Njemačka od 1. januara 2027. godine planira da prepolovi godišnju kvotu za zapošljavanje radnika sa Zapadnog Balkana, sa dosadašnjih 50.000 na 25.000 odobrenja. Odluka Berlina izazvala je zabrinutost među poslodavcima koji zavise od strane radne snage, dok se u Bosni i Hercegovini i ostatku regiona otvara pitanje može li ograničavanje novih odlazaka podstaći povratak dijela ljudi koji su posao i bolji život potražili u inostranstvu.
Ekonomski analitičar Dominik Raškaj smatra da ovakav razvoj događaja nije iznenađenje, s obzirom na stanje evropske privrede, usporavanje pojedinih sektora i političke pritiske u Njemačkoj. Ipak, upozorava da bi posljedice mogle osjetiti i njemačke kompanije koje se oslanjaju na radnike iz regiona.
„Ovo nije ništa što nismo očekivali. Još krajem 2024. godine najavljivao sam ovakav razvoj događaja, jer su već tada postojale naznake smanjenja kvota. Istovremeno, smanjila se i potražnja za radnicima u građevinskom sektoru. Tržište stagnira, a ekonomska kriza, čije se posljedice osjećaju još od pandemije koronavirusa i energetskih problema, ostavila je traga na evropsku privredu“, rekao je Raškaj za Euronews Srbija.
Ko je obuhvaćen smanjenjem kvote?
Pravilo za Zapadni Balkan omogućava građanima Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Albanije, Sjeverne Makedonije i Kosova da pod posebnim uslovima dobiju odobrenje za zaposlenje u Njemačkoj. Za razliku od nekih drugih procedura, u većini neregulisanih zanimanja nije neophodno prethodno priznanje stručne kvalifikacije.
Dosadašnja godišnja kvota iznosila je 50.000 odobrenja. Prema najavljenoj promjeni, od početka 2027. godine trebalo bi da bude smanjena na 25.000, što će povećati konkurenciju među kandidatima i otežati odlazak dijelu radnika.
To, međutim, ne znači da se ukidaju svi putevi zapošljavanja u Njemačkoj. Takođe, promjena kvote sama po sebi ne znači da će građani koji već zakonito rade i borave u toj zemlji automatski izgubiti posao ili boravišni status.
Njemačka Savezna agencija za zapošljavanje i dalje u svojim informacijama navodi godišnju kvotu od 50.000 odobrenja, pa će za konačne detalje primjene biti važno pratiti zvanične objave nadležnih institucija.
Njemačkoj su potrebni radnici, ali se mijenja politika zapošljavanja
Raškaj smatra da smanjenje kvote nije posljedica samo ekonomskih kretanja već i političkih prilika u Njemačkoj, uključujući jačanje Alternative za Njemačku (AfD), koja zagovara restriktivniju migracionu politiku.
Prema njegovoj ocjeni, takav pristup mogao bi stvoriti dodatne probleme njemačkim poslodavcima, posebno u građevinarstvu i drugim djelatnostima koje se oslanjaju na radnike iz inostranstva.
„Mislim da odluka nije donesena na osnovu dovoljno detaljnih analiza i da će najveću štetu osjetiti upravo njemačka privreda, zbog čega su poslodavci i opravdano nezadovoljni. Problem je što se ne uzima dovoljno u obzir činjenica da i njemački radnici odlaze u druge evropske zemlje, poput skandinavskih. To je domino-efekat: naši radnici odlaze u Njemačku, a dio njemačkih radnika odlazi dalje, u potrazi za boljim uslovima“, ističe Raškaj.
Njemačka građevinska industrija posebno je zabrinuta zbog promjene, jer značajan dio odobrenja u okviru Pravila za Zapadni Balkan koriste upravo radnici zaposleni u građevinarstvu. Poslodavci upozoravaju da bi otežano zapošljavanje moglo usporiti projekte i dodatno povećati pritisak na tržište rada.
Može li BiH vratiti radnike iz Njemačke?
Dok će odlazak u Njemačku za dio građana regiona postati teži, Raškaj smatra da bi zemlje Zapadnog Balkana trebalo da iskoriste promjenu za razvoj konkretnih programa povratka iseljenika.
Prema njegovom mišljenju, nije dovoljno samo pozivati ljude da se vrate. Potrebno je ponuditi stabilne poslove, konkurentnije zarade, bolje uslove rada i mogućnost pokretanja vlastitog biznisa.
