Svi koji ste nekada prošli banjalučkim Kampusom vjerovatno ste primijetili veliko, tamno i ispucalo deblo iza drvene ograde i nadstrešnice. Malo ko, međutim, na prvi pogled zna da gleda u subfosilni hrast izvađen iz starog korita Vrbasa kod Srpca. Na zvaničnoj info-tabli uz eksponat piše Quercus spp., narodnog naziva hrast. Sačuvani dio ima prečnik oko dva metra i dug je 5,2 metra. Pronađen je na lokalitetu Zečeva starača, a izvučen je iz vode u oktobru 2011. godine.
Bio je to pravi drveni gorostas. Prema procjenama stručnjaka, stablo je bilo dugo oko 30 metara i teško nevjerovatnih 50 tona. Već ranije presječeno stablo tokom izvlačenja je dodatno puklo, a samo jedan njegov dio, ovaj u Kampusu, izdvojen je i sačuvan za potrebe Univerziteta u Banjoj Luci.
Iza tih nekoliko podataka krije se priča o nekadašnjem pejzažu Lijevče polja – o nizijskim šumama hrasta lužnjaka, promjenama toka Vrbasa i stablima koja su nakon rušenja završavala u riječnim nanosima, gdje su mogla ostati sačuvana vijekovima.
Foto Buka: Subfosilni abonos svojevrsna je „vremenska kapsula“. Takvi nalazi predstavljaju vrijedan trag za razumijevanje pejzaža i klimatske prošlosti područja oko Vrbasa.
Kako obično drvo postane crno?
Ovakvo drvo naziva se abonos ili „crno zlato“ – riječ je o subfosilnom organskom materijalu sačuvanom u uslovima sa minimalno kiseonika, koji nije u potpunosti mineralizovan poput fosila. Zbog reakcije gvožđa iz vode i tanina iz drveta, hrast dobija izuzetnu gustinu i specifičnu, gotovo ugljen-crnu boju. Zbog svoje rijetkosti, izuzetno je cijenjen u izradi luksuznog namještaja, instrumenata i umjetnina, dostižući visoku vrijednost.
Je li star 5.000 godina?
Ipak, oko starosti ovog hrasta potrebna je velika doza opreza. Nakon pronalaska 2011. godine u medijima su se pojavljivale procjene da bi mogao biti star oko 5.000 godina, ali ta starost nije potvrđena kao pouzdan podatak za ovaj konkretni primjerak.
Stručnjaci su tada procjenjivali da je stablo, dok je bilo živo, bilo staro između 400 i 500 godina. Koliko je dugo nakon rušenja ostalo zatrpano u vodi i riječnom sedimentu nije pouzdano utvrđeno. Upravo zbog toga mnogo je preciznije govoriti o višestoljetnom stablu čiji su ostaci dugo bili sačuvani u riječnom okruženju, nego mu pripisivati tačnu starost od 5.000 godina.