Kurir je izdvojio nekoliko trenutaka s Đoletovih koncerata u kojima je otkrio razne pikanterije iz svog života, od toga kako su ga pokušali nagovoriti da se kandidira za predsjednika republike do toga kako mu se zapalila kuća.
Kako su mu političari banuli u kuću u ponoć
Prije bombardiranja devedeset i neke je kod mene u ponoć banula jedna ekipa političara. Svi su bili poznati političari i društveni radnici. Ne bih spominjao imena, neki od njih nisu, nažalost, živi, a neki od njih, nažalost, još jesu. Bila je ideja da me predlože za predsjednika republike. Ja sam mislio da su pijani. Objašnjavali su mi čitavu strategiju te zamisli.
"Vidi, Albanci će izaći glasati protiv Slobe ako se ti kandiduješ. Mladi će svi glasati za tebe, Vojvodina će glasati za tebe…" "Znate zašto, zato što znaju da se nikad ne bih kandidovao", rekao sam im i dodao.
"Neću, zaista ne. Za to trebaju i kvalifikacije…" "Ne, ne, ne moraš ti ništa znati. Ti samo pobijediš, onda daš ostavku, a mi preuzmemo koji znamo to", rekli su mi.
Nema više Jugoslavije
Kad smo se vraćali s Novog Zelanda, to jest, kad smo se htjeli vratiti, rekli su nam da ne možemo. "Kako ne možemo?" "Pa nema vas u kompjuteru. Nema vaše zemlje." "Kako nema naše zemlje, ja jutros razgovarao s našom zemljom." "Jugoslavija više ne postoji."
A mi dok smo bili na Novom Zelandu, Jugoslavija promijenila ime u SCG. I ovi kad su ubacili podatke u računalo, bilo je ono – nema fajla. "Ne možete izaći", kaže ponovo službenik.
"Pa jeste li vi normalni? Ajd da nas ne pustite da uđemo, ali kako da nas ne pustite da izađemo. Što da kažem kod kuće – raspala se zemlja pa zato nisam došao."