Vukovarska škola “Nikola Tesla” je odvratni svinjac u koga bi djeca morala ulaziti svaki dan iako su uvjeti u toj zgradi gori nego u koncentracijskom logoru. Ne od jučer. Tek ovih dana roditelji su skupili hrabrost pa svoju djecu više ne šalju u tu ledenu rupu.
Centri za socijalni rad su ustanove u kojima, kako mediji javljaju, uglavnom rade cinične, lijene, opasne osobe koje uopće nije briga što se dešava sa ljudima o kojima bi morali brinuti. Podvode se maloljetnice, u najstrašnijim mukama umiru bebe, roditelji luđaci prebijaju svoju djecu, alkoholizirani ili trijezni.
Šutimo.
Dječji vrtići su prostori u kojima jedna ili dvije “tete” brinu o tridesetoro djece. Mi koji imamo jedno trogodišnje unuče znamo što znači osam sati paziti da se ne udavi, ubije ili razbije ruku ili nogu. Tridesetoro?!
A stalno skupljamo lovu za jadnu afričku dječicu. Srećom, to će vam reći svaka “teta”, postoje kozice, zaušnjaci, prehlade, upale pluća, proljevi, uši, pa te očajnice najčešće vode brigu o “samo” dvadesetoro djece. Što te jadnice mogu raditi s tom djecom u tim uvjetima?
Šutimo.
Ako pozoveš hitnu a na podu ti leži osamdesetogodišnji otac koga je pokosio moždani udar, budi na sve spreman. Kad je moja majka ležala pokraj kreveta samo su je pogledali i vratili se odakle su došli. Da nismo potegnuli vezu nikad nam se liječnik ne bi ukazao na kućnim vratima. Nisu prepoznali njenu bolest, proglasili su je ludom tako da je umrla od raka u najstrašnijim mukama, a nas su do njenog posljednjeg časa ubjeđivali da je samo dobra glumica koja želi pažnju.
Šutjeli smo.
Bolnice nam izgledaju poput ubožnica iz Dickensovog doma. Nema toaletnog papira, sapuna, posteljine, žohari opušteno šeću po kolicima kojima se u bolesničke sobe unosi takozvana hrana.
Šutimo.
U osmogodišnjoj školi svi učenici moraju proći sa pet nula ako se žele upisati u srednju školu. Učiteljice i učitelji umrežili su se tako da nema šanse da bez instrukcija naučiš koliko su dva i dva.
Šutimo.
Srednja škola. Opet instrukcije. Fakultet. O njima je već sto puta sve rečeno. Mito, plaćanje ispita širenjem nogu, zna se točno koliko koji ispit u Hrvatskoj košta.
Podnosimo.
Zašto? Zato jer se ministrima i ministricama koji mjesečno više potroše na garderobu i šminku nego prosječna porodica na hranu i režije jebe kako mi živimo. Ne vide ledene škole, ušljivu djecu, gladne bolesnike, usrane starce, jebežljive sveučilišne profesore.
Mi, sluge njihove pokorne u dvadeset godina nikad nismo digle glas. Ono, da smo baš svi, ma u kom dijelu Hrvatske živjeli, ujedinjenim snagama zaurlali, dostaaaaa višeeeeeee! Zaslužili smo sve što nam se dešava.
Ako nam nije problem vaditi uši iz kosice naše djece, gledati u staračkim bolnicama gnjile starce, slati djecu u porušene, ledene vojarne neka uče da “imamo Hrvatsku” onda smo dobili što smo zaslužili.
Zato, neka nam nafrakana gospođa ministrica Milanka Opačić u Dnevniku obećava da se više u Hrvatskoj malu djecu neće prebijati, ni curice podvoditi, ni bebe puštati da gladne umru. Bože, kako je ta žena bila lijepo obučena. I tako ozbiljna i zabrinuta. Nadam se da nije imala problema kad se nakon nastupa kroz snijeg i led našim audijem probijala do…
Gdje oni žive?
Tekst je preuzet sa bloga autorke
Od iste autorke