Vjerovatno vam nije jasno i neće biti ni poslije ovog teksta, ali vidim to čisto kao jutarnju rosu kraj Sane:
Da bi ste uspješno organizovali jedan ovakav specifičan, dobar i zahtijevan festival, neophodno je da imate mirnoću i odlučnost Šaolinskih monaha. Oni su prevashodno budistički monasi koji slijede zen budizam, a odlikuju ga duhovna posvećenost, fizička disciplina i kung fu, jednostavnost i poštovanje tradicije.
Vjerovatno ćete pomisliti da pretjerujem. Možda ste i u pravu, a sigurno niste 😊
Zašto?
Barba Krivi, jedan od glavnih krivaca za ovogodišnji sedmi ŠA Fest na glavi nosi malu punđu, kao da je majstor istočnjačkih drevnih disciplina. Muzičko – organizatorski sensei iz Dorasa.
Drugo, sedma godina u kojoj se održava naš festival neobičnim sinhrocitetom korespondira sa filmom Sedam godina na Tibetu i fenomenalnom rolom autentičnog Breda Pita. Dakle, ponovo budizam, zanimljiv i mukotrpan preobražaj kroz rad, spoznaju i iracionalnu upornost i dosljednost. Čini mi se da u putovanju ŠA festivala ima slične magije.
Na kraju, čudesni Mario iz Zostera, koji je definitivno najdominantniji alternativni rok rege pop bend regiona, na nastupima oblači kimono i pravi kung fu finte i ples, čime je već postao poznat široj publici. Ovakav kung fu super Mario jasno pristaje na ovogodišnju percepciju ŠA festa.
I sad kad sam nabrojao sve čudne paralele zašto sve podsjeća na duhovnu posvećenost, jednostavnost i odricanje, te strogu disciplinu šaolinskog budizma, dolazimo do suštine. Sve ove karakteristike su i negdje daleko, na brdovitom Balkanu, potrebne da se organizuje pomenuti festival:
- Nemaš riješen budžet dva mjeseca prije festivala, imaš jedino mlitava obećanja, nisi siguran ni u šta = ostani smiren kao da se radi o nekom drugom. Odpersonalizuj se.
- Kad dođe festival, radi, diši i živi 24 sata sa njim, padaj sa nogu i ne žali se – fanatična posvećenost bez previše razmišljanja. Mod preživljavanja.
- Poštuj teškom mukom izgrađenu festivalsko-muzičko-umjetničku tradiciju u zemlji i području gdje urbane kulturne vrijednosti imaju nikakve šanse da opstanu = poštovanje i tradicija
- Za organizatore i najbliže saradnike festivala nema zarade uopšte ili je veoma mala, simbolična – jednostavnost i svjesno odricanje
Dakle, budi monah ŠAolina iz grada Dorasa.
***
To je sve okej, ali kakav je bio ovogodišnji festival, pitali bi.
Kontekst bi bio taj da je u cijeloj Srpskoj predizborna godina, da se presipa iz šupljeg u prazno i da je bitno da se napravi što bolja simulacija da stvari funkcionišu. Dobro je to došlo ove godine da se festival ipak organizuje. Kao neki aikido potez. Za one neupućene, svake godine je borba za budžet i uopšte održavanje samog festivala. Dakle, nema garancija. Nikakvih. U svakom slučaju, dobro dođe podrška kulturi, makar i ovako iznuđena, čini mi se.
Budžet je kasnio, budžeta nema, budžet je neizvjestan. Treba dogovarati izvođače. By the way, unaokolo sve pršti preko ljeta na muzičkom, izvođačkom Balkanu jer to je prilika da se svi predstave, možda nešto i zarade, upoznaju dijasporu sa radom.
Naravno, ljudi je sve manje, defetističan duh vlada većinom, vreline prže mozak i volju kao u podsaharskoj Africi. Treba plivati kontra matici, pa ipak naći entuzijazam da se stvari izguraju. Ono što ja kačim i vidim su Krivi, Miljan, Liki, vlasnik Ke Pase, kao barjaktari i lučonoše ove godine. Napaćeni naš Krivan najviše.
U gradu početkom mjeseca postoji več nekoliko godina i Garden fest koji budžetima uvijek praši nad ŠA festom, dok maltene replicira ŠA program, bendove i pozivare, ali ŠA ipak zbog neke čudne autentičnosti, entuzijazma i ljudi koji njeguju sjećanje na Dalibora Popovića Mikšu, još uvijek traje i to je zaista uspjeh. Veliki. Neravnopravna je to borba koja se sa strane ne primjećuje.
***
Dobro de, ne tupi više. Kakav je bio program, neki bi već iznervirano rekli.