„Ovo vidim kao dugoročnu priliku za Zapadni Balkan, odnosno prostor bivše Jugoslavije. Potrebno je da Srbija, Bosna i Hercegovina i druge zemlje regiona naprave konkretne programe kojima će podstaći povratak kvalitetnih radnika. To podrazumijeva bolje zarade, više slobodnog vremena i uslove koji će ljudima omogućiti da ovdje planiraju svoju budućnost“, kaže Raškaj.
On navodi da u pojedinim dijelovima regiona i dalje postoji prostor za zapošljavanje, posebno u građevinarstvu, stanogradnji i proizvodnji. Kao jednu od mogućnosti izdvaja i kompanije koje premještaju proizvodne pogone iz zapadnoevropskih zemalja u region, što bi moglo otvoriti nova radna mjesta.
Ipak, slobodna radna mjesta sama po sebi nisu garancija povratka. Poslovi moraju odgovarati kvalifikacijama ljudi, a zarade i uslovi života moraju biti dovoljno privlačni u poređenju s onima koje imaju u inostranstvu.
Više od 400 djece iz dijaspore upisano u škole u Tuzlanskom kantonu
Kao jedan od pokazatelja mogućeg povratka porodica, Raškaj navodi podatke prema kojima je tokom prethodne dvije godine u obrazovni sistem Tuzlanskog kantona upisano više od 400 djece koja su ranije živjela u dijaspori.
Takvi podaci mogu ukazivati na povratak dijela porodica, ali za potpuniju sliku potrebno je utvrditi koliko se odraslih vratilo, gdje su se zaposlili i da li su u BiH ostali dugoročno.
Raškaj smatra da bi države regiona trebalo detaljnije da analiziraju potrebe tržišta rada, utvrde koja su zanimanja najtraženija i pripreme programe prekvalifikacije za ljude koji žele da se vrate.
On procjenjuje da bi se u naredne dvije do tri godine mogli vidjeti konkretniji rezultati, uz mogućnost povratka između 15 i 20 odsto radnika. Riječ je o njegovoj procjeni, a ne o zvaničnoj projekciji zasnovanoj na podacima institucija.
Region uvozi radnike, a domaći kadar odlazi
Dok dio građana Zapadnog Balkana odlazi u Evropsku uniju u potrazi za boljim zaradama, zemlje regiona istovremeno sve više zapošljavaju radnike iz udaljenijih država. Zbog toga se postavlja pitanje kako uskladiti potrebe privrede sa politikom zadržavanja domaće radne snage.
Raškaj upozorava da uvoz radnika iz trećih zemalja ne bi trebalo da bude zamjena za mjere koje bi građanima omogućile da ostanu u svojim državama ili da se vrate nakon rada u inostranstvu.
Prema njegovim riječima, potrebno je pažljivo procijeniti potrebe tržišta, kvalifikacije radnika i dugoročne posljedice migracionih politika.
Povratak iseljenika ne može se prepustiti isključivo tržišnim kretanjima. Potrebna je saradnja institucija, poslodavaca i obrazovnog sistema kako bi se ljudima omogućilo da znanje i iskustvo stečeno u inostranstvu iskoriste u domaćoj privredi.
Problemi vozača i prevoznika dodatno opterećuju odnose s EU
Pitanje zapošljavanja radnika iz regiona samo je jedan od izazova u odnosima sa Evropskom unijom. Profesionalni vozači iz zemalja Zapadnog Balkana suočavaju se s posebnim administrativnim i graničnim procedurama, što komplikuje poslovanje transportnih kompanija i prevoz robe na evropsko tržište.
Raškaj smatra da bi zemlje regiona trebalo da usklade svoje zahtjeve i zajednički nastupe prema evropskim institucijama, posebno kada je riječ o položaju profesionalnih vozača i olakšavanju transporta robe.
Prema njegovoj ocjeni, bez stabilnih poslova i konkretnih mjera za zadržavanje radne snage, smanjenje njemačke kvote neće automatski dovesti do većeg broja povratnika.
Ključno pitanje zato nije samo koliko će građana od 2027. godine teže odlaziti u Njemačku, već kakve će im mogućnosti za rad i život ponuditi BiH i ostale zemlje regiona.