima svoj renome. To je također uspjeh. Sve smo to
postigli zbog toga što je narod bio za to. To nije stvoreno iz jedne
glave, to je rezultat težnji naroda.”
(Informator, 1980.)
Yugopapir/Informer/Index