Kao što pomenuh, tokom cijelog festivala gradom i regionom je vladala velika vrućina. Požari u Francuskoj i Španiji, tropski talas nad Jevropom. To nije pomagalo uspjehu festivala, već naprotiv.
Početna izložba akvarela „Transpozicija“ posvećena Mikši u Galeriji „Sreten Stojanović“ uspješno je označila početak festivala. Zatim slijede ŠA kids programi i reciklažna radionica sa puno dobrih, edukativnih i zabavnih elemenata. Ostatak radionica je takođe dobar, a vrijedi pomenuti gošću iz Amerike, psihologa i interaktivnog psihoterapeuta Bojanu Katić koja nam je na zanimljiv način govorila o razumijevanju sopstvenog tijela i uticaja stresa na nas. Takođe, srcu draga je i radionica studenata Arhitektonsko Građevinskog fakulteta iz Banjaluke koji su u dvostrukoj stvarnosti filtrirali i prikazali sudbinu prijedorskog kulturnog dragulja Radetića Kule – šta će biti ako se pobrinemo za nju i šta će se desiti ako je ostavimo da propada. Izgleda da je interesantan bio i turnir u odbojci na pijesku, prvi put organizovan na festivalu, a na mojoj Književnoj gradionici smo malo umovali o vezama poezije, pisanja, muzike, arhitekture i uopšte multipolarnosti same umjetnosti, kao i inspiracijama, našim neuralgičnim tačkama.
Od drugih pratećih programa bih pomenuo super posjećeni pub kviz koji je vodio poznati Tragač iz Hrvatske. Osim što smo se dobro zezali, Međeral nam je zabiberio pitanja sa kojima bi se i Chat GPT pomučio 😊, tako da se nismo proslavili.
Na kraju, stižemo do muzičkog programa gdje je prvo veče, u petak pod krošnjama drveća u Starom Gradu, Elemental uradio odličan posao. Nakon njih su izašli bivši Mikšini muzički saborci i tribjut bend sa sjajnom energijom. Mislim da je scena u kojoj Mikša u krupnom planu sa video bima pjeva najpoznatiju baladu benda Tatoo protresla i smrzla sve one koji su ga poznavali. Učinilo se na trenutak kao da je živ.
Drugo veče dolazi muzičko finale i nakon Spazma na scenu izlazi možda najsimpatičniji bend festivala – Vatra koji sa energijom i nekoliko poznatih hitova inkluzivno pjeva sa publikom. Kažu, putovali su preko 14 sati iz Hrvatske uplivavši u nesnosne granične, šengenske gužve kojima smo opkoljeni i direktno iz busa izašli na scenu. Rispekt.
Poslije njih izlaze splitski veterani iz TBF-a koji su za dio naše ekipe bili vrhunac večeri. Uvik kontra, uvik kontra, uvik kontra, takva sorta i ništa mi neće ovi dan pokvarit’ su stihovi koji ujedinjuju prijedorsku Ljetnu baštu u horski hip hop dobre volje.
Zatim slijedi finale u kom harizmatični Mario dominira na kung fu sceni najrastrčanijeg i najzauzetijeg benda Balkana ove sezone – Zostera. Nižu se hitovi, Mario izvodi kung fu ples u kimonu, tradicionalnoj uniformi za svirke, a raja pjeva li pjeva. Većina zna većinu pjesama i tekstova, pa sve vrca od energije, duha i svojevrsnog hercegovačkog haikua upakovanog u prepoznatljiv zvuk. Bend funkcioniše savršeno. Nema greške.
Nakon njih scenu zatvara poznati Ajs Nigrutin, možda malo odvaljen od alkohola, ali sa vjernim fanovima koji istinski uživaju u srpskoj geto muzici.
***
Na kraju, Šone Gačić nekadašnji bubnjar Tatoo-a i možda najbliži muzički Mikšin saradnik i saputnik mi kaže da bubnjeve u Zosteru ovaj put svira jedan novi momak jer je naša dika iz Gašića naselja (nećemo mu pominjati ime – Anes Beglerbegović) zauzet na Koševu gdje prži koncertni ritam pred desetinama hiljada ljudi. Taj novi dečko je sin Senada Šute, bubnjara fenomenalne Dubioze Kolektiv i odličan je momak, a i sjajan bubnjar. Nekada davno 2017 ili 18. godine je kao dječarac počeo da svirucka bubnjeve u Rok školi u Mostaru gdje mu je naš Šone bio jedan od prvih učitelja.
I onda kažu ljudi da se krugovi na zatvaraju. Tu su, samo ih treba pažljivo posmatrati.
Hvala ŠAolinski ŠAjni people za još jednu godinu trajanja. Nije to lako.
Neka nas.
Živio ŠA Fest!