U Engleskoj je 1696. godine uveden porez na prozore: što je kuća imala više prozora, vlasnik je plaćao veći namet. Umjesto da se suprotstave apsurdnom propisu, mnogi su počeli zazidavati prozore, odričući se svjetlosti i vazduha kako bi smanjili porez. Tragovi tih odluka i danas se mogu vidjeti na starim britanskim zgradama, a sam porez opstao je čak 156 godina.
Međutim, ovo nije priča o neobičnom porezu, već o ljudskoj sposobnosti da se navikne na gotovo sve, ističe Miša Lukić u kolumni objavljenoj u Politikinom Zabavniku. Granice se najčešće ne pomjeraju odjednom, nego postepeno, kaže Lukić. Najprije prihvatimo jednu nelogičnost, zatim drugu, sve dok ono što je nekada bilo nezamislivo ne postane svakodnevno i „normalno“.
Zato je ključno pitanje koje ova istorijska epizoda ostavlja iza sebe: šta smo u vlastitom životu i društvu prihvatili kao normalno samo zato što traje dovoljno dugo? Problem, poručuje autor, nije samo u tome što neko pokušava da nam „oporezuje prozor“, već u trenutku kada prestanemo da preispitujemo takvu odluku i naviknemo se da živimo bez svjetlosti.